Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Monika Andrić i Privatna arhiva

U svijetu u kojem slike sve brže prolaze pred našim očima, Aida Redžepagić bira da se zadrži na onima koje pričaju priču. Kroz fotografiju istražuje svakodnevicu, odnose, emocije i društvene tokove. Njen pristup fotografiji nije samo estetski, već duboko ljudski.

Aida Redžepagić prepoznatljivo je ime na regionalnoj i evropskoj fotografskoj sceni, a njen najvažniji projekat Sarajevo Photography Festival postao je značajna tačka susreta umjetnika, kustosa i publike. Kroz festival ne gradi samo izložbe, već i prostore za nove glasove.

Autentičnost je riječ koja najbolje opisuje i njen fotografski rad i profesionalni pristup – iskren, pažljiv i duboko ukorijenjen u kontekstu. U ovom intervjuu, razgovaramo s Aidom o tome kako izgleda njen svijet s druge strane objektiva, šta nas čeka u novom izdanju festivala – i zašto vjeruje da fotografija, kada je stvarna, može pokrenuti promjenu.

Za početak – ko je Aida Redžepagić kada ne drži fotoaparat u rukama?

Vjerovatno isto ono što sam i kada ga držim, neko ko stalno promatra, zapaža, bilježi. Samo tada to radim bez objektiva.

Kada i kako si se prvi put zaljubila u fotografiju?

Fotografijom sam se počela baviti relativno kasno, sredinom svojih dvadesetih, nakon rođenja kćerke. Ali sada, kad vratim film (doslovno i metaforički), shvatam da je ta ljubav tu bila puno ranije. Tokom osnovne i srednje škole bila sam „glavni fotograf“ u društvu. Većina uspomena koje danas imamo iz tog vremena nastala je na mojim filmovima i onom jednom primitivnom analognom aparatu kojeg i danas čuvam. Tad nisam znala da se to zove dokumentovanje, ali sam znala da je važno sačuvati trag.

Tvoj rad je bio izložen na brojnim grupnim izložbama širom Balkana i Evrope. Kako su ta iskustva oblikovala tvoju umjetničku praksu?

Grupne izložbe su važne jer vidiš gdje ti je rad u odnosu na druge, ne kao konkurencija, već kao dijalog. Učiš slušati, učiš biti dio cjeline. Svaka od tih izložbi me podsjetila koliko je fotografija univerzalan jezik, ali i koliko značenje može zavisiti od konteksta u kojem je prikazana.

Šta ti više odgovara – samostalna izložba ili grupna postavka?

Obje imaju svoju ljepotu. Samostalna izložba je kao dnevnik. Potpuno tvoja, intimna. Grupna je više kao razgovor za stolom: učiš iz tuđih priča i možda pronalaziš srodne teme koje nisi ni znala da te zanimaju.

Prenijeti nešto stvarno i iskreno

U doba digitalne fotografije, šta za tebe znači „autentična“ fotografija?

Za mene je autentična fotografija ona koja uspijeva prenijeti nešto stvarno. Emociju, odnos, trenutak… Ne mora biti savršeno oštra, ni tehnički besprijekorna, ali mora imati iskrenost. U digitalnom vremenu, gdje se sve može ispraviti, izbrisati, prepraviti, autentičnost je često ono što odlučimo ostaviti nesavršenim, ono što zadrži trag stvarnog života.

Šta je trenutno u fokusu tvog stvaralaštva? Možemo li uskoro očekivati novu izložbu ili projekt?

Trenutno mi je glavni fokus na Sarajevo Photography Festivalu. Kroz festival pokušavam dati svoj fotografski doprinos, ne kroz individualnu seriju, već kroz podršku drugim autorima, kroz izgradnju prostora u kojem se lokalna i regionalna scena može susresti, razvijati i biti vidljiva. Festival je postao moj najvažniji kreativni projekt, a energiju ulažem u njegovo jačanje i povezivanje zajednice koju okuplja.

Kako je došlo do ideje da pokreneš festival?

Ideja je nastala iz vrlo lične potrebe, Sarajevo u to vrijeme već niz godina nije imalo festival koji bi bio posvećen isključivo fotografiji, i osjećala sam da je vrijeme da se to promijeni. Htjela sam stvoriti događaj koji će biti vizuelan, otvoren i međunarodan, ali i ukorijenjen u lokalnu zajednicu. Festival je počeo kao moj individualni projekt, ali brzina i kvalitet kojim se razvija danas je bez sumnje zasluga cijelog tima. Jelena Janković kao programska direktorica, Lejla, Armin, Ana, Livina, Belma, Amina, Vanja… svaki put kad ih nabrojim shvatim da smo sasvim spontano postali tim u kojem je 90% žena. U svijetu koji je i dalje dominantno muški kada govorimo o foto festivalima, mi postavljamo malo drugačiji balans i to se, vjerujem, osjeti i u atmosferi samog festivala.

Kakav je bio prvi festival, a šta se promijenilo?

Prvi festival sam radila s puno entuzijazma, malo budžeta i bez jasne slike gdje to ide, ali uz veliku pomoć prijatelja oko mene. Danas imamo jasnu strukturu, međunarodni žiri, prijave iz cijelog svijeta. Naučili smo kako balansirati umjetnost i organizaciju (i dalje sa srcem), ali sada i sa iskustvom.

Koje teme i umjetnike donosi ovogodišnje izdanje?

