Denis Bašić, književnik: Piši kako jesi – umjetnost iskrenosti izraza

Razgovarala: Elma Hodžić

Denis Bašić je porijeklom iz Bosne i Hercegovine, a živi u Americi. Njegov prvi roman ”Egoist Magnum” govori o njemačkom filozofu, Maxu Stirneru (1806-1856), studentu slavnog Georga Wilhelma Friedricha Hegela. Denis kaže da ovaj roman, govoreći o Stirneru i njegovoj misli, otvara pitanja o odnosu između pojedinca i društva, pojedinca i države, o sukobu između ljudskih nagona i morala, ljudskih sloboda i religioznosti, o zloupotrebi moći, stremljenju za individualnom slobodom, te o nemoći nauke, pa i duhovnosti da izliječe mentalne bolesti. Ovako nam se Denis predstavio: ”Ja sam rodom Livnjak, sarajevski, bečki i sijetljanski student, po struci sam „orijentalista“, u onom našem pozitivnom smislu te riječi, vanredni sam predavač bliskoistočnih i međunarodnih studija na Univerzitetu Washington u Seattleu, odnedavno zvanično i književnik, ljubitelj političke filozofije, književnosti, istorije i dizajna sa sredine prošlog stoljeća. Ja sam jedan od onih koji vole da im misli sazriju, pa sam zato čekao do svoje 56. godine da objavim svoj prvi roman.”

Ovaj razgovor vam donosimo u nadi da će roman Denisa Bašića pronaći put do bosanskohercegovačke publike.

Šta je za Vas književnost? Koji su pisci ili filozofi koji su najviše utjecali na Vaš rad?

Za mene je književnost oblik duhovnosti, promatranje svijeta očima bestjelesnih, pokušaj prodiranja u suštinu bitka, razotkrivanje skrivenog, razumijevanje drugačijeg i drugog, pronalaženje smisla u haosu, snage u slabosti, vedrine u tjeskobi, duhovitosti u besmislu.

Vjerujem da su svi pisci i filozofi čije sam stranice ikad u životu otvorio utjecali na moj rad. Taj utjecaj se, bar kod mene, dešava na nivou nesvjesnog. Na jednom mjestu u mom „Egoisti Magnumu“ kažem da je čovjek sazdan od riječi, na drugom da je „vreća sjećanja“ i zaista mislim da je tako. Imajući na umu da smo riječi koje znamo naučili od drugih ljudi, počev od naših roditelja, pa nadalje, a i da sjećanja koja gajimo često predstavljaju tuđe misli, ne naše, teško je reći čije su sve riječi i misli u našem pisanju. Kako se ono obično kaže: „Svi mi stojimo na ramenima divova iz prošlosti“. Mnogo je onih s čijih ramena i ja svijet promatram, a ko me je najviše oduševio i oduševljava skladom svojih misli i majstorstvom pripovijedanja zasigurno jesu (moderni) klasici: Dostojevski, Hermann Hesse, Naguib Mahfouz, Orhan Pamuk, G. G. Marquez, Bohumil Hrabal, Milan Kundera, George Orwell, Albert Camus, Marguerite Yourcenar, i mnogi drugi, a od mislilaca, filozofa i metafizičara, tu su Schopenhauer, Nietzsche, Plato, Suhrawardi, Ibn ‘Arabi, a i Terry Eagleton, uz ostale.

Piši kako jesi

U romanu Egoist Magnum spretno kombinirate fikciju i filozofiju. Koliko je izazovno praviti književnost koja ide u pravcu filozofije, istražujući tamnu stranu ljudske potrage za slobodom – u ovom našem vremenu? Koliko je teško bilo uskladiti filozofske ideje sa književnim narativom?

