Razgovarala: Elma Hodžić

Dalvin Kadirić je ime koje stoji iza optike “Loris”, firme s tradicijom dugom 23 godine. Osim što uspješno vodi posao koji je naslijedio od roditelja, Dalvin je i dugogodišnji planinar, član Planinarskog društva „Željezničar“, vodič, te jedan od osnivača popularne trail trke Vučko Trail.

U njegovom životu priroda ima posebno mjesto – ne samo kao bijeg od svakodnevice, već kao prostor ličnog rasta i slobode. U razgovoru za Urban magazin, Dalvin govori o iskustvima iz poslovnog svijeta, značaju planinarskog pokreta, razvoju trail scene u BiH i zašto vjeruje da je planina najbolji učitelj.

Obično volim dati prostora sagovornicima da kažu ponešto o sebi… Kako biste se Vi predstavili?

Rekao bih da sam, prije svega, zaljubljenik u prirodu – entuzijasta kada je u pitanju planina. To je nešto što me oslobađa i u potpunosti zaokupi. Već 23 godine aktivno sam u planinarstvu, član Planinarskog društva „Željezničar“, gdje se bavim vođenjem tura i raznim pratećim aktivnostima. Pored toga, porodičan sam čovjek i bavim se privatnim poslom koji sam naslijedio od svojih roditelja. Ima tu mnogo nijansi, ali trudim se da budem dorastao svakom izazovu koji život donese.

Odgovoriti na potrebe tržišta na najbolji način

Šta je to specifično u poslu kojim se bavite?

Posao je, možemo tako reći, izabrao mene. Radi se o porodičnoj firmi koja postoji mnogo prije nego što sam ja stasao. Pokrenuli su je moji roditelji, tačnije mama je prva krenula, a mi smo joj se kasnije pridružili. Danas nas je nas petnaestero.

Ono što mene najviše privlači jeste želja za unaprjeđenjem, za uvođenjem kvalitetnih proizvoda i za rješavanjem problema koje naši klijenti imaju. To je nešto na čemu se radi svakodnevno i o čemu se stalno razmišlja – šta možemo napraviti da budemo bolji, da pokušamo odgovoriti na potrebe tržišta na najbolji mogući način.

Vjerujem da je izazovno, jer imate i klijente kojima je potrebna vaša podrška… Ipak, da li je najosjetljivije raditi sa najmlađim?

Da, sa djecom je uvijek najzahtjevnije raditi. Odrasli uglavnom tačno znaju šta žele – koju boju, veličinu ili model naočala. Kod djece je to mnogo složenije, jer je ponekad teško naviknuti ih ili ih privoljeti da nose naočale.

Ipak, postoje i drugačije situacije: kada dijete konačno stavi naočale i progleda, i kada zavoli da ih nosi jer shvati koliko mu znače. To je poseban trenutak i velika radost za sve nas.

Koliko dugo postoji optika „Loris“?

Optika „Loris“ postoji već 23 godine.

Historijski posmatrano, početak je bio u dosta izazovnim godinama… Kada nije bilo lako pokrenuti svoj posao. Da li je danas lakše?

Sigurno je danas lakše pokrenuti posao, mada to možda ne izgleda tako onima koji sada kreću u biznis. Iz današnje perspektive, strašno je sjetiti se vremena kada su kamatne stope bile mnogo više i kada je svaki korak bio veliki izazov.

Koja je, po vašem mišljenju, tajna uspješnog vođenja biznisa?

Volio bih i ja znati pravu formulu za uspjeh! Ali mislim da su ljudi ključ svega. Ako se prepozna važnost dobrih odnosa i ako se nastoji biti čovjek prije svega, to je veliki plus i pomoć da stvari idu u pravom smjeru.

Kada u poslu ima emocije i dobrote, sve se može riješiti i lakše se prebrode teškoće. Upravljanje ljudima, zapravo, jeste odnos prema njima, a emocionalna inteligencija je često presudna kada je u pitanju uspjeh u poslovanju.

Živimo u izazovnom trenutku za biznise koji se bave spojem funkcionalnosti i estetike. Dizajn se mijenja izuzetno dinamično. Da li je te promjene moguće pratiti i kako vi vidite poziciju BiH unutar tog šireg konteksta?

Sigurno je da živimo u vrlo dinamičnom vremenu. Modni trendovi su nekad bili sporiji, ali danas se paleta boja, oblici i stilovi mijenjaju znatno brže. Društvene mreže i internet odigrali su veliku ulogu u tome – sve se odvija gotovo u realnom vremenu. Dovoljno je da neki influenser objavi post i ljudi već sutradan očekuju da će taj proizvod moći kupiti.

Ako želiš da budeš neko ko prati trendove, onda moraš biti i brz i spreman da reaguješ odmah. Nama je to dodatno otežano jer smo, realno, dijelom odvojeni – postoji više barijera koje usporavaju našu mogućnost da pravovremeno odgovorimo na potražnju.

O tome otvoreno razgovaram i s kolegama i s kupcima. Danas je moguće poručiti naočale online i imati ih za nekoliko dana, ali kada si pravno lice, procedura izgleda sasvim drugačije. To povećava i vrijeme i troškove nabavke.

Zato mislim da je danas, više nego ikad, važno znati kako reagovati – brzo, pametno i fleksibilno. To je vjerovatno jedini način da ostaneš relevantan u svijetu koji se stalno mijenja.

Postoji li danas interesovanje za unikatne, ručno rađene proizvode?

Apsolutno. Ima dosta ljudi koji žele nešto drugačije – koji ne žele biti „u istoj korpi“ s drugima. Ranije je to bio manji, specijalizovan segment tržišta, a danas sve više prelazi u mainstream.

