Inteligencija je opasna. Inteligencija znači da ćete početi da razmišljate sami; počećete sami da gledate okolo. Nećete vjerovati u svete spise; vjerovat ćete samo u vlastito iskustvo. – Osho

Piše: Lejla Panjeta

U većini stručnih članaka i literaturi naći će se uvriježena postavka po kojoj je papa Grgur XIV u Vatikanu 1622. godine ustanovio prvu organizovanu propagandu. To može biti istinito u okvirima posmatranja propagandne djelatnosti kao institucije, koja će se kasnije razviti u ministarstva za propagandu, komitete za informisanje ili razne varijacije ”odnosa sa javnostima” u fašističkim, komunističkim, pa i ”demokratskim” ideologijama i društvenim sistemima. Propagandna komunikacija je stara koliko i prva ljudska komunikacija. Ukoliko pažljivije promotrimo okolnosti nastanka Sacra Congregacio de Propaganda Fide 1622. godine vidjet ćemo da ona svoje korijene ima u najmračnijoj instituciji u historiji Zapadne Evrope, a koja postoji i danas. Riječ je o Svetoj inkviziciji. Nastanak i razvoj inkvizicije nemoguće je pratiti bez uvida u način života u srednjovjekovnoj Evropi u 14. i 15. vijeku, kao i bez okolnosti formiranja katoličke vjere na Prvom općem koncilu hrišćanske crkve u Nikeji, koji je sazvao Konstantin, rimski imperator, poznat i po ponovnom ujedinjenju rasparčane Rimske imperije u 4. vijeku.

Konstantin je Isusa uzdigao na nivo Božijeg Sina, Čovječijeg Sina i samog Boga. Naime, paganski običaji i magijsko u svijesti ljudi oduvijek su bili snažniji od racionalnog, te je Crkva godinama morala da se bori sa paganskim simbolima i obredima, koje je na kraju usvojila i denominirala u svom naučavanju. Bog sunca bio je Amon Ra, kao i Mithras ili Mitra, koji je još bio poznat pod nazivom Svjetlo svijeta ili Sin božiji. Paganski bog Mitra rođen je 25. decembra, a pokopan je u kamenoj grobnici iz koje je uskrsnuo tri dana kasnije. Uskrsnuće nalazimo i kod Dionisa i Ozirisa. Konstantin kao poklonik kulta sunca – Sol Invictus, koji je u 4. vijeku bio najpopularniji, sve ove paganske simbole i mitove jednostavno je interpolirao u hrišćanstvo po običnom trgovačkom metodu razmjene interesa. Hrišćanstvo je ozakonjeno kao zvanična religija, ali je moralo prihvatiti određene obrede paganske prirode. Osnovni spis  –  Sveta knjiga koju propagira ova vjera kao jedinu istinu zapravo je ljudski proizvod, za razliku od Tore i Ku’rana, za koje nije poznato da sadrže kanonske i apokrifne spise, kao ni to da negdje mogu postojati neki skriveni spisi koji nisu uvršteni u ove svete knjige.

Sredinom prošlog vijeka skandal u religijskom svijetu izazvalo je pronalaženje svitaka iz Kumrana i otvaranje spisa iz Nag Hammadija koji su pokazali nove svitke i apokrifna evanđelja, a kojima bi se kompletna crkvena vizija tumačenja svijeta mogla srušiti. Krajem 20. vijeka pojavljuje se masovni proizvod putem kojeg milioni ljudi bivaju upoznati sa istraživanjima i apokrifnim evanđeljima, koja su do tada spadala samo u alternativno naučno ili religijski blasfemičnu sferu globalnog znanja. Radi se o romanu Den Browna i filmu po motivima istog. Nije toliko važno pitanje otkrića i javnog iznošenja činjenica, zakamufliranog u kič-dramaturškom okviru romana, budući da su one već javno iznešene i objavljene kod brojnih autora. U pitanju je način na koji je ta knjiga otvorila vrata za brojne rasprave i tekstove, kao što je i ovaj. Brown nije ništa novo rekao. U pitanju je to, što ne gledamo i ne vidimo, a slušamo i ne čujemo, kako se navodi i u Evanđelju po Mateju. Sve činjenice i opise koje je Brown naveo već su postojali stotinama godina. Čak i u kanoniziranim biblijskim spisima postoje četiri verzije jedne istine, jednog događaja, napisane rukom četiri novinara tog doba – Mateja, Marka, Luke i Ivana. Te tekstove redigovao je i urednički priredio hrišćanska Crkva. Boreći se sa paganskim simbolima i obredima, te sa snažnim arhetipima mitoloških obrazaca u čovjeku, Crkva je na kraju neke od tih simbola i obreda usvojila u svom finalnom religijskom konceptu. Međutim, one koje nije mogla iskorijeniti – kao što su kult obožavanja prirode i komunikacija sa prirodom, izvornu magiju, koju je Crkva tretirala kao herezu, strogo i brutalno je kažnjavala. Tu se nalaze prvi korijeni propagande kao institucije. A prvi metodi propagandnih institucija bili su sila i ubijanje.

