Amila Ravkić, operna solistica: Sreća zaista prati hrabre

Razgovarala: Elma Hodžić

Amila Ravkić je ime koje se s razlogom sve češće izgovara s poštovanjem u domaćim umjetničkim krugovima. Ova sarajevska mezzosopranistica, školovana na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu, ostvarila je saradnje s renomiranim umjetnicima i dirigentima. Povod za ovaj razgovor je predstava „Tri boje cvekle“ – inovativno muzičko-scensko djelo koje kroz kombinaciju operne forme, savremenog izraza i zvukova svakodnevice istražuje teme gubitka, tišine i unutrašnjeg preobražaja. U tom kompleksnom pejzažu emocija, Amila je oblikovala jednu od svojih najintimnijih i najpotresnijih uloga do sada. U ovom razgovoru otkrivamo kako izgleda profesionalni put operske solistice i kakva iskustva nosi iz rada na djelima koja pomjeraju granice klasične opere – djelima koja ne pjevaju samo o životu, već ga iznova preispituju.

Kada neko kaže „operna pjevačica“, ljudi često pomisle na grandiozne scene i kostime. A kako izgleda svakodnevica jedne operske solistice?

Kad neko kaže “operna pjevačica”, često zamišljaju dramu i glamur – ali stvarnost je najčešće potpuna drugačija. Svakodnevica je puna discipline, vježbi, učenja novih uloga, usklađivanja glasa i tijela, pa ponekad i frustracije s obzirom na to da uvijek težimo savršenstvu, koje zapravo ne postoji.

Prosto, to je život između probe i introspekcije, između pozornice i tišine.

Muzika je univerzalna, ali i duboko lična

Studirali ste u Sarajevu, usavršavali se u Španiji, radili sa glasovima iz cijelog svijeta. Šta je bilo presudno za oblikovanje Vašeg muzičkog identiteta?

Sarajevo mi je dalo korijen – ljudski i umjetnički. Španija je posebna, otvorila me prema svjetskom pristupu, a susreti s glasovima i pedagozima iz raznih kultura naučili su me da je muzika univerzalna, ali i duboko lična. Poveznica svih nas. Od svakog sam uzela ono što je odgovaralo mom umjetničkom senzibilitetu.

Koliko su Vam različita iskustva rada na domaćoj kulturnoj sceni pomogla da pronađete „svoj glas“ – ne tehnički, nego umjetnički i emotivno?

Domaća scena je izazovna, ali upravo ti izazovi su me oblikovali. Naučila sam biti fleksibilna, snalažljiva i emotivno otvorena. “Svoj glas” sam pronašla kroz sve one trenutke kada nisam imala mnogo vanjske podrške – ali sam zato imala unutrašnji poriv da ostanem autentična i svoja. Uvijek ću to i biti. Sreća zaista prati hrabre.

Vaš repertoar je impresivan. Kojoj ulozi se uvijek rado vraćate i zašto?

Svaka uloga je individualna i posebna na svoj način, mislim da bi to potvrdila i velika većina kolega. Uvijek živite onu jednu koju gradite u datom trenutku, ona je fokus i centar usmjerenja vaše energije i emocije. No, ima nešto posebno u povratku ulozi koja vas je dotakla u pravom trenutku. Za mene je to uvijek lik koji ima unutrašnji svijet – ranjiv, kompleksan, ali snažan. Postoje uloge koje se izdvoje jer se lik poklopi sa vašim karakterom i senzibilitetom ličnosti. Te uloge se ne pjevaju samo glasom, nego cijelim svojim bićem. Moja je Carmen.

Pjevali ste i u prvoj kraljevskoj bh. operi Tvrtko, kralj bosanski. Koliko je to iskustvo bilo posebno i drugačije od klasičnih operskih naslova?