Težina prenošenja filozofske misli u književni narativ je ogromna, a samim tim i jako izazovna. Ako malo dublje prokopamo po svijetu književnosti i filma, vidjet ćemo da i nema baš mnogo djela koja portretiraju opus, pa i život nekog filozofa. Razlog tome jeste da u svom nastojanju da bude što vjerniji originalu, pisac/režiser vrlo lako može upasti u zamku nerazumljivosti ako počne koristiti složeni filozofski rječnik koji je potpuno stran čak i solidno obrazovanom čitaocu. Takav nerazumljiv roman brzo bi se pretvorio u „smaranje“ i dosadu i ostao bi nepročitan. Moji čitaoci nisu mi se žalili na nerazumljivost rječnika mog romana, a da su ih neke misli natjerale da zastanu i da se zamisle nad svojim ili tuđim životom, to se jeste dešavalo, ali i oni, kao i ja, vidimo to kao dobru stranu romana. Ja sam složene filozofske ideje Maxa Stirnera pokušao pretočiti u jezik kojim bih govorio nekom ko nikad nije studirao filozofiju, a mnoge ideje koje su se sudarale u Maxovoj misli uobličio sam u dijaloge i svađe između Maxa i njegove bivše supruge, Marie Dähnhardt, što je učinilo tekst „tečnijim“, kako to reče književna kritičarka, Vojislava Crnjanski-Spasojević. Tako sam unio i dinamiku, i dramatiku u tekst što je nužno da bi roman bio roman. Ovo sad može zazvučati kao neki recept kako se pišu romani s filozofskim predloškom, ali ja ne mislim da taj recept postoji, kao što ne postoji ni recept za bilo koju drugu vrstu romana, naravno, ako Vam je cilj da napišete originalno djelo. U tom pogledu potpuno se slažem s Julienom Greenom. Ja pišem spontano i intuitivno, bez previše razmišljanja o tehnikama i metodama pisanja, bez ikakvih „dekonstrukcija“ i „rekonstrukcija“, kako se to u modernom vokabularu književne teorije i kritike kaže. O funkcionalnosti nekih slika, likova, tonova teksta razmišljam tek kad je roman sasvim gotov, ali dok pišem o tom ne razmišljam. Bilo bi mi to preveliko opterećenje. Nikad ništa ne bih napisao. Vuk je rekao: „Piši kako govoriš.“ A ja kažem: „Piši kako čuješ“, mislim, „Piši ono što čuješ u svojoj glavi“. Dakle, „Piši kako jesi.“

Pored opasnosti od nerazumljivog rječnika, prepreku jednom romanu o jednom filozofu predstavlja i činjenica da životi velikog broja filozofa, (a i drugih ljudi, pa i pisaca), jednostavno nisu materijal za roman. Iako njihove misli mogu biti dinamične, njihovi životi ne moraju. Na pamet mi pada film „Mladi Marx“ režisera Raoula Pecka. Film se fokusira na Marxovu mladost upravo zato što je njegov život u mladosti bio mnogo dinamičniji od njegovog života u zreloj dobi. U svojim zrelim godinama, Marx gotovo neprestano sjedi u bibliotekama, istražuje i piše, a to nikako nije materijal za film, a ni za roman. Pa i u „Mladom Marxu“, rekao bih da je je Engelsov lik predstavljen mnogo uspješnije od Marxovog, jer film razotkriva Engelsove ljudske dimenzije mnogo detaljnije nego Marxove. Scenarista je možda mogao malo dublje ući u priču o čovjeku Marxu, npr. u njegov odnos sa ženama, spomenuti priču o njegovom vanbračnom djetetu, ne radi senzacionalizma, nego radi razotkrivanja ljudskih strana Marxove ličnosti. Dok su Marxa mnogi smatrali i smatraju „svecem“, Marx je, čini se, svojim ponašanjem u privatnom životu jednostavno pokazao i dokazao da je bio običan čovjek, muškarac, vođen nagonima, kao i najveći broj drugih ljudi, što bi ga, ustvari, trebalo približiti ljudima. Savršeni likovi u literaturi i na filmu su dosadni, jer su predvidivi. Meni je upravo ta Marxova ljudska strana bila jako zanimljiva i ja sam je negdje usput u svom romanu spomenuo. Opet, ništa s predumišljajem, i ništa s namještanjem. Od Konfucija sam naučio da „iskrenost ulijeva poštovanje“, a od svoje profesorice turske književnosti, Jasne Šamić, jednom davno, kao student na filozofskom fakultetu u Sarajevu, naučio sam da „bez iskrenosti nema književnosti“. I primile su se ove dvije misli u meni, jer sam osjećao da tu ima Istine.

