„Svi smo mi krivi za sve, ali ljudi to ne mogu podnijeti, pa se tješe sitnicama…“ — Fjodor Dostojevski, Braća Karamazovi

Piše: Kenan Zuković

Došla je prva zima pod opsadom. Svijet se dotad već poprilično urušio, a mi smo nekako uspjeli zavoljeti tu ruševinu. Privukao sam se pod sjenovitu krošnju i sa dva nejaka udarca sjekirom usmrtio mladu brezu u parku ispred Općine. Padala je krotko, kao mladunče u dokumentarcu o divljini. Izdisala pod mojim nogama. Njen tromi, beživotni zvuk privukao je pažnju. Ispred općinskog ulaza pojavio se službenik. Izvukao je hekler i mecima rasparao nebo iznad moje glave. Rafal je raskopčao ogromni rajfešlus u koji su pobjegle crne vrane. Tijelo mi je refleksno palo na zemlju. Nepomično sam ležao pored breze. Gledali smo se kao taoci u oružanoj pljački. Ironično, bili smo dovedeni u isti položaj, sa bitnom razlikom u kojoj će stablo donijeti toplinu u nečiji dom.

Kad sam se pridigao, općinski službenik stajao je na istom mjestu. Zapalio je cigaretu i gledao u daljinu. U desnoj ruci mu se hladio hekler. U fotografskom opisu ovaj prizor zime bio je monohromna pustoš, a u takvoj slici isticala se njegova crvena kravata. Ovakve su me situacije natjerale da tražim izlaze, i ako ih nema, smišljam bijeg od stvarnosti. Zato mi je pažnju obuzela njegova jarko crvena kravata.

Slučaj je otvorio duboki rascjep. S jedne strane postojala je svirepa odlučnost da se ubije nedorasli čovjek (to jest ja) radi jednog mršavog gradskog stabla, a s druge umirujuća trivijalnost. Mogu čak slobodno reći i zavodljiva. Premda me surovost dovela u stanje smrtnog straha i srušila iluziju o sveopćem dobru, jednako mi je pružila utjehu u banalnim stvarima. Takvo mirenje činilo mi se užasnijim od slojevitih naslaga surovosti, jer naša savjest svaki bijeg memoriše kao kukavičluk kojeg izvlači iz podsvijesti da bi se imali pravo kajati.

Službenik je dotegao kravatu, zgazio opušak i nestao iza velikih općinskih vrata. Ostao sam s mrtvim stablom breze, koje nisam imao snage podići. Teškom mukom sam odkoračao iz parka. Ovaj me događaj podsjetio na nešto što će se dogoditi mnogo godina kasnije i napuniti novinske članke.

Anela K., upoznao sam davno. Bio je mlađi od mene i imao auru buntovnika. Svijet se tek počeo nakupljati u njegovim očima, a već mu je postao stran i odbojan. Istina je da se ni on nije previše trudio da ga prihvati. Sve se odvijalo mimo njega, i u prisutnosti života on je bio zalutali stranac bez turističke karte.

Jednom me poveo do svoje kuće. Prošli smo pored metalnog kaveza u kojem je smeđi pit bull grizao gumenu kost. Niz vilicu mu je curila bijesna slina i rasipala se po zemlji koju je uzorao. Anel K. je dlanom ruke udario kavez i razdražio životinju. Ali odmah zatim priljubio je svoje lice uz rešetku i počeo tepati. Negdje s ulice, kroz otvoren prozor, dopirala je pjesma Indexa. U jutarnjem, prohladnom kontrapunktu, Anel K. i ja smo slušali: „Jer je život samo ovaj jedan / Nema ništa, ništa izvan njega.“

Kratko je šutio. Onda je rekao: „Naravno da ima nešto izvan njega. Ne može biti da nema.“ I rukom ponovo udario kavez. Životinja je poskočila.

Nakon toga uslijedila je duža pauza našeg neviđanja. U tom rastegnutom komadu vremena, on se oženio starom školskom ljubavi i naredao nekoliko krivičnih djela. Da bi se Anel K. ispravno shvatio, mora se hodati ulicama koje su ga naučile preživljavanju. Potrebno je protegnuti urbani korak do skliskih rubova i margina. Zagaziti preko mraka u tepsiju sihra. I opet bi sve bilo premalo da shvatimo njegovo trganje s mračnim demonima i napor pri odbacivanju vlastite kože.

I premda je, kako sam već rekao, skupio kolekciju krivičnih djela, duboko je želio biti dobar u svijetu koji je oko njega bio loš. U toj borbi silno se mučio sa svima, ponajviše sa sobom. Ovdje bi bila prikladna sljedeća misao: „Ništa ne rađa toliku surovost kao pokušaj da se bude dobar u svijetu koji to ne želi.“ — Jean-Paul Sartre.

Anel K. bi u tom svijetu možda bio protagonist sarajevske verzije Les Misérables, i ništa ne bi rađalo očaj kao saznanje da se iza jedne bezizlazne situacije prostire još šira bezizlaznost. On je u tim poljima tražio izlaz.

Bila je sredina juna prošle godine. U mom sjećanju dan je bio sunčan. Do mene je stigla vijest da je Anel K. ubijen. U njegovo tijelo ispaljeno je cijelo jato od šesnaest metaka. Dok je ležao mrtav, čovjek koji je prekinuo njegov život šutirao je njegovu beživotnu glavu. Zatim je u Vilsonovom šetalištu sjeo na klupu i odložio pištolj pored sebe. Takvu okrutnost nemoguće je shvatiti, kao i mogućnost da je s klupe posmatrao roj mušica nad Miljackom. Nije imao dosije, a ja sam ga zbog mog davnog događaja zamišljao s kravatom. Pitao sam se da li je boje krvi.