Naime, seljaci su se uvijek držali drevnih obreda i običaja, poštovali kult prirode i održavali magijske svetkovine i običaje u čast prirode i rođenja proljeća, klijanja i žetvi – ono što danas nazivamo sujevjerjem. Pa i danas poljoprivrednici imaju svoje čudne običaje prepune sujevjerja, koji potiču od tih drevnih kultova obožavanja prirode ili življenja u skladu sa prirodom. Na primjer, današnje sujevjerje po kome ne valja rezati nokte ili bacati smeće uveče potiče iz starih vremena u kojima nije bilo struje ili fenjera, pa je i bilo logično da se po noći ne hoda oko otpada (čovjek može pasti ili ga mogu napasti životinje, koje tu prebivaju) ili radi sa makazama (čovjek se može porezati). Crkva je u srednjem vijeku imala ogroman strah od seljaka, pa čak i porijeklo engleske riječi villain (zao, podao) ima korijene u riječi villager (seljak). Seljaci su mitološko i magijsko održavali aktivnim i funkcionalnim, iz prostog razloga suočenja sa prirodom i okolinom – osnovnim elementima – vjetrom, vodom, vatrom, zrakom i zemljom od kojih im je ovisio opstanak, u to doba bez motokultivatora, struje ili televizije. Drevni sistem vjerovanja uvijek je uključivao magijski dualizam – podjelu na muški i ženski princip, tj. dobro i zlo, neprijatelja i spasitelja, jin i jang. Sve su to drevni magijski obrasci, koji svoje korijene nalaze u arhetipovima.

Taj manihejistički pogled na svijet Crkva je nazivala herezom, budući da nije uključivao Sveto Trojstvo, te Crkvu kao posrednika do Boga tj. božanske svjetlosti, mudrosti, nirvane ili spasenja. Heretičari su također bili svi oni koji su održavali kult Majke zemlje ili jednostavno poštovali prirodu, koja je značila opstanak. Taj kult Majke zemlje i božice plodnosti toliko je snažan da je jednak u svim ranim civilizacijama na svijetu, koje su bile milionima kilometara daleko, a održavale iste obrede i aktivirale iste arhetipe u vezi sa prirodom i poštovanjem Zemlje. Konačnu borbu sa paganskim poštovanjem prirode Crkva je preuzela u srednjem vijeku, kada je kao vlasnik (zemlje – kao feudalac i duha ljudi – kao arbitar za spasenje i dobro) ojačala i preuzela iskorjenjivanje svega onoga što joj nije odgovaralo na putu do moći i novca. Jedna od najvećih žrtava u historiji religije zabilježena je u 13. vijeku na jugu Francuske, kada je 10.000 muškaraca, žena i djece pobila papina križarska vojska. Tokom ovog svetog rata Dominik Guzman osnovao je svoj Dominikanski red, koji je odigrao ključnu ulogu u verifikaciji Svete Rimske i Svjetske inkvizicije. Uoči napada na grad Béziers u južnoj Francuskoj 1209. godine vojni zapovjednik je zapitao papinog legata kako će njegove trupe među 15.000 muškaraca, žena i djece moći raspoznati ko su heretici, a ko lojani hrišćani, te mu je ovaj odgovorio: ”Pobijte ih sve! Bog će prepoznati svoje!” U pokolju, koji je trajao 90 godina poginuli su roditelji Guillaume de Nogareta, optuženi kao albižanski heretici, zbog čega je žudio za osvetom rimskoj crkvi. Ovaj mag propagande djelovao je na dvoru Filipa IV Francuskog, gdje je i sam papa Klement V, izmanipuliran ili željan bogatstva Templara dozvolio njihovo uništenje i ubijanje. Templari su u to vrijeme bili najbogatiji ljudi u Zapadnoj Evropi i djelovali kao prvi bankari i masovni komunikatori, sa svojom mrežom (preteča interneta i Western Uniona) redovnika, vojnika i članova svuda u Zapadnoj Evropi, Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku. Kao i danas, Templari su tada omogućavali da pošaljete rodbini ili prijateljima novac u jednom gradu, a da ona bude uručena u drugom gradu istog dana. Ovaj moćni red, kojeg je dva vijeka ranije ustanovila sama Crkva, kao vitezove koji su trebali čuvati hodočasnike na putu do Svete zemlje (Jerusalema), 1307. godine kompletan je nestao, na isti način kao i godinu ranije Jevreji u Francuskoj. Obje propagande za uništenje vodio je Gullaume de Nogaret.

