Piše: Ernad Osmić
Jasmin Agić pripada generaciji koja će posljednja pamtiti pisanje, konkretnije tekst u najužem smislu, kao jedan vjerodostojan artefakt koji upućuje ne isključivo na druge tekstove, nego i na nešto izvan svijeta teksta; teško mi se usuditi reći na “istinu”, ali o tome malo više nešto poslije. Ovakav apokaliptičan početak osvrta na njegov roman “Uloga Joispa Broza u životu djeda Sulejmena” nije nimalo neosnovan. Agić pripada generaciji koja iz prvog reda svjedoči predstavi raščlanjivanja onoga što je napisano i pisanja samog na njegove (isključivo tehnički i mehanički gledano) sastavne elemente. Glavnu ulogu toj predstavi lahko je pripisati tehnologiji generativne umjetničke inteligencije, koja pisanje svodi na tehnikaliju. Na supstituciju ars poetice u ars combinatoriu. Na omalovažavanje iskustva koje se pretapa u tekst, i “oslobađanje” ideja od okova slova, rečenica i paragrafa: tog mukotrpnog procesa kojeg zovemo pisanje.
Napokon su, prema mišljenju pobornika AI tehnologije, ideje slobodne i izražavanje istih ne ovisi o nečijem talentu ili nedostatku talenta. Svi smo ravnopravni. Ako možemo zamisliti (i pretočiti u ChatGPT prompt) možemo i stvoriti sliku, video, tekst, muzičku kompoziciju… Prošla je vladavina talentiranih umjetnika. Došao je red na svakoga ko ima ideju da napuni korice neke knjige rečenicama koje su nužno zlo da bi se te ideje izrazile.
Agićev roman iz 2024. godine započinje riječima: “Ovaj uvod pišem bez neke posebne potrebe, osim one da zabilježim nešto što smatram važnim, ali potpuno nebitnim za društvenu zajednicu, historiju ili način na koji kolektiv doživljava stvarnost”. Autor tako, već u samom početku, postavlja jasne granice: ovaj roman je za čitanje, ne za dubinsko tumačenje, ideološku i historicističku nekrofiliju i isticanje općih mjesta interpretativnih tehnika koji u svom vokabularu (posebno kada je riječ o bosanskom romanu koji se iole dotakne mrvice prošlosti) neminovno moraju sadržati mitove, ideologije i prevaziđene politike prošlosti. Odlike romana, književnosti i književne kritike malih naroda koji isključivo u historiji mogu vidjeti jedini dokaz sebe i iole kakav otisak koji ostaje za njima. Jer to je možda i najjednostavnija samoaktualizacija (iako ne prava) koju bez ikakvog truda na narodnom i individualnom nivou možemo dosegnuti; slična onom ponosu individue što je pripadnika neke vjere, naroda, fudbalskog kluba. “Dostignuće” koje ne zahtijeva ništa drugo do biti rođen ili naglas reći da si upravo to.
Milenijalci, kojima Agić pripada, trebali bi biti svjesni tih prevaziđenih matrica neokolonijalizma: ideje da mali narodi imaju samo nacije, historiju i mitove u kojima se može ogledati njihovo stvaralaštvo u sadašnjosti, dok su “velike” nacije tu da tu historiju proučavaju studijskim posjetama, projektima i istraživanjima.
Jedan je bh. kritičar negdje jednom rekao da loši pisci pišu o velikim idejama koje okupiraju njihovu sadašnjost. Ne mogu se sjetiti tačno koji je kritičar u pitanju, ali je u suštini time postavio anti-tezu onoga što je Agić postigao ovim romanom.
Ne volim riječ “pitko” kada je čitanje u pitanju, ali možda je i to zaostavština mog arogantnog i anakronog shvaćanja uloge pisanja o pisanju. Zašto ne udovoljiti toj metafori i jednostavno ne nazvati Agićev roman pitkim? Pitak je kao što je voda pitka. Skroman onoliko koliko je voda skromna. (Ako možemo vodu nazvati skromnom.) Turbofolk ne postoji samo u pop-muzici. On je prisutan i u književnosti. Pogotovu u onoj “ozbiljnoj”, “velikoj”, “bitnoj” književnosti. Možda tu više no igdje drugo, jer ko je lud po ovom vaktu čitati kad može gledati i slušati. Time je teže uočiti turbofolk u književnosti. Kamufliran je u aludiranja na bitne i velike teme. Vješto je skriven unutar ironijske distance prema onom o čemu se piše. Teško je uočljiv, ali je tu. Kao plin bez mirisa i boje koji ipak preko noći usmrti čitavo kućanstvo.
Kada sam bio mlad student književnosti jedan je moj seminarski rad upravo govorio o tome. Naslov: “Obrnuta interpretacija”. Ukratko o čemu: uhvatio sam se u tom eseju u koštac s piscima čija djela čitam i svako malo zakačim okom i mozgom preko ležećeg ideološko-interpretativnog policajca. Pa usporim. Pa se nerviram, jer mi se čini da je prije samoga romana pisac sebi prvo postavio marš-rutu interpretacije, moguća tumačenja, pa čak (u nekim slučajevima) i čitave literarne škole koje bi bile dobar ključ u kojem njegovo djelo da se čita.