Dakle, da bi roman bio roman, nije dovoljan samo sukob ideja, nije dovoljno da dođe do razrješenja sukoba, i do sazrijevanja bar jednog lika, i do one poslovične „pouke“ koju čovjek izvuče na kraju nekog književnog djela. U romanu mora biti životnosti — svakodnevnog života koji je čitaocu dovoljno blizak da bi se s njim mogao poistovjetiti, a opet dovoljno stran da bi mu bio zanimljiv i uzbudljiv. Meni se u Maxovoj samoći spontano javio lik lijepe Béatrice. Ona se neplanski sama ušetala u priču. I u stvarnom životu, nekakve su se bolničarke-đakonice brinule za oboljelog Maxa, ali Béatrice je drugačija. Ona donosi život u Maxovu bolesničku sobu. Ona je kradljivica koja se skriva u ulozi đakonice-bolničarke dok svakodnevno potkrada šlagiranog nadbiskupa i čeka na zgodnu priliku da pobjegne u Ameriku. Béatrice čas opravdava svoje krađe sama pred sobom, čas ima grižu savjesti što krade od šlagiranog čovjeka, pa se ispovijeda komiranom Maxu da istjera iz sebe sva nagomilana, sukobljena osjećanja. Béatrice je, kao Max, i anarhista, i ateista, ali je i sujevjerna. Braća su joj, kao komunisti, stradali u revoluciji 1848, u sukobu je s crkvom zbog porodične tragedije i traume, i ona, kao i Max, traga za svojom slobodom, ali i sumnja koliko u smisao revolucije, toliko i u dobronamjernost crkve i države. I dok to njeno i Maxovo traganje za slobodom ima svoju „tamnu stranu“, ne smijemo zaboraviti onu staru poslovicu da „Nema ruže bez trnja“. Taj njihov put do slobode jeste zanimljiv upravo zato što je mračan. U njemu se očituje snaga ljudskog duha da ustraje i da nadvlada sve prepreke, pa makar to bilo i „u inat sebi“, kako to Max kaže.

Šura Dumanić, književna kritičarka, urednica i publicistkinja iz Opatije, u svom detaljnom osvrtu na mog „Egoistu“ spominje i onu drugu „mračnu stranu ljudske potrage za slobodom“, misleći na sve one misaone pravce koji su se pretočili u snažne političke pokrete, kao što je to bio npr. anarhistički pokret u Španskom građanskom ratu ili Staljinov diktatorski režim. Ona je tu otišla korak dalje. Roman ju je motivirao na dublja razmišljanja što me, naravno, raduje. Maxov je anarhizam, međutim, „individualistički“. Maxa zanima samo „njegova vlastita sloboda“. Njega ne zanima sloboda apstraktnog „Čovjeka“ ili „Nacije“. Njemu su „Čovjek“, „Narod“, „Nacija“, „Država“ sve same prazne floskule. On, istina, vidi mogućnost „zajednice egoista“, ali kroz roman, a vjerujem i u stvarnom životu, Max je spoznao da je ideja „zajednice egoista“ sama po sebi kontradiktorna i samim tim apsurdna. Maxova ideja „individualističkog anarhizma“ nikada nije postala masovni pokret.

Filozofska tematika u književnosti nije uvijek u fokusu suvremenih pisaca. Kako mislite da bi se filozofija mogla ponovo integrirati u savremenu književnost? Postoji li prostor za ovaj žanr danas?

U pravu ste kada kažete da filozofska ili egzistencijalistička tematika nije uvijek u fokusu savremenih pisaca. Kad se sjetimo svih onih introspektivnih romana jednog Dostojevskog, Joycea, Virginije Woolf, Marcela Prousta, Hessea, Sartra, Camusa, Kafke i drugih, može nam se učiniti kao da je taj val davno prošao, ali nije. I poslije Hemingwayevog starog ribara, Santiaga, susrećemo likove i u nekim relativno novijim romanima, na primjer, bezimenog oca u romanu „Put“ Cormaca McCarthyja ili Kathy H. iz Ishigurovog romana „Ne daj mi nikada da odem“, te u nekim drugim romanima, koji su opsjednuti istim ili sličnim mislima kao i likovi iz starih egzistencijalističkih romana. Sve su to likovi koji sebi postavljaju teška pitanja o smislu svog postojanja, o svom odnosu s ljudima, prirodom, svemirom, koji preispituju svoja osjećanja i veze između svojih osjećanja i misli, razmišljaju o svojoj smrtnosti, nadi, ljubavi, a uz sve to znaju biti i satirični, pa i komični. Dakle, mislim da je filozofija, ipak, i dalje prisutna u svakom romanu koji se bavi ovim temama, pa čak i kad glavni junak i nije ni neki izuzetno školovan čovjek, a kamo li manje-više poznati filozof. Mene je Max isprovocirao svojim radikalnim idejama i ja sam tragao za objašnjenjem šta je to njega navelo da postane preteča „svjesnog egoizma“ i iz tog traganja nastao je moj roman.

