Razgovarala: Elma Hodžić

U ovom razgovoru putujemo kroz slojeve historije Sarajeva, istražujući na koji način njegovo bogato kulturno-historijsko naslijeđe oblikuje identitet grada i svakodnevicu njegovih stanovnika. Naša sugovornica, Amra Čusto, stručnjakinja s dugogodišnjim iskustvom u oblasti kolektivnog sjećanja i zaštite naslijeđa, svoje profesionalno djelovanje ostvaruje kroz rad u Kantonalnom zavodu za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo. Otkrivamo kako naslijeđe može biti mnogo više od tragova prošlosti – ono postaje prostor dijaloga, suočavanja, ali i vrijedan resurs za promišljanje budućnosti grada. Amra nas vodi kroz složeni teren očuvanja baštine u savremenom kontekstu, otvarajući pitanja kompleksnog odnosa prema spomenicima, javnom prostoru, sjećanju i odgovornosti zajednice.

Šta je presudno uticalo na to da se usmjerite prema historiji, a potom i specijalizujete za teme kolektivnog sjećanja i kulturno-historijskog naslijeđa? Koliko Vas je, kao Sarajku, lično oblikovao grad i njegovi slojevi prošlosti u izboru profesionalnog puta? Kako čitate grad?

Završetak studija historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu bio je izraz mog ličnog interesa za prošlost, ali ključnu ulogu u mom profesionalnom razvoju imao je rad u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine, gdje sam zaposlena od 1997. godine. U toj instituciji sam provela deset godina, radeći kao kustosica i voditeljica zbirke arhivske građe, a imala sam priliku da prođem kroz sve faze muzejskog rada – od istraživanja, preko autorskog i koautorskog rada na izložbama, do rada s publikom i prikupljanja građe. Muzej me je, kao prostor sjećanja, dodatno “uvukao” u svijet istraživanja kulturno-historijskog naslijeđa. Od 2007. godine radim u Kantonalnom zavodu za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo, gdje se profesionalno bavim istraživanjem, valorizacijom, očuvanjem i prezentacijom naslijeđa. Iz toga je prirodno proizašao i moj fokus na kolektivno pamćenje, posebno kroz proučavanje spomenika. Kao Sarajka, vjerujem da su me grad i njegovi mnogoslojni narativi snažno oblikovali. Znamo da prostori oblikuju ljude jednako kao što ljudi oblikuju prostore – oni su ključni u formiranju identiteta. U mom slučaju, rođenje i odrastanje u Sarajevu, kao i porodični narativi vezani za ovaj grad, svakako su uticali na moju profesionalnu orijentaciju. Sarajevo čitam kroz njegovo naslijeđe – materijalno i nematerijalno – u kojem se ogledaju višeslojni identiteti i u kojem se prošlost i sadašnjost neprestano prepliću.

Spomenici – izraz službenih politika sjećanja

Bavite se značajem spomenika u kreiranju politika sjećanja – koliko su spomenici danas živi nosioci poruka, a koliko zanemareni simboli prošlosti? Šta je specifikum izgradnje kulture sjećanja danas – a šta je bio nekada?

