Dok razmišljam o prethodna dva mjeseca izolacije kada se slika na ekranu „zamrznula“ i mi svi zastali u nekom trenutku života čekajući da se slika pokrene i da nastavimo tamo gdje smo stali, nesvjesni da naši koraci ni pokreti više neće biti isti, da ćemo pomjeriti naše kriterije vrijednosti i možda početi pažljivo slušati jedni druge i ponovo se gledati u oči kada razgovaramo, poželjela sam razgovarati s osobom koja je sve vrijeme izolacije bila uz nas, ukazujući na to da ono važno i dalje postoji i čeka da ga počnemo poštovati: umjetnost iskazana kroz muziku, drugarstvo, kolegijalnost, „zemlja moja“, ali i naša, vaša, njihova – solidarnost bez granica iskazana u Odi radosti.

Piše: Duška Amidžič
Foto: Alen Hadžić Morris

Ono što je Aida Mušanović Arsić uradila u izolaciji dostojno je mnogo dugotrajnijeg napornog rada u normalnim uslovima. U okviru „Koncerta u izolaciji“, objavljenog na oficijelnom YouTube kanalu Narodnog pozorišta Sarajevo, a koji su članovi Opere Kuće na Obali poklonili publici, snimila je 13 numera, a zajedno sa suprugom uredila i montirala 14 numera i spojila s horskom numerom u jedan koncert. Na svom YouTube kanalu objavila je „Izolacijsku Funiculu“, prepjev slavne napolitanske pjesme „Funiculi Funicula“, sa šaljivim tekstom koji je prilagodila situaciji. Sama je snimila klavirsku pratnju, glavni i prateće vokale, te uradila editing i montažu covera za pjesmu „The Show Must Go On grupe Queen“. ArsDuo i sarajevski operski solisti su zajedno izveli himnu Evropske unije, tj. Odu radosti iz IX simfonije L. van Beethovena u okviru projekta Ujedinjeni u solidarnosti Delegacije EU u BiH. Sa suprugom je učestvovala u izvedbi pjesme „Zemljo moja“, u organizaciji Muzičke produkcije BHRT. Pojedinačne numere koje je snimila s kolegama iz Opere, objavljene na YouTube kanalu Narodnog pozorišta Sarajevo.

Naša sagovornica rođena je u Goraždu 1988. godine. U rodnom gradu započela je muzičko obrazovanje, a nastavila ga u Sarajevu 2001, gdje je završila Srednju muzičku školu, a potom diplomirala i magistrirala na Muzičkoj akademiji Sarajevo – odsjek za klavir. Profesionalna, pozitivna, energična i nasmijana mlada žena. Ni trenutka nisam posumnjala u svoj izbor da naslovni intervju ovog broja Urban magazina posvetimo njoj i njenom stvaralaštvu.

Sjećanje na Vaš vjerovatno prvi sarajevski javni nastup na kome Vas je, kao djevojčicu, u knjižari u Radićevoj, publici predstavila primadona Gertruda Munitić, neposredno nakon opsade Sarajeva, povod je za prvo pitanje: kako je počela i otkud ljubav prema muzici i pjevanju?

Smatram da je ljubav prema muzici nešto sa čime se rađamo, a što se u ranom djetinjstvu kultiviše, njeguje i razvija u krugu porodice i bliskih prijatelja. Uz brata i roditelje to sjeme talenta s kojim sam rođena uspjelo je da naraste i postane glavni fokus mog interesovanja, pa sam već sa deset godina života govorila kako ću nakon osnovne škole upisati Srednju muzičku, a poslije i Muzičku akademiju. Prvi moj dolazak u Sarajevo nakon rata bio je u decembru 1997. godine, kada sam bila učesnik na Malom šlageru. Izvodila sam pjesmu “Puno bi nam bilo ljepše”, koju su napisali moja mama Jasmina i brat Adnan, a sam proces snimanja pjesme, televizijski nastup, upoznavanje mnoštva djece koja imaju slične interese i ljubavi kao i ja stvorili su sjećanja koja su ostala duboko urezana. Saradnja s primadonom Gertrudom Munitić jedno je od slađih sjećanja iz mog djetinjstva. Snimile smo pjesmu “Nek pjesmom ori cijela planeta”, koju su također napisali moji mama i brat. Pjesma je postala himnom organizacije “Naša djeca”, a kroz promociju pjesme s primadonom Munitić zabilježila sam veliki broj nastupa širom Bosne i Hercegovine. Nastupile smo i u HNK-u Zagreb i to je bilo jedno od mojih prvih pozorišnih iskustava na sceni.

Tada je već bilo jasno da je Vaš životni izbor muzika i umjetnost. Podsjetimo se puta u čarobni svijet muzike. S kojim pedagozima je krenulo i teklo učenje klavira, zatim i pjevanje, kao očigledni izraz posebno talentovanog i darovitog mladog bića.

