Piše: Kenan Zuković

U augustu sam stajao pored Miljacke. Bilo je to prije devet godina, kad sam bio opkoljen prazninom. Mogao sam vidjeti kako se rijeka pretvara u plitke zelenkaste lokve, ispod kojih izranja ispucalo korito. Vazduh je donosio težak i gnjiležan smrad. Taman kad sam pomislio da ću se ugušiti u tom močvarnom oblaku – zazvonio je telefon.

– „Dobar dan – dobar dan“, odgovaram ženi s druge strane linije.
– Kenan Zuk – i napola njenog pitanja napadne me kašalj.
– Izvinite, možete li ponoviti?
– Da li je to Kenan Zuković? – odgovaram potvrdno.
– Stigao je vaš nalaz sa patologije, možete li doći na kliniku?
– Mogu – i progutam knedlu, zajedno s vonjem koji me čas prije zagrcnuo.

Prije poziva sam bio prazan i ravnodušan. Čekao sam da završi dugi ljetni dan. Da se srušim na prazan krevet kao vreća mesa. A onda da propadnem kroz madrac koji će me progutati kao grob. Odakle sad tolika ironična želja za životom!? Kao zadnja kocka šećera – u ratu – koja se topi u crnoj kahvi koju zadugo više neću piti.

Brzo sam stigao do bolnice. Preskočio čitave ulice. Užasno mi je smetao smijeh mladih djevojaka u bijelim mantilima koje sam posmatrao sa pokretnih bolničkih stepenica. Pustili su me preko reda – znači da sam već mrtav.

– Nažalost, nalaz je loš – saopštava starija doktorica suhog glasa.
– Koliko loš? – pitam poprilično ravnodušan.
– Veoma loš – pitanja su mi se izgubila kao sitne kovanice.

Bazao sam hodnikom. Pomislio kako nisam sravnao račune. Jednom sam trebao nekom nešto reći, ali sam zaboravio kome i šta. Sjetio sam se kako nisam izbacio smeće. Nisam svezao ljuljašku. Život mi se ispružio poput linijara od trideset centimetara – toliko sam otprilike imao godina – i na svakom centimetru, na svakoj godini, stajala je jedna neriješena stvar.

U bolničkoj sobi su bila četiri kreveta. Preko puta mene ležao je momak iz nekog malog grada. Ruka mu je bila umotana u debeli zavoj. Vidjela su se samo tri prsta premazana jodom. Neko ga je nazvao. Tiho i smireno je govorio kako mu pokušavaju vratiti funkciju u spojene tetive.

Ispričao mi je da je student. Otišao je za vikend kući da pomogne oko drva. Sjekira mu je otkinula dva prsta, ispali su kao baterije iz daljinskog. Skupio ih je u vrećicu, uredno poput školskog sendviča, i stigao u bolnicu da ih vrate na staro mjesto desne šake. Pitao me zašto sam ja tu. Rekao sam kako sam došao da umrem u lijepoj bolničkoj sobi s novim zelenim linoleumom.

Smiješno je da sam donio dvije knjige. Nisam imao volje da ih čitam. Šibao me linijar života. Svaki centimetar mi je nanosio bol. Nakon dva dana popio sam plavu tabletu prije operacije. Gurali su me na transportnom ležaju do operacione sale. Čuo sam Serenadu od Schuberta i plastičan zvuk hirurških rukavica od lateksa kako udaraju od nečije ruke. Zaronio sam u mrak.

Propao sam u san i odvojio se od operacionog stola. Stajao sam na Dolac Malti. Bio je mrak. Nije bilo ulične rasvjete niti svjetla u zgradama. Tramvajske žice su visile kao oparani beživotni konci. Čula se sirena za opću opasnost i shvatio sam da je rat. Bio sam svjestan svoga sna. Znao sam da sam u bolnici, ali miris metala i baruta bio je zavodljiviji i jači.

U daljini su se čule detonacije granata. Eksplozije su se brzo primicale. Ispred mene je nešto bljesnulo i kroz dim sam vidio čovjeka bez ruke kojeg unose u auto prošarano mecima. Pomislio sam, možda je san. Htio sam ustati, ali nisam mogao.

Pojavio se čovjek, hodao je sporo. Sa asfalta je podigao otkinutu hladnu ruku. Usta mu se nisu pomjerala. Bez glasa me upitao da li je moja. Kad je shvatio da nije, krenuli smo da tražimo čovjeka bez ruke. Zaustavilo se auto i mi smo ušli. Dok je čovjek u krilu držao ruku, vozač je u snu pokušao ispričati vic. Pitao je gdje su najbolje šanse za loto. Šutili smo. Rekao je: „Sarajevo. Svaka druga pogađa.“ Mislio je na granate. Izašli smo. Stajali smo pred bolnicom. San se polahko počeo raspadati.

Probudio sam se opijen narkozom. Osjetio sam jaku mučninu zbog koje sam se pridigao. Bilo je vrijeme posjete. Oko mene su stajali meni poznati ljudi, kroz koje sam vidio momka na krevetu. Svom je ocu pokazivao kako miče prstima.