Piše: Kenan Zuković

Dan je duboko ukoračio u noć. Telefon je urlao. Majka je drobila slušalicu kao da u uho istresa riječi koje treba čuti. A onda je slušalica dugo i sporo padala, kao u slabo režiranim, jeftinim muzičkim spotovima. Zatim je bezglavo – nesvjesna sebe i mene – preskakala komade namještaja i čupala vlastitu kosu. U šakama su ostajale trajno izgubljene vlati.

Kao da je kroz sobu trčala ljudska figura ispala iz poznate Munchove slike Krik. Iz tog nerazgovijetnog cvileža zaključio sam da se njen rođak objesio. Prebacio je konop preko unutrašnje tavanice i vrat mu je pukao kao palidrvce. Razlog je bio tadašnji apsurd slanja regruta u izolovana planinska područja na bugarskoj granici. U tim mračnim šumama razum je prhnuo kao jato ptica iz krošnje.

Tih sam dana gnjurio kroz lektiru Sto godina samoće – i taj magični realistički prikaz smrti čudno je djelovao na mene. Majku je sve to guralo u magični pesimizam, kojim se obično hranila i bez tuđih samoubistava. Bile su dovoljne dvije ružne riječi, ili jedan ružan pogled, da je sruše na koljena. Ja sam, za razliku od nje, razmišljao o golubovima što se kriju po ćoškovima tavana i o mrtvim nogama koje paraju vazduh poput djeteta na ljuljašci.

Našoj porodici nije bilo strano kada bi neko digao ruku na sebe. Na svu sreću, bile su to maglovite individue i daleka rodbina čija se krv razvodnjavala s koljena na koljeno.

Desilo se još jednom. Meni nepoznata žena došla je kasno u našu kuću. Brzo su je ispratili na spavanje i histerično se bacili na sakrivanje viljuški i noževa. Gurali su escajg pod krevet i u staru komodu s katancem. Kasnije sam ta ubojita sredstva pronalazio u svom školskom ruksaku, u kojem su ih krili da se žena ne bi ubila. Ipak je to učinila mnogo godina kasnije, skokom sa zgrade. Kad su je skupili, iza nje je ostala mrlja poput pokvarenog ručka.

Tako su samoubistva, kao i pokušaji, u meni programirali strah koji sam uspješno eksportovao u slike magičnog realizma. Dešavalo se da se ti strahovi ponekad zgusnu u čudesni svijet mojih raznoraznih sranja.

– Dobar si ti – ustvrdio je prijatelj dok smo razgovarali.
– Kako to misliš? – upitao sam.
– Moja komšinica se nagledala mraka, pa je smrt vidjela u svakoj stvari, čak i u svojoj mački koju je zadavila.
– Dobar sam, valjda – zaključio sam.

Da je neko preda me stavio anketu u kojoj se nalazi pitanje: „Koja vas boja podsjeća na smijeh?“, bez razmišljanja bih odgovorio – narandžasta. Ne znam zašto. Možda zbog vožnji prema moru, kad smo s autom zastajali pored plantaža narandži i krali ih dok smo se smijali. Bio sam nedovoljno star da bih shvatao zbog čega se smijemo, ali dobro sam pamtio boju voća koju sam gulio na zadnjem sjedištu.

Onda mi se to ponovilo prošle godine kad sam s prijateljem došao u posjetu njegovoj sestri koja je ležala na psihijatrijskoj klinici koju smo nekad zvali – Peta interna. Ušli smo u zagušljivu prostoriju punu oblaka dima. Televizor je stajao visoko pod samim plafonom. Shvatio sam da je morao biti tu da ga privremeni stanari ne dohvate i ne polome. Bilo je vrijeme posjeta i soba se ispunila zdravim ljudima koji su čekali svoje bolesne članove porodice ili prijatelje. Ovo – zdravi – stavljam pod znak sumnje, jer su svi grozničavo pušili i mrvili napola ispušene cigarete. Pacijenti su počeli ulaziti sporo, kao zombiji omamljeni medikamentima. Nisu pokazivali nikakve emocije. Neko je na sto istresao narandže koje su obasjale sobu. Lica su se na trenutak ozarila i počelo je neko mahnito, magično ludilo, poput scena iz filmova Guillierma del Tora.

– Gdje si dosad, braco? – upitala je sestra mog prijatelja.
– Pa ne mogu ući dok me ne puste – ali odgovor je nije zadovoljio.
– Pet sati šetam hodnikom tamo ‘vamo – govorila je dok je brzo povlačila dimove cigarete.
– Ko ti je ovo? – pokazala je na mene.
– Prijatelj – odgovorio je.
– Je li i on lud? – svi smo se počeli smijati, nakon čega su se zagrlili prije našeg odlaska.

Kasnije sam razmišljao zašto je ona jedina bila tako živa za razliku od ostalih. Došao sam do zaključka da je previše pametna i da je nadmudrila čuvare jer nije uzimala lijekove. Ako je pametna, i ne baš toliko luda, onda je njeno zadnje pitanje – „Je li i on lud?“ – sasvim opravdano. U tom slučaju moram se vratiti na početak priče, a samim tim u rano djetinjstvo. Koliko je ta izloženost pretjeranim majčinim strahovima kontaminirala moj kasniji život!?

Bilo kako bilo, ostat će nejasne tanke granice između ljudi koji znaju da su bolesni i onih koji to nikad neće htjeti priznati.

Nedavno sam stajao u parku kad je pored mene profurao jedan sarajevski pisac. Prišao je prvom stablu i ne pokušavajući nimalo da se sakrije – popišao se. Pomislio sam: „On piša kao što piše“, jer se njegove priče podudaraju sa njegovim životom – lišene magičnog realizma, a još više pesimizma.