Drugačiji dizajn, hrabrije boje, specifične linije… Sve to ima svoju publiku. Takvi proizvodi su, naravno, skuplji, što često rezultira velikim brojem kopija na tržištu. I tu se vraćamo na ono što smo ranije spomenuli – važno je pronaći svoj put i ostati dosljedan sebi i svojim vrijednostima.

Planina – ljubav na prvi pogled

A kada se posao završi, slijedi planina. Zašto baš planina?

Prvi put sam otišao na planinu sasvim slučajno. Moj najbolji drug se zaljubio, a ja sam u toj priči bio neka vrsta wingmena. Taj prvi dodir s prirodom, osjećaj slobode i tišine koja ne pritiska, već oslobađa – to je ono što me privuklo i zadržalo. Na planini si suočen sam sa sobom – sa svojim rukama, nogama i pameću pred ogromnim prostranstvom. Taj osjećaj nisam našao ni u jednoj drugoj aktivnosti ili hobiju kojim sam se bavio. To je bila ljubav na prvi pogled. I vjerujem da će trajati dok god budem imao otvorene oči.

Kuda planinarite – Bosna i Hercegovina ili inostranstvo?

Dosta sam obilazio naše planine, posebno u mlađim danima. Tada smo išli i na velike ture – od Mont Blanca do najviših alpskih vrhova, po Austriji, Švicarskoj i Francuskoj. Bili smo i na Kavkazu, u Gruziji… Bilo je to jedno posebno razdoblje, puno istraživanja i izazova.

Iz današnje perspektive, smatram da Bosna i cijeli naš region imaju ogroman potencijal – toliko da je to nemoguće sve obići. Danas sam više fokusiran na domaće terene i bavim se i vodičkim aktivnostima. Planinarenje doživljavam kao zdravu, korisnu i ispunjavajuću aktivnost – i fizički i mentalno.

Spomenuli ste da ste član planinarskog društva. Koje su prednosti članstva i zašto biste svojim kćerkama preporučili slične organizacije?

To su, zapravo, vrlo aktuelna pitanja. Posebno su postala vidljiva tokom i nakon pandemije, kada je došlo do pravog procvata aktivnosti u prirodi kod nas. Skućenost i zatvorenost koje smo tada doživjeli doslovno su nas otjerale – gore, na planine. I to nije slučajno. Planinarski pokret koji postoji već više od jednog stoljeća kod nas ostavio nam je ogromno naslijeđe i, usuđujem se reći, puno nas je zadužio. Postoji nekoliko aspekata koje bih posebno istakao.

Prvo – planina opušta. Uvijek je ljepše krenuti s nekim, ne samo zbog sigurnosti, nego i zbog ljepote zajedničkog iskustva. Planinu kroz planinarsko društvo upoznajemo iz različitih perspektiva – jer planina nije ista ljeti i zimi. Svako godišnje doba nosi svoje prednosti, mane i ljepote, a sve to učimo kroz zajedničke pohode. Drugi važan segment je infrastrukturni. Sve ono što danas imamo – staze kojima hodamo, planinarski domovi, putokazi – sve je to neko napravio vlastitim trudom, znanjem i, nerijetko, dobrovoljnim radom. Ako želimo da koristimo te resurse, ali i da ih sačuvamo za buduće generacije, moramo prepoznati važnost planinarskog pokreta. Ako želimo nove staze, ako želimo održavati postojeće, planinarski pokret mora ostati živ. Zato smatram da je važno da ljudi to prepoznaju – jer to nije samo kretanje kroz prirodu, već i oblik društvenog angažmana, zajedništva i odgovornosti. I zbog toga bih svojim kćerkama bez razmišljanja preporučio da budu dio takve zajednice.

Vučko Trail je postao poznata i važna manifestacija u BiH. Kako je sve počelo?

Vidjeli smo šta se dešava u Hrvatskoj i regionu – trail trčanje je počelo doživljavati pravi procvat. Konačno, 2016. godine, odlučili smo da probamo napraviti i nešto svoje. Tako je nastao prvi Vučko Trail. Kako je trkački pokret u BiH počeo rasti, prirodno su se rađali i trailovi. Prve godine imali smo 86 takmičara, a danas brojimo preko hiljadu učesnika. Ono na šta smo posebno ponosni jeste to što smo, makar u nekoj mjeri, bili pokretači i inspiracija da se sve više ljudi priključi ovom sportu. Počelo se pomalo i ulagati u infrastrukturu, staze, promociju… Razvoj trail sporta u BiH ide uzlaznom putanjom. Ima još mnogo toga što treba uraditi, ali definitivno smo na dobrom putu.

Za kraj – koju biste lokaciju ili aktivnost preporučili našim čitateljima?

Pozvao bih sve da se priključe, da se odluče – ili jednostavno da se odvaže i krenu na planinu. Ne treba mnogo ni sredstava ni organizacije. Recimo, u Sarajevu je planina doslovno na dohvat ruke – dovoljno je sjesti na žičaru i već ste daleko od gradske buke.

U blizini su Skakavac i Bukovik, dostupni i ljeti i zimi, a nude mnogo – možete ih prilagoditi vlastitim mogućnostima i tempu. Za one koji žele malo više – tu su Visočica, Bjelašnica, Neretva, Glavatičevo, ali i veličanstvene planine kao što su Zelengora, Čvrsnica, Prenj, Velež, Vlašić…

Pratite rad planinarskih društava, uključite se u njihove ture i događaje. Krenite s laganijim usponima i vidjet ćete – brzo ćete poželjeti više. Planina nudi sve: mir, snagu, ljepotu i prostor za lični rast. Uživajmo u blagodatima koje su nam dostupne!