A što se tiče prostora za egzistencijalistički žanr, ja vjerujem da ga ima i da će ga uvijek biti. I u književnosti, kao i u svakoj drugoj umjetnosti, postoje trendovi i pomodarstvo, postoji i laka literatura, postoji i epigonstvo, i kopiranje. I ako je nekom neki trend inspirativan i ako iz toga proizađe nešto kvalitetno i trajno, samo naprijed, pozdravljam takav poduhvat. Kao što rekoh, ja „pišem kako jesam“, ili kako haluciniram u svojoj glavi, i nekako mi ne ide od ruke nikakvo prilagođavanje i podilaženje trendovima. Sam sebi bih zvučao vještački kad bih se tjerao da pišem na pomodne teme u pomodnom stilu, pa zato i ne pokušavam baviti se trendovima, pa čak i po cijenu neobjavljivanja.

“Egoist Magnum” i publika

Egoist Magnum nije roman koji nudi jednostavna rješenja, već duboko propituje filozofska i moralna pitanja. Kakve su bile reakcije čitatelja do sada? Jeste li dobili povratne informacije koje su vas iznenadile ili natjerale da preispitate vlastitu interpretaciju?

Moral je za Maxa bio vrlo provokativno pitanje i on je na njega vrlo provokativno i odgovorio tvrdnjom da je moral ljudska izmišljotina. Čak i ako se s Maxom ne slažete, njegova promišljanja su neizmjerno zanimljiva, odlično argumentovana i taj čovjek je besprijekorno konzistentan u svom razmišljanju, to mu se mora priznati. Naravno, pitanje moralnosti je usko vezano uz pitanje seksualnosti i pitanje ljudskih sloboda i zato mu Max pridaje osobitu pažnju. Prepustit ću čitaocima da sami otkriju kako su se među likovima romana završile sve one žučne rasprave o tome da li je uredu da majka ubije svoje dijete i pod kojim okolnostima, da li je uredu da krvni srodnici stupe u intimnu vezu, da li je krvna osveta ikad opravdana, da li je prihvatljivo raditi kao uhoda i doušnik za državu, itd.

Marija Nenezić, beogradska književna kritičarka koja je i promovirala „Maxa“ u Beogradu u septembru 2023, na promocije je rekla nešto vrlo vispreno što mi je odmah zazvučalo uvjerljivim, naime, da čak i kad znamo šta će se desiti u nekom romanu da i dalje možemo uživati u njemu ako je roman dobro napisan, jer nam je bitno KAKO je rečeno i to što već znamo. Ali ipak, radi Vaših čitalaca koji ne žele da unaprijed znaju sve šta se dešava u mom romanu, pokušat ću odgovoriti na Vaše pitanje o reakcijama čitalaštva, a da ne spomenem još više detalja iz romana. Dakle, što se tiče reakcija, ako među čitaoce uvrstim i književne kritičare i mog izdavača, izdavačku kuću „Rende“ iz Beograda, onda mogu reći da do sada nisam dobio ni jednu negativnu kritiku, dapače. Roman je 2024. ušao u širi izbor za „NIN-ovu književnu nagradu“, kao i za nagradu „Biljana Jovanović“, a bio je i u užem izboru za nagradu „Beogradski pobednik“. U pitanju su tri ozbiljna, nezavisna žirija sačinjena od renomiranih književnih kritičara, profesora i istoričara književnosti i književnika, pa je i samo uvrštavanje u širi i uži izbor za ove nagrade među stotinama književnih dijela objavljenih te godine u Srbiji za mene već veliki uspjeh, osobito ako uzmemo u obzir da sam ja u to vrijeme u Beogradu, a i inače, bio potpuno nepoznat pisac, da nisam bio dio književnih i intelektualnih krugova Beograda, što bi naš narod rekao, da nisam imao nikakvih ni veza, ni poznanstava ni s jedne, ni s druge strane ni Drine, ni Une, da nisam ni Srbin, ni državljanin Srbije, da nisam nikoga platio da mi objavi roman, niti potplatio da ga uvrsti u širi ili uži izbor za neku nagradu. Sve to govori o objektivnosti sva tri beogradska žirija i o kvaliteti mog romana koju je prepoznala Slađana Novaković, urednica u izdavačkoj kući „Rende“ iz Beograda, i za to sam joj neizmjerno zahvalan. Slađanine riječi da će objaviti moj roman, pa taman se prodao i samo u 100 primjeraka, jer zna da će se čitati i za 100 godina, meni jako puno znače.