Tvrtko, kralj bosanski je bilo posebno iskustvo – i emotivno i profesionalno. Rijetko imamo priliku graditi lik koji dolazi iz našeg povijesnog i kulturnog nasljeđa – i to u savremenoj opernoj formi. To je bio susret s identitetom.

Također, bilo je vrlo zanimljivo kreirati proces tokom kojeg je kompozitor prisutan, što je rijedak slučaj u opernom stvaralaštvu. To bih istaknula kao posebno zanimljivo iskustvo, jer ste dio historijskog trenutka stvaranja potencijalnog remek-djela, što će vrijeme i pokazati.

Tri boje cvekle

Tri boje cvekle je djelo koje kroz različite zvuke i glasove tematizuje gubitak, tugu i opraštanje. Kako ste Vi doživjeli svoju ulogu u ovoj predstavi i šta Vam je najviše značilo u tom umjetničkom procesu?

Tri boje cvekle kao iskustvo mog života, umjetničkog i privatnog, ne mogu potpuno da verbaliziram. Nešto sasvim posebno. Izuzetno intenzivan proces emotivno i profesionalno. Ranjivost svakog od nas vodila je cijelu podjelu kroz kreaciju koju smo poslije dijelili sa publikom – koja je postala dio nas u katarzi koju smo zajedno proživljavali. Djelo se bavi gubitkom, tugom, ali i tišinom koju gubitak ostavlja. Moja uloga bila je više od interpretacije – postala je prostor za ličnu refleksiju i promišljanje.

Bilo je zaista iscjeljujuće iskustvo.

Ova opera kombinuje  muziku i zvukove svakodnevnih predmeta, stvarajući jedinstvenu atmosferu. Kako ste uspjeli pronaći svoj glas unutar tog slojevitog i nekonvencionalnog muzičkog pejzaža?

Ta muzika traži osluškivanje i ne može joj se prići kao tradicionalnoj operi. Zahtjeva otvorenost u interpretaciji, često je vrlo apstraktna, pa je neophodno pronaći unutrašnji narativ koji će voditi tijelo i zaokružiti smisao. To funkcioniše samo ukoliko ste radoznali i otvoreni za takve žanrove i stilove. U svemu tome važan je kontakt sa samim sobom i svakodnevno istraživanje. Moraš se uklopiti, a da ne nestaneš i upravo taj balans sam tražila dugo. Pronaći svoj glas u svemu tome značilo je prihvatiti krhkost kao snagu.

Poruka opere ističe solidarnost i nadu čak i u najmračnijim trenucima kada „proljeće ne dolazi“. Kako ta tema rezonira s Vama, i kako mislite da publika može povezati ovu poruku sa vlastitim iskustvima?

Solidarnost i nada u najmračnijim trenucima – to je nešto što duboko osjećam. To je nešto što smo i sami prolazili tokom procesa, bivajući ono što jesmo sa teretima života koje nosi svako od nas. I privatno i umjetnički. To je, rekla bih, bilo vezivno tkivo ove predstave.

Kad proljeće ne dolazi, mi ga moramo nositi u sebi. I to je ono što publika, vjerujem, prepoznaje.

Njegujte svoju radoznalost

Postoji li neka misao koju biste željeli da publika ponese sa sobom nakon što napuste ”Tri boje cvekle”?

Voljela bih da publika ponese unutrašnju tišinu. Ne onu praznu, nego onu koja dolazi nakon istinske emocije. Voljela bih da ponese misao da su nježnost i razumijevanje i dalje mogući i u svijetu i u nama. A vrlo ih je važno pružiti samima sebi.

Koji savjet biste dali mladim ljudima koji tek kreću u svijet opere i kulture – šta je ono što ih najviše može voditi kroz izazove?

Mladima bih rekla: budite autentični i svoji, prigrlite sve ono što jeste. Budite strpljivi, radite s ljubavlju i njegujte svoju radoznalost. Nikada ne pokušavajte da budete neko drugi. U operi, kao i u životu, najdalje se ide onda kada ste u miru sa sobom.