Piše: Teodora Marković

Dolaskom jeseni i moje raspoloženje postaje sve nestabilnije. Gubim se u nedovršenim poslovima i isto tako nedovršenim odnosima, koji nastavljaju da žive na nesigurnoj liniji u kojoj se jedna od dve strane kratko javi s porukom koja bi trebalo da nagovesti nedostajanje. On se ne javlja, ali neprestano proverava kako živim i radim. Često poželim da ugasim društvene mreže, ali količina pažnje koju tamo dobijam me sprečava da to uradim. Priznajem da uživam da budem neko drugi, makar i u virtuelnom.

Dani su se sveli na rutinsko ponavljanje stvari – jutarnje ispijanje kafe, užurbano šminkanje, odlazak na posao na kojem često ne radim ono što bih trebala da radim, dolazak s posla, ponovno ispijanje kafe, ručak kupljen u prodavnici gotovih jela, gledanje serije ili piće sa prijateljima, nakon toga spavanje i priprema za sledeći dan, koji će, gotovo uvek, imati isti raspored.

Moje priče o Bosni svode se na priču o Sarajevu, o nepreglednoj Romaniji, zbog koje iznova i iznova gubim dah, o divljini, o rekama koje teku toliko brzo da ne mogu da sagledam njihovo korito, već pristajem da prisustvujem jedinstvenom sjedinjavanju zemlje i vode, simbiozi svega lepog i divljeg, velikog i nesagledivog običnom čoveku. U ovoj kolumni biram da govorim o nešto ravnijoj površini, kamenolomu i tresini. O jakom suncu i zidinama velikim, toliko da pri penjanju na njih strahujem da pogledam u zeleni ambis koji je ispod mene, u ambis Neretve, u koju zgodni muškarci i isto tako zgodne žene, na različite načine, utapaju svoja tela, a onda brzo izlaze iz nje, čineći čitavu stvar što lakšom i primamljivijom.

Prvi put odlazim sa ocem. Prvi put odlazim sa ocem u Mostar. Prvi put odlazim sa ocem u Mostar, nigdininu, u istoriju, u ono što jesmo i ono što ćemo tek postati. Nakon što posle 35 godina grli sada već staro i bledo telo svoje tetke, otac kroz smeh prikriva nesigurnost i uzbuđenost. Iznova pominje da „nije ni metka opalio“, iako niko od nas ne pominje rat. Činjenica da on isti stalno pominje čini ovu posetu ujedno katarzičnom i potresnom. Trudimo se da ne primjećujemo otežanu komunikaciju sa mojim stricem, kao ni gelere na fasadama zgrada. Podelu na istočni i zapadni deo manifestujemo podelom Velež–Zrinjski, valjda zato što smo i otac i ja navikli jedino da se delimo na Zvezdu i Partizan. U nepoznatom tragamo za uporištem, a ono jedino biva baš u toj kući, sa porodicom koju toliko dugo nije video. Sestra njegove majke, a moje bake, teško se kreće. Uloge domaćice u tom slučaju preuzimamo moja rođaka i ja, iako smo prećutno dogovorile da to nećemo sprovoditi kada budemo bile same.

Rođaka i ja znamo se tek četiri godine. Da obe nismo umetnice, možda nikada i ne bismo znale nešto više od imena i prezimena u porodičnoj lozi. Ovako, kako obe delimo nezavidnu titulu „crne ovce“ u familiji, lako smo našle put jedna do druge i do onoga što je slično obema, a to je neposrednost i vera u lagodnost, kakva bi i trebala da postoji u dvadesetim. Postoji toliko toga neizrecivog i samo nama znanog u tom odnosu. Čini mi se da bih sa nekim provela godine, trudeći se da me zna na onaj način na koji me zna ona. Duboko cenim ljude koji vole tišinu na isti način kao i ja. Ljude koji ne zapitkuju, ali iskreno znaju da se raduju tuđoj sreći. Nekad mi se čini da kroz savete za život koje međusobno delimo živimo i život ove druge. Ona moj, nepredvidiv i duhovit, a onda ja njen, stabilan i duboko promišljen.

Mostar postaje grad u kojem ispraćam leto. Shvatam to dok ulazim u zamračenu kuću na obodu grada, spolja, nimalo nalik domu, upravo zbog sivila fasade i do kraja spuštenih roletni na prozorima. Takva slika ne uklapa se sa suncem i svetlošću koju ovaj grad ima. Naprotiv, podseća me na jesen i boje kakve će me uskoro okruživati. Dom još jednog umetnika, izuzetno uspešnog i ekstravagantnog, iznutra odaje mesto svakodnevnih zabava. Veliki frižider, u koji može da stane dosta alkohola, dugačak sto za kojim može da sedi desetak ljudi i ogromni zvučnici sa kojih neprestano odzvanja muzika. Lična obeležja stanara retka su i gotovo neprimetna, dobro sakrivena na najvišim tačkama u stanu. Neko ko je dovoljno pijan neće primetiti uramljene slike dece, koje se kriju na najvišim policama.