A sami čitaoci jesu me iznenadili svojim reakcijama. Ja sam ušao u istraživanje Maxovog života i pisanje romana o njemu da bih razumio jednog čovjeka koji je bio izuzetno ponosan na sebe što je bio egoista. Mislio sam da će roman pomoći čitaocima da razumiju egoiste oko sebe, da shvate okolnosti pod kojima jedan egoista nastaje, možda čak i da razviju izvjesnu dozu samilosti prema egoistima nakon što bolje shvate podlogu njihovog egoizma, ali desilo se nešto sasvim neočekivano. Pažljivi i iskreni čitaoci počeli su da prepoznaju karakteristike egoizma u samima sebi i da sebe preispituju. Neki su se sami sebi čudili koliko su se s nekim Maxovim svjetonazorima slagali. Jedan moj prijatelj i čitalac rekao mi je da mi neki ljudi nikad neće oprostiti što sam im pred nos stavio dobro uglačano ogledalo, a ja mislim da je sve to dobro, da smo svi mi jedni drugima ogledala. I, eto, pokazalo se da ljudi znaju biti i samokritični i da žele sami sebe da nadrastu. To me raduje. I ja sam sám, vjerujem, pišući „Maxa“, napravio jedan veliki iskorak u svom vlastitom zrenju.

A što se tiče preispitivanja moje interpretacije, nisam čuo ni za kakve materijalne greške u rukopisu koje bi zahtijevale radikalnu reinterpretaciju. Proces pisanja romana je trajao jako dugo. Izvore sam detaljno preispitivao — od Maxovih filozofskih nazora, do pitanja kad se u Berlinu počeo koristiti morfij, injekcije, sonde za hranjenje, sitni šećer, koliko je šećer koštao, da li ga je Max sebi mogao priuštiti, itd. sve do sudskih dokumenata vezanih uz slučaj Dr. Wolfarta. Od prve zapisane ideje do realizacije romana prošlo je dvadeset godina. (Naravno, ja sam morao raditi druge poslove da bih preživio. Nažalost, nisam se mogao baviti samo pisanjem.) Završni nacrt intenzivno sam pisao oko dvije godine. Puno je tu bilo promišljanja, provjeravanja, iščitavanja od Maxovih radova do prepiske između Marxa i Engelsa, posjeta grobljima i arhivima po Berlinu i Budimpešti, tekst se polirao i riječi birale sve do odlaska rukopisa u štampu, a čak se i prvi prelom na nekoliko mjesta još malo uglačao. Za Miloša Crnjanskog kažu da je stalno prepravljao i mijenjao i svoje objavljene rukopise, a ja trenutno ne bih ništa mijenjao u svom rukopisu „Egoiste“ izuzev što bih ispravio par štamparskih grešaka koje sam naknadno pronašao. Šta ću misliti za deset godina, to ne znam, a trenutno sam i previše opsjednut drugim književnim projektima da se Maxa samo ponekad sjetim. Ipak je on moj stari prijatelj, pa mi neće zamjeriti.

Imate li već planove za nove projekte? Kakve tematske i literarne pravce planirate istraživati u budućim djelima?

