Piše: Kenan Zuković

Sena se pojavila kad se najdublji ratni snijeg topio u gnjecavu bebinu kašu. Majka ju je srela u najkraćoj marindvorskoj ulici, koja nosi ime mrtvog slikara. Tako se dijele imena: što preostane, pripadne mrtvim umjetnicima, kojima ni ulice ni imena više ništa ne znače. Sudarile su se na uskom trotoaru i odmah se prepoznale. Nekad su zajedno išle u osnovnu školu “Valter Perić” na Skenderiji. Vrisnule su, zagrlile se i poljubile, ostavljajući tragove koje je popunila bljuzga. Da je mrtvi slikar mogao podići kist, naslikao bi dvije žene koje se rastapaju u akvarel.

Sena je izgubila muža – zapravo, ružno je reći “izgubila”, jer čovjek nije pas. Odveli su ga i više se nije vratio. Ona je s okupirane sarajevske općine uspjela prijeći u koncentracioni logor – Sarajevo. Tamo, s druge strane, ostavila je život pun uspomena koje će godinama odumirati.

U to vrijeme bavio sam se stvarima koje se nigdje na svijetu nisu mogle ni zamisliti. U Hastahani sam čupao bukov parket iz napuštenih soba. S krova kina Sutjeska skidao sam izgorjele grede. Ispod mosta na Skenderiji skupljao Miljacku u kante. Iz Kluba jugoslovensko-francuskog prijateljstva ukrao sam veliku knjigu o Rembrandtu i audio-kasetu Gipsy Kingsa. Sreća u toj ratnoj nesreći bila je što se savjest mogla saprati, a pogrešna djela lakše opravdati.

Sena se sve više zbližavala s majkom. Skoro se u potpunosti preselila u naš stan. Glavni razlog bio je egzistencijalne prirode: gomila parketa koja nas je grijala. Manji razlog ticao se otpuštanja tuge. Osim crno-bijelih školskih fotografija, povezivalo ih je bezmuštvo.

To oticanje prošlog života potrajalo je neko vrijeme. Svako veče je uzimala Kur’an i dugo učila. Sklapala ga sa zadnjim istečenim suzama koje je ostavljala u svetom herbarijumu. Sutradan je činila isto. Pa prekosutra. Zatim treći dan. Četvrti.

Sedmog dana, kad je sve proučila, harfovi su lebdjeli iznad teta Senine glave. Tada sam doživio svoje prvo transcendentno iskustvo. Iz slova Kaf, Sad i Šin tuga se istisnula kroz tanki Elif, kao da je dijete u huji izgnječilo crnu temperu. Sve je iscurilo i nestalo. Na kraju je poljubila Kur’an, umotala ga u peškir i vratila na najvišu policu, a onda stala pred ogledalo i šminkala se kao nikad prije. Radila je to dugo, sve dok u ogledalu nije ugledala drugu osobu.

Od tog dana počela se češće smijati. Sve je suze spiskala na urnebesan smijeh. Postala je to neka druga teta Sena, ili mi se tako činilo. Nakon što je isplakala nekadašnji život, počela je graditi novi. Ali njen novi život morao je biti zaista novi, jer jedino tako je mogla potpuno zamagliti onaj stari. Uveče se vraćala u naš stan i prepričavala kako je upoznala nekog muškarca. Dok je pričala, hihotala se poput blesavo zaljubljene djevojčice. Vrpoljila se i uzdisala, gubeći pojam o godinama i izgledu. Rat joj je išao na ruku, jer su ljudi svašta radili i nisu se obazirali na tuđe mišljenje. Osude su ostale iste. Čak i gore.

Nije je bilo nekoliko dana. Kad se vratila, opet je sve isto ponavljala. Odbacivala je staru kožu i navike. Uzimala jednu po jednu stvar i stavljala u kofer s kojim je pobjegla iz starog života. On je bio jedina preostala duhovna veza između nove i stare Sene. Sebe i duhovni kofer odnijela je iz našeg stana. Nedostajao mi je njen zarazni smijeh dok je napolju snijeg potpuno nestajao.

Prošlo je sedam dana. Vratila se u suzama i sručila na krevet. Nije progovorila ni riječi. Bilo je to njeno prvo bolno ljubavno razočarenje. Seninu prazninu nije popunio muškarac koji je lukavo iskoristio njenu zatomljenu gorčinu. Razbio je njen tanki oklop i od nje ponovo stvorio staru, slomljenu ženu. Opet se našla na početku. Sve se u njoj sudaralo: novi i stari život, odanost sjećanjima i pokušaj zaborava. Ovo žalovanje bilo je teže od prethodnog, jer joj se činilo da je izgubila i sjećanje i nadu.

Teško mi je padalo dok sam je gledao takvu, a još teže kad bih se gnušao od hormona koji su divljali pred njenim raskošnim poprsjem. Bježao sam u ukradenu knjigu i gadljivo mislio na rat koji nas je spojio. Povremeno bi jecala, a ja bih još dublje propadao među korice, gdje me Rembrandt čekao s prezirom u očima.

Nakon nekoliko dana teta Sena je ponovo živnula. Počela je raditi kao kuharica u restoranu gdje su često zalazili pisci. Svakodnevno se vraćala donoseći živopisne slike svog radnog mjesta. Tamo je upoznala Nedžada Ibrišimovića. S jezika su joj kapali topli, sladunjavi komplimenti. Ponekad ga je opisivala kao dijete kojem prstima rasteže obraze. Sljedećeg dana šaljivo se durila jer nije ništa pojeo.

– Kako je to divan gospodin – govorila je.
– Ponekad malo neuredan, ali tako ljubazan – skoro da je tepala.

A onda se jednog dana ponovila stara scena. Vratila se i sručila na krevet. Plakala je, ali ovaj put histerično i bijesno.

– Pljunula sam u tanjir Nedžadu Ibrišimoviću – jecala je.
– Šta ti je uradio? – pitala je majka iznenađeno.
– Nije ništa uradio – kratko je odgovorila.
– Ništa, ništa, ništaaaaa – ponavljala je u bunilu.

Kad se napokon smirila, sa šminkom razmazanom od suza, priznala je da se nagnula nad njegov sto i pred njegovim očima pljunula. Otočić pljuvačke otisnuo se prema sredini tanjira. Uradila je to jer ju je podsjećao na njenog odvedenog i ubijenog muža. Sad joj se vratio u liku pisca koji mirno jede grah. U njemu je vidjela svu ljepotu prošlog života koji je gurala pod debeli tepih zaborava. Zato je pljunula – iz bijesa, ogromne tuge i još veće ljubavi. Njegova dobra pjesnička duša gorko je boljela teta Senu.