Četrdesete su godine u kojima umetnici doživljavaju najveću zrelost i kreativnu epifaniju – ako ih dožive iole očuvanog fizičkog i mentalnog zdravlja. Nisam sigurna da ovaj umetnik uspeva u tome, ali istovremeno bivam očarana njegovim stvaralaštvom. To me natera da u moru ostalog sadržaja apstrahujem samo ono što je on spreman da nam ponudi te večeri. Svesno pristajem da se ogolim pred nekim koga vidim prvi put, iz samo jednog razloga – shvatam da osećamo svet na isti način. Postoje umetnici čija intuicija biva jača od bilo kog znanja i zanata stečenog kroz godine. Mnogi misle da pripadaju toj vrsti umetnika, pa se često okliznu i nađu suočeni sa neuspehom. Ja sam oduvek znala da moram mnogo da radim kako bih ostvarila domet sličan onima kojima je kosmos poklonio dar sam po sebi.

Moja rođaka uporno ponavlja da tog umetnika nikada nije videla sa knjigom. Odbijam da poverujem u to, sve dok pogledom ne istražim svaku sobu u kući i shvatim da zaista nema nijednog štampanog papira. Počinjem da opravdavam stvar, govoreći da ljudi sve više čitaju elektronske knjige, duboko izbegavajući da priznam da gubim bitku i da umetnik koji stoji preda mnom jednostavno poseduje dar koji obara sve ono što te teraju da učiš na akademijama. Dakle, sva pravila, sve rigidnosti, pobijene su postojanjem čoveka sa kojim u tom trenutku delim kako životni, tako i kreativni prostor.

Sunce ne uspeva da dopre do nas, usled roletni koje nas štite. Nov dan, nastavljam u mraku, koji počinje da mi prija. Ljudi dolaze i odlaze, ne obazirem se koliko ima sati, ne sećam se kada sam poslednji put jela… Zaboravljam kojim povodom sam se našla baš na tom mestu. Shvatam da su prošli meseci otkako sam poslednji put osetila slobodu. Grlim trenutke u kojima umetnost uspeva da me obuzme, u kojoj verujem da ne postoji ništa van sveta koji mi, sami po sebi, gradimo. Znam da ja neću imati luksuz da budem muškarac koji će ostaviti porodicu, kako bi neprekidno stvarao i činio svoj život uzbudljivim. Znam da sam žena kojoj u jednom trenutku umetnost mora postati sekundarna stvar, jer, htela-ne-htela, u nekom trenutku života ili brine o detetu ili o bolesnim roditeljima. Muškarci imaju pravo da ne brinu, od njih se očekuje da postoje i da održe svoj život u granicama podnošljivog.

Prekidam svoj tok misli, odbacujem da se žalim na nepravdu koja i dalje postoji. Sve više mislim da nikada neće ni prestati, koliko god se borile da prestane. Uživam u tome da se nikome ne javim, da zapamtim pogled i dodir, glas i sigurnost… Zamišljam da se vraćam u grad u kojem tenkovi ne prolaze ulicama i u kojem protesti ne traju godinama. Zamišljam brdo, izvan grada, i kuću boje breskve… Igle četinara koje ne izazivaju alergije mom ionako bolesnom organizmu… Zamišljam psa, zlatne dlake, muškarca visokog, otresitog, što se nikoga ne boji… Zamišljam da sam vitka i snažna, da u naručju nosim knjige iz svih krajeva ovog sveta…

Prestanem da zamišljam kada me dodirne. On, čovek kosmičkog dara, stvara taj svet preda mnom. Prvi put nekom verujem da više ne moram da zamišljam. Znam da će proći…

O autorici:

Teodora Marković je dramaturginja i pjesnikinja, rođena u Beogradu. Trenutno pohađa doktorske studije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Dobitnica je nekoliko nagrada za dramske tekstove i scenarije, a kao jednu od dražih izdvaja nagradu „Josip Kulundžić“ koju dodjeljuje katedra za dramaturgiju na FDU, za ostvaren izuzetan uspjeh iz oblasti pozorišta, radija, filma, televizije i kritike. Trenutno radi na predstavama u Beogradu, Novom Sadu i Sarajevu. U fazi daljeg razvoja je i njen dugometražni film „Psi i ostali“ za koji je dobila podršku Filmskog centra Srbije i Srpskog književnog društva. Ističe da „ne priznaje zastave, podjele, ni boje“ i da je Sarajevo njeno, koliko i Beograd.