U Francuskoj je 1306. godine provedena tajna operacija protjerivanja i hapšenja francuskih Jevreja. Gotovina i drugi vidovi bogatstva koje su posjedovali Jevreji prebačeni su u riznicu kralja Filipa IV. Objavljeno je da je francuska kruna postala nasljednik potraživanja dugovanja prema Jevrejima, tako da su svi dužnici po osnovu kredita koje su uzimali od Jevreja, morali svoje dugove vraćati Francuskoj. Ova akcija bila je uvod za propagandnu akciju koja se odigrala 1307. god. na petak 13. (koji se između ostalog od tada smatra nesretnim danom) kada su kraljeve trupe upale u svako templarsko sjedište. Cilj je bio ukinuti Templare i time pribaviti bogatstvo i posjede, te kamate od dužnika Templarima za Filipa IV Francuskog, u čemu mu je pomogao papa Klement V. Ovo je izvedeno tako što su se u templarske redove (kao i među Jevreje prije toga) ubacili špijuni, pa su se počele širiti glasine u vidu optužbi za herezu i obožavanje idola, homoseksualnost, blasfemiju, održavanje tajnih veza sa muslimanima, te gnusne seksualne obrede u krugovima ovih zajednica. Tu naravno igra ulogu repeticija i stvaranje jedinstvnog stava tj. revolta stanovništva, kroz koje se nalazi opravdanje za akciju protiv bogohulnika – koji su već u ovoj fazi poprimili arhetipski oblik neprijatelja. To je klasični propagandni metod za stvaranje pristanka stanovništva na ubijanje i genocide, kroz denominiranje neprijatelja (heretičara) i kreaciju ugroženosti ostalih (spašenih).

