Tekst: Kulturologist

Moj otac je ukrao.

Da, ukrao je. I već u toj rečenici otvara se provalija između zakona i pravde, papira i života, riječi i smisla.

I dok redovima prkosim, osjećam ponos i dostojanstvo kakvo može osjetiti samo dijete. Pravednikovo dijete.

Sjedio je on nekad s Emerikom Blumom, u Morića hanu. Pripremali su tada i narod i vlast i privreda, Sarajevo za Olimpijadu, a država plesala na daskama Blumovih ideja.

I sigurno se pitate kakva veza može postojati između, tadašnjeg gradonačelnika Sarajeva, jednog ‘kradljivca’ i palete što će život značiti?

A da nije bilo tog susreta, vozač nikada ne bi postao Robin Hood.

U upravama preduzeća znala se hijerarhija. Moj otac je kosio, zapravo vozio direktora. Ranko, još jedan među pravednicima, instistirao je, međutim, da njegov vozač ruča zajedno sa onima koji odluke donose.

U Morića hanu, za stolom od drveta koje pamti carevine, Blum je tako upitao:

– „Ti voziš njega?“ pokazao je na direktora.

– „Vozim, gospodine.“

– „A kuda voziš sebe?“

Otac je šutio, a prvi čovjek Sarajeva izgovorio:

‘Ako staneš, tad i umireš. Dok hodaš i ideš samo korak naprijed, već si pobjednik.”

Proći će gotovo decenija dok te riječi ne dobiju smisao u kamionu njegovih ruku i sudbine kada će paletu medicinske opreme ‘izgubiti’.

Nije bila namijenjena nama, osjetio je. Vrlo brzo dobit će i potvrdu, hladan metalni dodir u čelo u kancelariji Uprave. Nije ga pokolebalo, čvrsto je branio neistinu da je jedna paleta ispala.

Trebala je da posluži onima što će sutra donositi smrt, a on je preusmjerio tamo gdje će spašavati živote. Naše, ljudske.

– Majku li im, pa ovdje ima anestezije za bataljon. U brda je gore, ima onaj kućerak, u šiblju zarast'o. Mi ćemo to, a ti idi i probaj preživjeti raport, ko jučer da je dr. Meba ovo izgovorio.

Ovaj čin, rađa etički paradoks: krađa kao čin milosrđa, a ne pohlepna rabota onih koji pune džepove iza zatvorenih vrata. Ona koja nastaje iz nužde, iz spoznaje da bi šutnja bila saučesništvo je čin koji ne oduzima vrijednost društvu, nego je vraća. Ukrao da bi spasio. U tom aktu, moral se prelama: zakon papira kaže jedno, zakon života drugo, dokumenti jedno, ali savjest drugo.

I evo nas pred kontrastom: dvije krađe. Jedna koja odnosi od naroda, prazni blagajne, ostavlja pustoš. I jedna koja vraća narodu, puni bolnice, ostavlja živote. Jedna koja se hrani sebičnošću, druga koja se rađa iz nesebičnosti.

Ipak, do danas ga grize savjest dok o tome govori. Knedla mu zastane u grlu, kao da se brani pred sopstvenim ocem koji ga je učio: „Na onom svijetu, tuđa šibica teška je kao stijena.“ Ali ovdje je šibica bila korak bliže slobodi. Bila je svjetlo. Bila je spas.

Trideset i četiri godine poslije, moj otac nikada nije ništa tražio za sebe. Njegove potvrde nisu od papira i lažnih heroja. Oni ranjenici što su preživjeli, djeca koja imaju roditelje, majke koje gledaju sinove što će im kasnije košmari biti mrvu lakši. Jer im nisu ,na živo’ organe rezali i sklanjali raspršene krvave nade ispod/iznad koljena.

Govorio bi samo:

„Moje potvrde hodaju po čaršiji i svjedoče.“

A ja, gledajući zalaske generacija koje mira nisu znale, razumijem tu rečenicu. To je suština života pravednika, a trebala bi biti osnov življenja generalno. Ne traži aplauz, ne traži funkciju, ne traži nagradu. Ostavi trag u ljudima, a priču u zidovima.

Zato ovo pišem. Historija nije ono što piše u udžbenicima, nego ono što živi u našim očima i pamćenjima. Povijest bilježi, a ljudi mijenjaju tokove.

Trideset i više godina poslije, moj otac o tome govori bez ikakvih potvrda, nagrada ili zahvalnica. Samo opet mirno kaže:

‘Moje potvrde hodaju po čaršiji i svjedoče.’

Dok drugi i danas otimaju da bi imali, on je ukrao da bismo mi postojali i svjedočanstvo otpora postao. Ako stanemo, umrijet ćemo. Ako idemo makar jedan korak naprijed, već smo pobjednici.

Moj otac nije stao. Zato ja hodam.