Kao što ste i naveli, ja se u svom radu bavim ulogom spomenika (posebno tzv. Namjernim spomenicima) u procesima izgradnje politika sjećanja u Bosni i Hercegovini, pa je tako i tema mog magistarskog rada bila Uloga spomenika u Sarajevu u izgradnji kolektivnog sjećanja na period 1992-95. i 1941-45, komparativna analiza. Iako se sadržaji sjećanja u društvima iskazuju na različite načine, spomenici smješteni na javnim prostorima šalju jasne poruke čega i koga se treba sjećati. Oni jesu izraz službenih politika sjećanja. Ono što treba razumijevati jeste da se u odnosu prema spomenicima prepoznaje koje su to društvene vrijednosti koje se službeno promoviraju. Na bosanskohercegovačku memorijalnu sliku i oblikovanje kolektivnih sjećanja i identiteta presudno su uticali ratovi u dvadesetom stoljeću. Ratovi, traumatični i tragični događaji predstavljaju teško naslijeđe zbog čega i spomenici posvećeni njima predstavljaju osjetljivo pitanje. Također, da su u bosanskohercegovačkom društvu spomenici važni u procesima izgradnje politika sjećanja pokazuju brojni primjeri. Disonatni tonovi, sukobi sjećanja, poricanja, zloupotreba historije itd, prepoznaju se u mnogim novopodignutim spomencima. Na taj način neki spomenici postaju pravi kamen spoticanja, slučajevi su koji produbljuju nerazumijevanja i ne doprinose procesima suočavanja sa prošlošću. Takvi spomenici rezultat su potpuno suprotstavljenih politika sjećanja koje su dominantno prisutne u javnoj sferi. Moram naglasiti da sada svjedočimo veoma intenzivnom procesu izgradnje spomenika širom Bosne i Hercegovine, pri čemu se taj proces memorijalizacije ne odnosi samo na događaje iz ratnih devedesetih godina nego se veoma često “poseže” i za daljom prošlosti. Ono što je također specifikum savremenog oblikovanja kolektivnog sjećanja je da se on ne odvija u širem dijalogu, niti u kritičkom promišljanju prema prošlosti. Javne rasprave o podizanju spomenika formalno se odvijaju nakon što se već donese odluka o podizanju spomenika. Sjećanje se uglavnom monoplizira i “drži unutar svoje” etničke grupe. Nisu nerijetki slučajevi i osporavanja sjećanja posebno kroz osporavanje izgradnje spomenika civilnim žrtvama.

U Bosni i Hercegovini, u periodu od 1945. do 1992. godine bila je građena jedinstvena kultura sjećanja socijalističke Jugoslavije. U njoj je centralno mjesto zauzimala partizanska borba u Drugom svjetskom ratu i proklamovana politika bratstva i jedinstva. Iako i u toj službenoj politici nije bilo mogućnosti za iskazivanje različitih slojeva sjećanja, niti prostora za otvaranje teških pitanja iz rata, ti su spomenici govorili o zajedničkoj antifašističkoj borbi svih naroda. U to vrijeme u BiH podignuti su neki od najpoznatijih monumentalnih spomenika koji predstavljaju vrijedno antifašističko naslijeđe. Odnos prema ovom naslijeđu u proteklih trideset godina bio je različit i kretao se od zanemarivanja, zaboravljanja, zapuštanja, devastiranja i uništavanja. Nažalost, neki od tih spomenika, iako valorizirani kao umjetnička djela koja nose poruke univerzalne vrijednosti, nalaze se u lošem stanju. Mogu kao primjer navesti Partizansko groblje u Mostaru. Osim izazova fizičkog očuvanja za neke od antifašističkih spomenika kao prijetnja javlja se i revizionizam, pa se tako učitavanje potpuno drugačijih, uglavnom nacionalističkih narativa, novih simbola, novih komemorativnih sadržaja i praksi javlja sve češće. To je jedan od većih izazova sa kojima se susrećemo.

Radili ste na brojnim izložbama u proteklih nekoliko godina, ali mi se čini da je izložba Industrijalizacija u toku posebno važna jer je privukla pažnju publike svih generacija. Kako je nastajala ta izložba i šta ste željeli poručiti kroz nju? Kako izgleda jedan istraživački proces?