Templari ne samo da su opljačkani, već su ubijani i mučeni prema parametrima i kroz sisteme novostvorene institucije inkvizicije, koju su osnovali Dominikanci. Američki autor, John Robinson, u knjizi Born in Blood, istražio je načine mučenja u srednjem vijeku pa tako o ovim metodama piše: ”Kako redovnicima i svećenicima uglavnom nije bilo dozvoljeno proljevati krv, mnoge su sprave načinjene tako da su omogućavale nanošenje neizdrživih boli bez pucanja kože (…) užareno željezo moglo se upotrijebiti bilo gdje na tijelu, čak i na genitalijama, a ponekad su se koristila i željezna kliješta kojima su se otkidali dijelovi mesa, nakon čega su se užarenim viljuškama odmah zatvarale rane, kako bi se spriječilo krvarenje. Hladna kliješta su se koristila za čupanje kostiju i zuba, a ponekad zajedno sa zubnom čašicom, što je pojačavalo bol”. Ove metode ispitivanja inkvizicija je kanonizirala u poznatom pravilniku za borbu protiv vještica, Malleus Maleficarumu koji je bio element propagandne kampanje za iskorjenjivanje hereze sve do 18. vijeka. Ništa civilizovaniji nisu metodi mučenja u 20. vijeku. Sjedinjene Američke Države su 80-tih godina prošlog vijeka trenirale salvadorsku vojsku, a posljedice tog treniranja opisao je katolički svećenik Daniel Santiago u jezuitskom časopisu Amerika, i u knjizi Šta to ustvari hoće Amerika? prenio Noam Chomski: ”Vrativši se kući, jedna seljanka je zatekla svoje troje dece, majku i sestru ka- ko sede za stolom; glave su im bile odsečene i precizno postavljene na sto, nasuprot tela, a ruke stavljene na glave, tako da je izgledalo ‘kao da svako telo miluje svoju glavu’. Ubice, Salvadorska narodna garda, nisu mogle da odole ni glavi osamnaestomesečne bebe, pa su i na nju postavili dečije ručice. Na sredinu stola je ukusno postavljena velika plastična zdela, puna krvi (…) Vodovima smrti u Salvadoru nije dovoljno da ljude samo ubiju – oni im seku glave i nabijaju na kolčeve kojima posle obeležavaju teren. Nije im dovoljno što muškarcima odseku genitalije, nego im s njima zapuše usta. Narodnoj gardi nije dovoljno da samo siluje salvadorske žene; lica im prekrivaju izrezanim matericama. Ni decu nije dovoljno samo ubiti; tela im vuku po bodljkavoj žici sve dok meso ne pootpada s kostiju, a njihove roditelje teraju da to gledaju”. Ništa drugačije nije postupala ni vojska Rimske imperije, Otomanskog carstva, Austro-Ugarske i svih drugih velesila. Isti opisi mučenja koje je još u mitu o Trojanskom ratu Ahilej proveo nad mrtvim tijelom Hektora, mogu se pronaći i danas. ”Sjedim ja među onim narodom u Potočarima, kad vidim, mlada ženica, stisla se, znoj joj teče, grč na licu. Priđem, pitam je šta joj je, kaže: ‘Rađam!’ ‘De sine’, velim ja njoj, ‘ufati se jednom rukom za me, a drugom za svoju svekrvu’… Tako i bi. Oduprije se žena na nas, muško dijete zaplaka. Zgrabih ja dijete, hoću da mu zavežem pu- pak, kad četnik predame: ‘Spusti to dijete dolje!’, veli. Ja ga popustih na dimije, fino dijete, duge kosice, kao da je okupano (…) Četnik priđe, nogom stade djetetu na vrat (…) Crijeva izletiše” – iskaz žrtve iz Srebrenice. Agresija na Bosnu i genocid nad njenim stanovništvom početkom 21. vijeka u centru Evrope kroz iskopavanja masovnih grobnica otkriva tragove o bestijalnosti čovjeka, istoj onoj koju je civilizovani svijet osudio u Holokaustu. Doživljaj slika američkog vojnika iz Iraka, kome su islamski teroristi odsjekli glavu i postavili je na njegovo tijelo, kao i slike iživljavanja američkih vojnika nad zatvorenicima u Iraku u 2004. godini iste su one koje evociraju opisi inkvizicijskog mučenja, koje su tek u 18. vijeku dekretom Marije Terezije, poznatim pod nazivom Treći stepen, sankcionisano i ozakonjeno.

Ozakonjena tortura u Evropi prije 200 godina (istoj onoj u kojoj Beethoven piše V simfoniju, a Mozart Eine Kleine Nachtmusik) sadržavala je tri stepena mučenja, kojima su standardizirani njeni metodi. Na prvom stepenu bi se okrivljeni ispitivao, dok mu se palac stiskao između željeznih klinova, a korijen nokta pritiskala šipka ili igla. U drugom stepenu ispitanik je go i svezane ruke su mu podignute uvis, dok mu se sa strana od struka do pazuha spaljivala koža. Na trećem stepenu državno ”standardiziranog” mučenja žrtvine ruke su vezane iza leđa, a konopac pričvršćen za plafon tako da se ispitanik povlačenjem konopa odizao od zemlje, što je rezultiralo lomljenjem zglobova ili ruku. Ako ispitanik ne bi priznao optužbe, puštan je na slobodu. Staljinističke i fašističke metode nisu nimalo drugačije od ovih srednjovjekovnih, a još uvijek se ne zna istina o zatvorenicima (njihovoj nevinosti ili krivnji) i uslovima u Guantanamu. Danas se slike mučenja prenose internetom. U srednjem vijeku trg je bio internet. Čovjekovu potrebu za katarzom kroz ubijanje i krvoločna mučenja ne mogu izmijeniti nikakve civilizacijske norme ili tehnološka dostignuća, koja se bespotrebno nagomilavaju. Što se više umnožava dostupnost znanja, to manje posjedujemo od znanja. Potreba za pražnjenjem agresivnosti čovjeku je imanentna od same religijske geneze – crkvenog tumačenja izgona iz Raja. Čim je zakoračio u svijet, u koji ga je nasilno i na prevaru dovela žena, uzeo je konce u svoje ruke i ubio svog brata. A gore opisani metodi torture produžena su ruka propagandnih kampanja svih autokratija, fundamentalista, imperija, kojima je cilj jednak – zadržati vlast ne birajući sredstva, manipulišući arhetipskim konceptima i praveći vještačke mitologije bazirane na narodnim idejama, koje ljude vode u sukobe.