Kroz osnovno muzičko obrazovanje koje sam stjecala u Osnovnoj muzičkoj školi „Avdo Smailović“ u rodnom Goraždu promijenila sam više klasa na odsjeku za klavir. Međutim, ključni moment za moje opredjeljenje da će klavir biti taj koji ću izučavati u svim godinama koje su bile ispred mene jeste kada je profesorica Dunja Dimitrijević došla da predaje kao gostujući nastavnik u našoj školi. Dala mi je vjetar u leđa, odvela me na moje prvo takmičenje, dovela me u Sarajevo, upoznala s profesorima, pripremala za prijemni ispit na Srednjoj muzičkoj školi. Potom sam imala najveću sreću jer me u srednjoj školi u svoju klasu primila moja draga profesorica Ranka Cecić Jovanović. Pored toga što je vrsni klavirski pedagog, učila me generalno o umjetnosti, lijepom izražavanju i ponašanju, bila mi je kao treći roditelj, ogromna podrška, davala je pravo usmjerenje, posvećeno davala svoje vrijeme, prenosila znanje i iskustvo.

Kojih se datuma i momenata iz ranog đačkog perioda posebno sjećate i pamtite?

Prva moja sjećanja vezana su za ratni period, jer sam imala nešto više od tri godine kada je rat počeo. Iako pod opsadom i u strahu za sopstveni život, ljudi su bili jako kreativni, pa se u podrumskim prostorijama gdje smo se skrivali organizovala neka vrsta škole, pravili smo priredbe pod nazivom “Šta se sve u podrumu može” na kojima smo pjevali, svirali, lakše prolazili kroz tešku svakodnevnicu. Kada sam krenula u muzičku školu, uslijedili su interni koncerti, javni časovi, a svoj prvi veći javni nastup imala sam 21. marta 1997. na festivalu “Šta se pjesmom sanja” u Goraždu. Pjevala sam pjesmu “Baš je lijepo biti mali”, napisali su je mama Jasmina i brat Adnan. Nakon toga uslijedio je moj već spomenuti prvi dolazak u Sarajevo u decembru 1997. i učešće na Malom šlageru. Potom su uslijedili nastupi na mnogim dječijim festivalima, a svaki je sa sobom nosio posebnu draž i radost. U proljeće 2000. godine, na Trećem takmičenju učenika i studenata muzike u Federaciji BiH održanom u Mostaru, zabilježila sam svoje prvo takmičarsko učešće u kategoriji klavira i osvojila drugu nagradu. Položeni prijemni ispiti u srednjoj školi 2001. godine bili su dokaz da sam napravila pravi odabir i sreća koju sam osjetila u tom trenutku bila je pogon da u svemu što je uslijedilo dam svoj maksimum, da što više naučim i u potpunosti se posvetim pozivu koji sam odabrala. Svakako moram da spomenem i svoj prvi cjelovečernji recital koji sam održala sa 14 godina po završetku drugog razreda u Velikoj sali Srednje muzičke škole u Sarajevu.

Poslije prvih nagrada na takmičenjima učenika i studenata muzike u BiH znamo da ste, uz podršku koncertne agencije “Sarajevo art”, održali solistički koncert u Domu Oružanih snaga BiH, 2005. Sjajan koncert i konačna odluka: studij klavira na Muzičkoj akademiji Sarajevo…

Dom Oružanih snaga BiH je mjesto na kojem sam maturirala, diplomirala i magistrirala, i zauvijek ću biti vezana za tu salu i Steinway na kojem sam odsvirala stotine i stotine stranica klavirskog repertoara kroz ove ali i sve ostale pojedinačne nastupe. Odbrana maturskog, diplomskog ili magistarskog rada samo pred komisijom i nekolicinom kolega umnogome se razlikuje od održavanja cjelovečernjeg koncerta pred publikom u sali. To je svakako svojevrsna priprema nas umjetnika za ono što je pred nama i što nas čeka u životu, jer mi muzičari svoju umjetnost direktno prezentujemo pred publikom. Na taj način se lakše gradi scensko iskustvo, smanjuje se mogućnost za razvijanje osjećaja nervoze i treme u vezi sa samim nastupom, gradi se samopouzdanje i stječe sigurnost. Na Muzičkoj akademiji imala sam sjajne profesore, prof. Borisa Kraljevića i prof. Dragana Opančića, koji je u to vrijeme imao zvanje višeg asistenta. Sve znanje koje su mi prenijeli je jedno veliko blago i izuzetno sam sretna što su oni bili moji profesori.

Učenje, probe i sazrijevanje, brojni zajednički nastupi s najboljim studentima Muzičke akademije, daljnja uspješna takmičenja novi su i krupni koraci u profiliranju mladog umjetničkog bića. Konačno, diplomski koncert, zatim magisterij i prva profesionalna prilika i šansa: saradničko mjesto na Muzičkoj akademiji. Stvari se mijenjaju vrtoglavom brzinom. Od 2010. ste omiljena, vrijedna i nadahnuta korepetitorica Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu.