Industrijalizacija u toku je izložba koju je organizovala fondacija Cultural Heritage Without Borders BiH, uz podršku Evropske unije, s ciljem očuvanja industrijskog naslijeđa. Realizovala ju je kreativna ekipa različitih stručnjaka iz oblasti istraživanja i interpretacije naslijeđa, i meni je bilo istinsko zadovoljstvo biti dio autorskog tima. Izložba je bila multimedijalna i putujuća – osim u Sarajevu, predstavljena je i u Mostaru, Banja Luci i Zenici. Cilj nam je bio prikazati historijski razvoj industrije u Bosni i Hercegovini od kraja 19. do kraja 20. stoljeća, ukazati na njen značaj u procesima modernizacije i društvenog razvoja, te skrenuti pažnju na industrijsko naslijeđe kao vrijedan segment evropske kulturne baštine. Putem različitih tematskih cjelina – Moderna vremena dolaze, Na tračnicama napretka, Da nam živi, živi rad, Proizvedeno u BiH, Industrija danas – kako dalje? – prezentirali smo brojne fotografije, dokumente, audio-vizuelni materijal i predmete kojima smo „ispričali priču” o industrijalizaciji BiH. Izložba je bila namijenjena širokoj publici, ali je poseban fokus bio na mlađim generacijama. Govorila je i o tome koliko je industrija (ne)prisutna u savremenoj kulturi sjećanja, i nastojali smo potaknuti publiku na promišljanje o važnosti njenog očuvanja. Sa zadovoljstvom mogu istaći da je izložba bila izuzetno posjećena, a njen kvalitet prepoznat je i međunarodno – dobila je BIG SEE Award za 2020. godinu, uz obrazloženje da je inovativnim dizajnom i vizuelnim identitetom posjetioce vodila na svojevrsno putovanje kroz stogodišnju historiju industrije u BiH. Kada govorimo o istraživačkom procesu koji prethodi realizaciji ovakvih projekata, on podrazumijeva više faza: od opsežnog čitanja literature, traganja za raznovrsnim historijskim izvorima, rada u arhivima i na terenu, do prikupljanja materijala, kritičke analize i pisanja zaključaka. Takav pristup vrijedi kako za pisanje naučnih i stručnih radova, tako i za valorizaciju kulturnih dobara i njihovu prezentaciju kroz izložbe. Iako se ovaj proces može opisati relativno jednostavno, riječ je o veoma dinamičnom, zanimljivom i kreativnom poslu, u kojem posebno zadovoljstvo predstavljaju nova saznanja i otvaranje drugačijih perspektiva o prošlosti, kulturi i društvu.

Kako proučavanje historije ideja doprinosi razumijevanju savremenog društva u Bosni i Hercegovini?

Historija ideja podrazumijeva povezanost različitih oblasti znanja, ona spaja umjetnost, religiju, politiku, kulturu i drugo čime stvara mnogo širu sliku prošlosti. Proučavanje historije ideja, praćenje o tome kako je tekao razvoj ljudske misli i društva kroz vrijeme u bosanskohercegovačkim okolnostima i prilikama vjerujem da može omogućiti bolje razumijevanja razvoja i našeg društva. Mnoga uvjerenja, društvene vrijednosti i institucije imaju svoje korjene u prošlim idejama. Njihovim proučavanjem razumijevamo kako su one nastala i zašto su važne. Također, uvidom u tokove mišljenja i ideja kroz prošlost možemo pomoći u poticanju kritičkog mišljenja, možemo bolje razumijeti kako su određene ideje dovele do pozitivnih, humanističkih primjera razvoja društva ali i suprotno od toga, kako su neke od njih bile destruktivne i sa strašnim posljedicama.

Kulturna dobra kao sastavni dio naših svakodnevnih života

Da li postoji neko naslijeđe koje još uvijek čekate da istražite, a dugo vam je na umu? Na čemu trenutno radite?

U proteklom periodu bila sam angažirana na istraživačkim temama koje se mogu zajednički označiti kao teško naslijeđe. Pored spomenika koji memoriraju događaje iz proteklih ratova, bavila sam se i kod nas često zanemarenim naslijeđem Prvog svjetskog rata. Istraživala sam kako se kultura sjećanja na ovaj događaj gradila kroz vrijeme, te šta je od materijalnih tragova vezanih za njega do danas sačuvano u Bosni i Hercegovini. Zajedno sa kolegom Damirom Hodžićem iz Zavoda istraživala sam, evidentirala i mapirala tzv. „Sarajevske ruže“. Nadam se da će uskoro biti objavljen moj rad o historiji u javnom prostoru, upravo kroz primjer „Sarajevskih ruža“. Trenutno razvijam ideju za početak novog istraživanja, koje bi se radno moglo nazvati „voda kao element u dobrima baštine“. Ipak, ponekad se prvobitna ideja tokom istraživanja razvija u potpuno neočekivanim pravcima, pa ćemo vidjeti kako će se i ova tema dalje razvijati. Upravo ti neočekivani tokovi često donose dodatnu zanimljivost i dubinu u samom istraživačkom procesu.

