Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Kreativizija

Danas se zdravlje sve češće svodi na kalorije, brojke i savjete s društvenih mreža. Ipak, postoji mali broj stručnjaka koji nas podsjećaju da je ljudsko tijelo više od mehanizma – i da je ishrana mnogo više od jelovnika. Naša sagovornica, Amela Ivković O'Reilly, je upravo takva: nutricionistkinja s bogatim iskustvom, koja pristupa zdravlju holistički, autentično i s puno empatije. Za Amelu, ishrana nije trend, dijeta ili režim – već način na koji svakodnevno razgovaramo sa svojim tijelom.

U razgovoru za Urban magazin, Amela govori o prekretnicama koje su je dovele do nutricionizma, o utjecaju kultura Bosne i Irske na njen rad, važnosti hormona, mikrobioma, mentalnog zdravlja – i o moći malih promjena koje dugoročno mijenjaju život. Uživajte u svakom retku – kao u pažljivo pripremljenom obroku. Bon appétit!

Kako je izgledao Vaš put ka nutricionizmu? Da li je postojala prekretnica koja Vas je navela da se posvetite zdravlju i ishrani?

Moj profesionalni put započeo je u klasičnom, medicinskom okruženju. Studije sam počela s idejom da ću se baviti tradicionalnom medicinom, ali me je vrlo brzo privukla holistička dimenzija zdravlja – ideja da prehrana, stil života, hormoni i emocije nisu odvojene cjeline, već dio jednog sistema. Ta fascinacija dovela me do specijalizacije u nutricionizmu i kasnije do neprestanih edukacija, kako formalnih, tako i onih svakodnevnih, kroz rad s ljudima. Svaka životna faza – od studentskih dana i bavljenja sportom, pripreme za trudnoću, dojenja, ishrane djeteta, životnih stresora koji su doveli do autoimmune bolesti i gastritisa, gotovo izgubljenog života usljed rupture slijepog crijeva – pa do ove sadašnje, divne faze perimenopauze – dala mi je nove uvide. Ne samo kroz teoriju, već kroz vlastito iskustvo. Danas, kada savjetujem žene i muškarce, majke i očeve, sportiste, djecu, adolescente ili one u hormonskoj tranziciji, govorim i kao stručnjak i kao neko ko je kroz to prošao i prolazi. Ta autentičnost i stalna želja za znanjem ono su što me pokreće.

Rođeni ste u BiH, živjeli u Irskoj – koliko su različite kulture uticale na Vaš pristup životu i radu?

Irska i Bosna i Hercegovina su, na prvi pogled, vrlo različite. Ali u suštini, obje kulture duboko cijene porodicu, prijateljstvo i zajedništvo. Ta snaga socijalne povezanosti – koja je danas i naučno prepoznata kao jedan od ključnih faktora dugovječnosti i mentalnog zdravlja – oblikovala je moj pristup radu. Vjerujem da zdravlje nije samo ono što jedemo, već i s kim jedemo, kako se osjećamo, i koliko pripadamo. Obje zemlje su kroz historiju prošle teške periode – ratove, ekonomske krize, migracije – što je dodatno razvilo empatiju i otpornost kod ljudi. Irska me naučila disciplini, važnosti edukacije, istraživačkom duhu, dok me Bosna oblikovala emocijom, intuicijom i toplinom. Danas pokušavam spojiti ta dva svijeta: strukturirani, naučno utemeljeni pristup i kulturu bliskosti i razumijevanja. Također, boravak u Irskoj me osvijestio o važnosti faktora koji se često zanemaruju – poput vitamina D i sunčeve svjetlosti. Dok se tamo već decenijama sistematski testira i suplementira vitamin D, kod nas se tek sada prepoznaje njegov uticaj na imunitet, hormone, raspoloženje pa čak i prevenciju hroničnih bolesti. To je još jedan primjer kako kultura i nauka mogu zajedno oblikovati zdraviji život.

Zdravlje nije cilj, već proces

Kako biste opisali svoj životni moto – postoji li rečenica koja Vas vodi?

Jedna od misli koja me vodi jeste: “Hrana je poruka koju svakodnevno šaljemo svom tijelu.” Ta poruka može biti iscjeljujuća, umirujuća, podržavajuća – ali može biti i stresna, zbunjujuća ili agresivna. Vjerujem u snagu malih, svakodnevnih izbora. I zato ne propagiram savršenstvo, već svjesnost. Moj moto se mijenjao kroz godine, ali ono što ostaje je uvjerenje da zdravlje nije cilj, već proces – životna praksa osluškivanja sebe, balansiranja i prilagođavanja. I svaki dan nam daje novu priliku da budemo blagi, ali dosljedni prema svom tijelu.

Nutricionizam danas – između trenda i potrebe: kako prepoznati prave informacije u moru savjeta?