Naravno, svaki pisac zamišlja idealnog čitatelja. Svaki stvaralac donekle zamišlja idealnog konzumenta svog stvaralaštva. Drugo je međutim biti cinik do te mjere da čitanje kao aktivnost podrediš tumačenju. Da zamišljaš ne konzumenta, nego kritičara i tumača onoga što si stvorio. Da tekst shvaćaš kao prepreku preko koje se treba doći do ideje. Da je sam čin pisanja postupak kombiniranja riječi kako bi se iz njih u svijesti čitatelja stvorilo neko tumačenje. Da si privid inteligencije koji ima ideju vrijednu tumačenja, a ne čitanja. Da ti je djelo prompt koji treba u čitaocu da osvijesti neku poruku. Da ti pisanje nije zanat i inspiracija, već jedno nužno zlo.
Agićev roman je osvježenje i pitak kao voda jer staje nasuprot tomu. On je osebujno umjetničko djelo koje može samostalno postojati bez vanknjiževnog ekscentrizma autora na društvenim mrežama ili nametnutog ideološkog ključa čitanja u fusnotama uma idealnih snobova-kritičara koji misle da to nisu jer nose All-Star starke i “vječno su mladi”.
Dogodovštine titularnog djeda Sulejmena nisu promišljene ideološke parabole koje stranca, kritičara i snoba trebaju da natjeraju na to da zakrivi obrvu i umjesto smijeha ispusti tanki mlaz zraka iz nozdrve. One su autentične i PITKE priče od unuka koji oprezno želi da prenese “nešto što smatra važnim” o svom djedu. Oprezno i odmjereno. Ljudski i sa ophođenjem koje dolikuje ophođenju prema nečemu do čega nam je intimno stalo.
Neminovno će biti tumačen kao porodični nekrologij ideologija, mitologija, politika. Bit će stavljan na pijedestal još jednog milenijalca koji se ideološki obračunava s ideologijama bivše države svojih predaka. (Zar ne zvuči ovo više jako ofucano i istrošeno?) Od toga Agić ne može zaštiti svoj roman. Ključna razlika je ta što on (da se izrazim kladioničarski) nije igrao tu kombinaciju. On se nije kockao romanom jer mu je stalo do fiktivnih likova u njemu.
U svom pisanju obzirno postavlja distancu između likova i stvarnih osoba na koje bi ti likovi mogli podsjetiti. Postoje postmodernistički izleti. Ironizacija prošlosti, međutim, nije sama sebi svrha niti se postavlja na jedan niži nivo od “prosvijetljenosti” sadašnjosti. Agić sušićevski događaje prije bivše države, tokom bivše države i nakon bivše države izjednačava i podjednako ih prihvata kao ništa više apsurdne od onoga što imamo u sadašnjosti.
Međutim, prije nego što se i sam upustim u tumačenje odnosa s ideologijom, red bi bio da u ovom svom osvrtu kažem nešto što nažalost dugo nisam imao priliku reći o romanima savremenih autora: među stranicama apsurda i duhovitosti, kritika ideologije i politika nečega što možemo ismijavati dok nam ne nestane poststrukturalističkog zraka iz pluća; ipak se prožima jedan refren novog senzibiliteta u obliku Zinete.
Kao lahko pamtljiva melodija koja instrumentalnoj kompleksnosti neke avangardne kompozicije ne da da preokupira slušaoca, tako i Agićev roman kada govori o neni Zineti i njenom odnosu s djedom vraća književnost na poziciju ljudskosti. U tim dijelovima mi kao čitaoci puštamo da sa naših očiju spadne opna kritičnosti i cinizma. Popuštamo pred iskrenom emocijom gard tumačenja kojim su nas naučili mikro paragrafi na društvenim mrežama i naslovi u medijima. Mi kad čitamo Agića, mi uistinu čitamo.
Pisanje je uvijek čin otpora. Degradacija pisanja danas je postala zabrinjavajuća jer smo dopustili da i o književnosti uvijek pričamo samo kao o nečemu što je tek tu da prenese neku informaciju, kao što to rade medijske poruke. Naučeni smo sublimirati stvari na suštine. Novele nazivati romanima, jer kad kažeš “roman” puna su ti usta.
Umjetnički vješto, Agić nam ovom knjigom, ovim romanom-romanom, izvodi jednu kompoziciju emocija. Hvata u rečenice i poglavlja trenutke i servira nam ih u razigranom stilu gdje uživaš dok čitaš jer je neko pisao ko je uživao dok je pisao. Smijemo se, zapitamo se, uspoređujemo, prepustimo se, a onda, na kraju (a neću ovdje otkrivati šta) u posljednjem poglavlju, roman učini ono što nijedan tekst do umjetničkog ne može uspjeti: “beuzslovno” se predamo onome što smo prošli čitajući.