Koliko je savremeni pristup zaštiti naslijeđa u BiH povezan s konceptima održivosti – i da li naslijeđe može biti resurs, a ne samo teret? Kako ocjenjujete stanje zaštite kulturno-historijskog naslijeđa u regiji – gdje smo mi u odnosu na susjede?

Kulturno-historijsko naslijeđe oduvijek je bilo izloženo različitim rizicima i prijetnjama, bilo da su one uzrokovane ratovima, prirodnim katastrofama ili djelovanjem ljudi. Ključno pitanje u zaštiti naslijeđa jeste kako efikasno upravljati tim rizicima, primjenjujući savremene konzervatorske teorije i metode. Savremeni principi zaštite usko su povezani s konceptom održivosti i pristupom koji naslijeđe prepoznaje kao razvojni resurs, a ne samo kao teret. Ipak, u našim okolnostima često imamo samo načelno razumijevanje te ideje, dok stanje na terenu pokazuje znatno složeniju i težu realnost. U BiH postoji značajan broj dobara baštine proglašenih nacionalnim spomenicima, ali mnogi od njih se nalaze u lošem stanju i bez odgovarajuće zaštite. Nažalost, samo je pitanje vremena kada će neki od tih spomenika biti nepovratno izgubljeni. Ovo jasno ukazuje na disbalans između stručne valorizacije i stvarnog stanja očuvanosti naslijeđa. Jedan od najvećih izazova za službe zaštite u BiH, ali i u široj regiji, jeste djelovanje u kontekstu pritisaka nove izgradnje i modernizacijskih procesa, naročito u urbanim sredinama. Pitanje kako uskladiti urbani razvoj s potrebama konzervacije naslijeđa postaje sve aktuelnije i zahtjevnije. Trenutno u BiH nedostaje sinergija između različitih nivoa zaštite (kantonalnog, federalnog, državnog), kao i između djelatnosti urbanizma i konzervacije. Često se susrećemo s neodržavanjem, nedovoljnim finansiranjem, nepoštovanjem zakonskih propisa i neprimjenjivanjem sankcija. Ponekad je prisutna i nedovoljno razvijena svijest o značaju kulturnog naslijeđa. Neodgovarajući zahvati, tretmani i sanacije koje nisu vođene stručnim kriterijima dodatno ugrožavaju stanje dobara baštine. Autoritet struke u ovom sektoru je polako narušavan, što se odražava ne samo na rad službi zaštite nego i na kvalitet stručnih kompetencija i primjenu novih metodologija. Često nedostaju adekvatni modeli upravljanja naslijeđem, što sve zajedno otežava efikasnu zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa.

Može li nas svjesno bavljenje prošlošću učiniti boljim društvom – ili je to preoptimistična ideja? Mogu li i “obični ljudi” doprinijeti da baština bude tretirana sa više dostojanstva?

Živimo u društvu gdje se prošlost i historija, nažalost, često zloupotrebljavaju u dnevne političke svrhe. U javnom diskursu gotovo svakodnevno svjedočimo neodgovornom tumačenju historijskih događaja, što vodi manipulacijama sa dugoročnim posljedicama po našu kulturu i društvo. Uprkos tome, iskreno vjerujem da savjesno i kritičko bavljenje prošlošću, naročito traumatičnom, može društvo učiniti boljim i otpornijim. Što se tiče uloge „običnih ljudi“, smatram da postoji veliki potencijal za podizanje svijesti o značaju kulturnog naslijeđa. Potrebno je da svi zajedno gradimo atmosferu u društvu koja će podržavati dostojanstvenije tretiranje baštine. Ima mnogo pozitivnih primjera uspješne saradnje lokalnih zajednica i stručnjaka, što pokazuje da je moguće uključiti građane u očuvanje i promociju naslijeđa. Mnogi ljudi imaju ličnu povezanost s određenim spomenicima, običajima ili tradicijom, što im daje dublje razumijevanje i motivaciju da se aktivno uključe u zaštitu baštine. Time kulturna dobra prestaju biti samo „stvari iz prošlosti“, već postaju živo naslijeđe i sastavni dio naših svakodnevnih života.