Danas se o ishrani govori više nego ikada, ali istovremeno, ljudi su sve zbunjeniji. Između influensera, dijeta s društvenih mreža i industrijskih kampanja, teško je znati šta je zaista dobro za nas. Ključno je postavljati pitanja: Za koga je ovaj savjet? Na osnovu čega? Ko ga daje i s kojom namjerom? Zdrava ishrana nije trend, ona je biološka potreba. Pravi put vodi kroz individualizaciju. Ne postoji „najzdraviji način ishrane“ koji odgovara svima. Nutricionizam mora biti personalizovan i naučno utemeljen. I zato uvijek podstičem ljude da rade s obrazovanim stručnjacima, da testiraju kada je potrebno, i da uče da slušaju svoje tijelo, a ne samo internet.

Koji su najveći mitovi o ishrani koje biste voljeli jednom zauvijek razbiti?

Mit da su svi ugljikohidrati loši. Da masnoće debljaju. Da je doručak obavezan u 7 ujutro. Da su suplementi zamjena za obrok. Da postoji savršena dijeta. I da je „detoks“ flaša s limunom i krastavcem. Zapravo, ono što najviše želim razbiti jeste pristup sve-ili-ništa. Zdravlje se ne gradi kroz zabrane i strah, već kroz razumijevanje i fleksibilnost. I još jedan mit: da su promjene brze. Nisu. One su spore, ali održive – kada su usklađene s vašim tijelom i životom.

Da li mislite da je balkanska kuhinja kompatibilna sa savremenim principima zdrave ishrane?

Apsolutno – ali kada se vratimo njenoj izvornoj verziji. Tradicionalna balkanska kuhinja je zapravo funkcionalna: domaće supe, fermentisani proizvodi, povrće iz bašte, integralne žitarice, poštovanje sezona, zdrava količine lokalnog mesa i prave masti. Problem je moderni model koji podrazumijeva višak hljeba, industrijske sokove, pekarska peciva i procesuirano meso. Ako spojimo znanje o savremenoj nauci sa starim receptima naših nana i baka – dobijamo savršenu ishranu: ukusnu, lokalnu i nutritivno moćnu.

U kojim slučajevima nutricionista zaista može promijeniti nečiji život, i kako izgleda taj proces?

Kada neko mjesecima ili godinama pati od simptoma koje klasični nalazi „ne vide“ – nadutost, umor, nesanica, akne, nepravilni ciklusi, tjeskoba – tada nutricionista može pomoći da se slože dijelovi slagalice. Proces počinje slušanjem. Zatim slijedi detaljna anamneza, analiza životnih navika, laboratorijski nalazi, pa tek onda kreiranje individualnog plana ishrane i suplementacije. Biti nutricionista znači: Prepoznati upalu dok je još tiha. Uočiti vezu između hormona i svih dijelova tijela. Voditi klijenta kroz stres, navike i promjene – sa razumijevanjem i znanjem. Stajati rame uz rame s dermatolozima, endokrinolozima, kardiolozima, psiholozima… jer zdravlje nije podijeljeno po odjelima.

Kad mi neko kaže: „Imam osjećaj da se vraćam sebi“, to je potvrda koliko je ishrana temelj svega – i fizičkog zdravlja i emocionalne ravnoteže. Zato vjerujem u integrativnu medicinu – jedini istinski put naprijed. Ne liječimo samo simptom. Ne dijelimo čovjeka na dijelove. Tražimo uzrok. Gradimo navike. Obnavljamo povjerenje u vlastito tijelo. I nakon gotovo 20 godina iskustva, iznova me fascinira koliko ljudsko tijelo ima nevjerovatnu sposobnost samoizlječenja – kad mu damo prave uslove.

Hormonski disbalans, intolerancije, stres – da li su to samo “popularne dijagnoze” ili ozbiljni problemi današnjice?

To nisu trendovi – to su realnosti savremenog života. Hormoni se mijenjaju svakodnevno, a naš tempo, prehrana, manjak sna i izloženost stresu sve više remete njihovu ravnotežu. Intolerancije nisu hir – često su odraz narušene crijevne flore, povećane propusnosti crijeva, ili dugotrajnog stresa koji utiče na probavu. U svojoj praksi, kroz funkcionalnu analizu i lični pristup, vidim koliko su ti „tihi poremećaji“ često zanemareni. A upravo u toj fazi – kada još nema jasne dijagnoze – nutricionista može prepoznati rane znakove i usmjeriti proces ozdravljenja. Zato je integrativni pristup ključan. Ne tretiramo izolovano crijeva, kožu ili ciklus – gledamo cjelinu, tragamo za uzrokom, i gradimo navike koje podupiru cjelokupno zdravlje.

Koliko ishrana može uticati na mentalno zdravlje?