Tema ove godine je Weltschmerz. Osjećaj svjetske tuge i unutrašnjeg raskoraka između onoga kako svijet jeste i kako bismo voljeli da bude. Odabrali smo ovu temu jer nas, lično i kolektivno, svakodnevno pogađaju globalna dešavanja koja ostavljaju trag u nama i vjerujemo da umjetnost može biti prostor u kojem se taj osjećaj pretvara u refleksiju, dijalog i otpor. Program uključuje izložbe poput Leaving and Waving Deanne Dikeman, seriju o porodičnim oproštajima, zatim radove Rubéna Salgada Escudera, izložba Solar Portraits na trgu Susan Sontag, u saradnji sa Kultura na ulice i Španskom ambasadom. Nešto čemu se posebno radujemo je i izložba Bamburci Dženata Drekovića u Historijskom muzeju BiH, izložba kolektiva Belgrade Raw u Manifesto galeriji, te radovi finalista takmičenja u sklopu SPF-a. Osim izložbi, imamo niz radionica, predavanja i panela.

Šta je najuzbudljiviji dio organizacije festivala?

Reakcije publike, bez dileme. Kada neko izađe iz galerije u tišini jer ga je nešto pogodilo, tada znam da smo uspjeli. I naravno, susreti s umjetnicima, to su uvijek trenuci koji me ponovo zaljube u cijeli ovaj posao. Volim i haos priprema, i trenutke postavljanja izložbe koje naš sjajni dizajner izložbi Armin Ćosić uvijek tako promišljeno osmisli u prostoru i tako da radovima još jednu dimenziju. Ali, najviše volim osjećaj kad vidim da nešto što smo zamislili duboko rezonira s ljudima.

Važno je komunicirati sa stvarnošću

Festival okuplja fotografe iz različitih konteksta i poetika. Kakav kuratorski pristup primjenjujete prilikom selekcije autora i radova? Šta je ono što tim festivala privuče određenom radu ili temi?

Naš kuratorski pristup vodi se iskrenošću i relevantnošću. Tražimo radove koji nas pomjere, koji otvaraju pitanja ili donose novu perspektivu. Tu posebno moram istaknuti Jelenu Janković, programsku direktoricu festivala, čiji senzibilitet i znanje čine temelj programa festivala kakav gradimo. Njeno iskustvo, poznavanje scene i posvećenost svakom segmentu programa daju jasnu nit kroz cjelokupnu selekciju. Važno nam je da izložbe nisu samo estetski dojmljive, nego i da komuniciraju sa stvarnošću, društveno, politički, intimno.

Koliko ti je važno da festival ne bude samo izložbeni, već i edukativni prostor – kroz radionice, razgovore i predavanja? Koji aspekti programa posebno doprinose razvoju fotografske zajednice?

To nam je jednako važno kao i same izložbe. Od početka smo željeli da festival bude prostor učenja, razmjene i susreta, ne samo prezentacije. Radionice, predavanja i paneli otvaraju vrata novim generacijama i omogućavaju direktan kontakt s iskusnim autorima i kustosima. Posebno mi je važno kad vidim mlade koji nakon festivala ostanu u kontaktu, nastavljaju sarađivati ili pronađu mentora. To je pravi uspjeh festivala.

Kako publika u Sarajevu reaguje na festival? Da li si tokom godina primijetila promjene u načinu na koji se fotografija percipira i doživljava?

Reakcije publike su nam ogromna motivacija. Iz godine u godinu primjećujem sve veću zainteresovanost, mladi fotografi istražuju, postavljaju pitanja, vraćaju se na razgovore s umjetnicima. Fotografija nije samo nešto “lijepo za pogledati”, nego je sredstvo komunikacije, pa čak i aktivizma. Drago mi je što publika u Sarajevu ima festival koji joj daje priliku da fotografiju doživi na dublji način.

Promjena se dešava u razgovorima

Imaš li neki trenutak s prethodnih izdanja festivala koji ti je ostao urezan kao posebno emotivan, simboličan ili važan?

Ima ih mnogo, ali jedan koji posebno pamtim. Sjećam se učesnika jedne radionice koji je nakon festivala rekao da je tu, prvi put, osvijestio u kojem pravcu želi da ide njegov fotografski rad i sada vidimo ogroman napredak, iz dana u dan, u njegovom radu.

Festival nije samo izložbeni prostor, već i mreža podrške. Ljudi iz Ukrajine, Bosne, Slovenije, Amerike… susretnu se u Sarajevu, ostanu u kontaktu i počnu sarađivati na zajedničkim projektima. To povezivanje, koje se desi spontano i iskreno, jedna je od najljepših posljedica festivala. Jer prava promjena ne dešava se samo na zidovima galerije, već u razgovorima, prijateljstvima i hrabrosti da se krene dalje.

Festival je i platforma za afirmaciju mladih fotografa. Koliko je izazovno pružiti prostor novim glasovima, i na koji način im pomažeš da se predstave široj publici?

To jeste izazovno, jer mladi često nemaju pristup infrastrukturi, ni samopouzdanje da pošalju rad. Ali upravo zato u programu imamo otvorene pozive, besplatne radionice i mnogo pažnje posvećujemo tome da ih ohrabrimo. Kada mladi autor dobije prostor u galeriji i njegov rad se nađe pored međunarodnih imena, to je poruka da vrijedi.


Postoji li neka duga vizija ili san kada je riječ o razvoju Sarajevo Photography Festivala – nešto što još nije realizovano, ali ti je blisko kao cilj?

Imam više snova, ali jedan od većih je da festival dobije svoj stalni prostor, neku malu galeriju fotografije, otvorenu tokom cijele godine. Mjesto gdje bi se održavale radionice, izložbe, rezidencije ne samo za vrijeme festivala, nego tokom cijele godine. Također sanjam o grantu koji bismo dodjeljivali mladim talentima da rade na višegodišnjim projektima. Festival raste, ali želim da njegovo djelovanje traje i van tih sedam dana u junu.