Preveo sam jedan svoj stari rukopis originalno napisan na engleskom na naš jezik. Pozamašan je, duplo duži od „Egoiste“ i već mi je jedan izdavač rekao da se plaši „debelih“ knjiga, jer se slabo prodaju. „Narod više ne čita debele knjige“, tako mi reče. A ja, opet, znam za čitaoce kojima bude žao kad se knjiga završi i da bi htjeli još. Moja prijateljica iz djetinjstva, sarajevska glumica, Gordana Boban, rekla mi je da se tjerala da uspori čitanje „Maxa“ premda ju je mamio da čita dalje, jer nije htjela da se s pričom prebrzo rastane. Eto, za takve čitaoce pišem „debele“ romane i nadam se da ću naći izdavača za ovaj distopijski rukopis koji čeka. Radnja romana se dešava u budućnosti, ali ljudi su tehnološki završili u prošlosti, nakon strašnog svjetskog rata i još goreg građanskog rata. Priča je to o životu jednog prikrivenog ateiste u gradu-državi kojim upravlja fundamentalistički, kršćanski režim sve otkako se raspala nekadašnja, idilična „zemlja slobodnih i dom hrabrih“. (Uzgred budi rečeno, mnoge zemlje svijeta smatraju sebe „zemljom slobodnih i domom hrabrih“, pa bi svaka od njih mogla biti ona zemlja na koju se aludira u romanu.) Cijeli rukopis — ispovijest o životu u fanatičnoj tvorevini — skriva se u formi udžbenika medicine i otuda i njegov naslov „Udžbenik biblijske i narodne medicine“ ili kraće „Faithville“ po gradu-državi gdje se radnja romana dešava. Rukopis otvara mnoge bitne teme — od opasnosti spoja dogmatizma i selektivnog literalizma s dnevnom politikom, do sukoba između religioznosti i ljudske seksualnosti, odnosa između ateizma i moralnosti, dok ideja vodilja koja se proteže kroz cijeli roman ostaje pitanje slobodne volje naspram fatalizma. „Faithville“ je, isto tako, i roman o slobodi mišljenja, nestalnosti i krhkosti ljudskog uma, o izdaji i oprostu, krađi i izvrtanju narativa, te pitanju definisanja Istine. Kao što vidimo, ima tu tema koje susrećemo i u „Egoisti“.

I dok „Faithville“ čeka na svog izdavača, ja radim na novom romanu. Bit će to istorijski roman. Za njega sam prve zabilješke napisao, ne mogu vjerovati, prije 17 godina, a evo, tek je sad došao na red da se uobliči i za sad dobro napreduje. Priča je to iz 12. vijeka o životu i stradanju jednog prognanika, o njegovoj razapetosti između osvete i oprosta. Radnja se dešava uglavnom u Bosni, Humu, Raškoj, Zeti i Dalmaciji. Pisan je na svim dijalektima iz spomenutih zemalja. Izdavač će sigurno imati neprilika kako da uknjiži roman, jer će teško biti odrediti jezik na kojem je rukopis napisan. Baziran je na mojim istoriografskim istraživanjima naše srednjevjekovne prošlosti. Ja zaista ne volim kad pronađem činjenične greške u istorijskim romanima, pa zato provjeravam svaki detalj nekoliko puta. Odlučio sam se da rezultate ovog istraživanja pretočim u roman, jer književnost može, mada i ne mora, biti poučnija od istoriografije, pošto nam približava ljude i kroz njihova osjećanja. S druge strane, ne slažem se s nekim našim literatima koji tvrde da je „književnost istinitija od historiografije“. I književnost može biti izmanipulisana koliko i istoriografija. Naši književnici iz 1990-ih to jako dobro dokazuju.

Promatrajući ponašanje ljudi kroz istoriju i šta ih pokreće da lažu i da počine zločine, lako je zaključiti da je ljudska priroda nepromjenjiva, da iste sile vladaju i čovjekom, i politikom već hiljadama godina. Roman postavlja pitanje zašto se istorija neprestano ponavlja. Stječe se dojam da ljudi od istorije ništa ne uče. I dok glavni lik mog novog romana vidi zlo u ljudima, on vidi i dobro u njima, i zato tvrdi da ljudi od istorije, ipak, nešto uče. A ko su ti ljudi koji uče i zašto uče, a ko su oni koji ne uče i zašto ne uče, zašto se istorija zbog potonjih stalno ponavlja, on za to ima vrlo neobičan odgovor o kojem ćemo, nadam se, razgovarati sljedeće godine.