Hrana nije samo gorivo za tijelo; ona je i osnova hemijskog balansa u mozgu. Danas znamo da crijeva i mozak neprestano komuniciraju. Više od 90% serotonina proizvodi se u crijevima, a njegov balans zavisi od mikrobiote, unosa nutrijenata, stabilnosti šećera u krvi i kvaliteta sna. Stabilna ishrana znači stabilno raspoloženje. Omega-3 masne kiseline, vitamini B kompleksa, magnezijum i cink igraju ključnu ulogu u sintezi neurotransmitera. Neravnoteža u ishrani, posebno prisustvo upalnih namirnica i šećera, može značajno uticati na pojavu anksioznosti, depresije i mentalne iscrpljenosti. U svojoj praksi često primjećujem da se emocionalna stabilnost i mentalna jasnoća vraćaju paralelno s regulacijom šećera u krvi, poboljšanjem sna i vraćanjem ritma obroka. Ishrana ne zamjenjuje psihološku podršku, ali je neizostavna osnova za mentalno zdravlje.

Male promjene čine najveću razliku

Kako izgleda jedan Vaš tipičan dan? Imate li rutine koje su Vam neizostavne?

Moj dan započinje tišinom i svjesnim vraćanjem sebi. Uvijek prvo dolazi kratka meditacija i čaša tople vode – to je moj način da umirim tijelo i um prije nego dan zaista počne. Slijedi nježna rutina: proteinska kafica s mojom mačkom Lulu, zatim kratka šetnja s Kaiem, mojim psom, i priprema za funkcionalni trening koji počinje u 6:30. Nakon treninga doručkujem obrok bogat proteinima i zdravim mastima – kako bih podržala stabilan kortizol, fokus i energiju za dan koji slijedi. Radni dio dana uključuje individualne konsultacije s klijentima, ali i kontinuiranu edukaciju – pišem, istražujem, učim ili pripremam predavanja. Dio vremena provodim i u bolničkom okruženju, gdje se dodatno potvrđuje koliko je važna međuprofesionalna saradnja u njezi pacijenata. Posebno me ispunjava kreiranje edukativnih sadržaja za društvene mreže, kao i snimanje zdravih recepata za moj YouTube kanal – Amelina kuhinja. Kretanje je moj svakodnevni prioritet – bilo da je riječ o hodanju, treningu ili planinarenju vikendom. Navečer svjesno umirujem nervni sistem: prigušena svjetla, bez ekrana, knjiga i odlazak na spavanje do 23 sata. To nije luksuz, već temelj mog zdravlja, balansa i otpornosti.

Šta jedete kad ste pod stresom – i kako se borite protiv „emocionalnog jedenja“?

Stres ne bira trenutak. Ali način na koji reagujemo – može se naučiti. Kad prepoznam da sam pod pritiskom i posežem za hranom, zastanem i pitam se: “Da li sam gladna ili iscrpljena”? Umjesto da to posmatram kao slabost, to mi je znak da mi nešto treba, možda kratak odmor, prisutnost, ili fizičko pražnjenje kroz šetnju. U takvim trenucima biram lagani pokret /šetnju, nekoliko oraha i voćku, toplu čorbu – nešto što će me umiriti i nahraniti na dubljem nivou. Emocionalno jedenje često nije vezano za hranu, već za ono što pokušavamo popuniti. Učim i svoje klijente da to prepoznaju – bez osude, sa razumijevanjem i dozvolom da budu ljudi.

Koji su Vam guilty pleasure trenuci – imate li neki „zabranjeni“ zalogaj?

Ne vjerujem u koncept zabranjenih zalogaja, već u svijest o tome kada, zašto i koliko. Ponekad je to komad kolača iz porodičnog recepta, komadić dobrog sira, sladoled ili jelo koje podsjeća na djetinjstvo.

Uživanje u hrani je važno koliko i njena nutritivna vrijednost. Ključno je da ne postoji krivica, jer svjesno zadovoljstvo i osjećaj kontrole nad izborom mnogo više doprinose zdravlju nego prisilna samokontrola. Hrana je i sjećanje, i emocija, i kultura – kad je u balansu, sve je dozvoljeno.

Šta biste savjetovali nekome ko tek sada kreće u promjenu načina života – odakle početi?

Počnite tamo gdje jeste – ne tamo gdje mislite da biste ”trebali biti”. Umjesto potpune transformacije, postavite jedan konkretan cilj: doručak svakog dana, više vode, manje zaslađenih pića ili šetnja poslije obroka. Male promjene, kada su dosljedne, čine najveću razliku. Ne tražite instant rezultate, tražite ravnotežu. I ne zaboravite da zdravlje nije broj na vagi, već osjećaj u tijelu, jasnoća u mislima i smirenost u emocijama. Ako postoji početna tačka, to je povjerenje – u tijelo koje zna, u proces koji traje, i u podršku koja ne osuđuje, već osnažuje.