Smatram se jako sretnom što mogu da radim posao koji zaista volim, za koji sam se školovala i koji živim svim svojim bićem. Sve što sam radila tokom školovanja, sva znanja i iskustva koja sam stekla na svom putu imaju direktan utjecaj na to kako ja danas radim svoj posao. Ljubav i snažna volja su glavni pokretači, a želja za što većim ličnim doprinosom unutar jedne velike mašinerije kao što je pripremanje i postavka jedne operske predstave na sceni Narodnog pozorišta čine da svakom radnom danu pristupam s velikim elanom, srećom i predanošću. Imam divne kolege koji zaista primjećuju koliko sebe dajem za svaku našu probu ili nastup, a zadovoljstvo koje osjećamo dok zajedno radimo je uzajamno.

Poznati ste i kao vrsna vokalistica u mjuziklima koje smo gledali na sceni našeg pozorišta. Također i uspješna solistica. Više godina ste i back vokal Dine Merlina. S njim ste učestvovali i na Evroviziji i na dosta koncerata. Sjajno ste se 2017. predstavili i na sceni Narodnog pozorišta Beograd, na koncertnoj proslavi 75 godina kompozitora Kornelija Bate Kovača.

Mnogo puta u životu mi je postavljeno pitanje: šta više voliš – da sviraš klavir ili pjevaš? Odgovor je da su to dva lica jedne medalje, jedne ljubavi, i u mom slučaju cijelim putem idu ruku pod ruku. Kada jednom iskusite slatkoću pozornice, zauvijek će vas privlačiti i nećete moći bez nje, a ja imam privilegiju da nastupam na različitim pozornicama, od pozorišnih, kamernih, koncertnih do velikih pozornica pred mnogobrojnim auditorijem. Osjećam se bogatom zato što se moje muzičko djelovanje proteže kroz više sfera, stilova, načina izražaja. Jako sam zahvalna za svaku priliku koju sam dobila, svaki novi projekt i saradnju za koju sam dobila poziv. Sve što ste spomenuli, svako učešće u mjuziklu, svaki nastup na Evroviziji, svaki koncert na velikoj sceni s jednom regionalnom zvijezdom kao što je Dino Merlin ili saradnja s vrsnim muzičarem i umjetnikom kao što je Kornelije Kovač, čini bitan segment u mojoj karijeri, nadograđuju me, obogaćuju me kao čovjeka i muzičara, a u isto vrijeme mi održavaju budnom želju da idem dalje, da uradim još više i da budem još svestranija.

Kao sastav ArsDuo, sa suprugom Aleksandrom Arsićem prošle godine imali ste zajednički koncert u Vijećnici i prvi put ste nastupili pod imenom ArsDuo. Pretpostavljamo da imate planove za budućnost.

Koncert “Pet truba i klavir” je mom suprugu i meni svakako jedan od najdražih. Sarajevska publika rijetko ima priliku da čuje cjelovečernje recitale za limene duvače, a naš koncert je svakako bio poseban po tome što su prvi put u Sarajevu u toku jedne večeri izvedene kompozicije iz različitih stilskih epoha na pet različitih vrsta trube: piccolo truba, cornet, truba in B, truba in C i flugelhorna. Moj suprug je jedini trubač u BiH koji ima završene specijalističke studije iz oblasti solo trube i kamerne muzike za limene duvače, te je imao želju da koncert ima i jednu pedagošku notu, da kroz izvedbu publika upozna sve mogućnosti instrumenata, pa smo s tim na umu koncipirali i repertoar u kojem su se našle kompozicije od barokne epohe do djela iz dvadesetog stoljeća. Kao ArsDuo smo u toku izolacije zbog pandemije dobili poziv od Delegacije EU u BiH i ostvarili učešće na važnom i lijepom projektu povodom 9. maja – Dana Evrope, pod sloganom Ujedinjeni u solidarnosti, gdje smo u jedinstvenom aranžmanu, zajedno s kolegama sarajevskim operskim solistima, a rame uz rame s drugim bh. umjetnicima, izveli jedan segment Ode radosti L. van Beethovena, odnosno himne Evropske unije. Svakako da imamo planove za buduće koncerte i nadamo se da ćemo se u skorije vrijeme predstaviti s novim, zanimljivim repertoarom.

U ova dva mjeseca korona izolacije, dok su onemogućeni ambijentalni i živi kulturni događaji na matičnim scenama i gostovanjima, predano ste i nadahnuto svoju inspiraciju ostvarili radeći i stvarajući sa svojim suprugom i kolegama.

Mislim da ne postoji čovjek na kojeg prethodni period nije ostavio trag ili utjecao na neki način Kompletna muzička industrija je bila na koljenima, umjetnici širom svijeta su morali da otkazuju nastupe, koncerte, predstave. Naše djelovanje moralo je da se preseli na online sferu, pa je većina nas odmah prionula na posao i počeli smo da pravimo kućne snimke. Za mene je ovaj period bio jako produktivan i moram reći da sam sve radila s velikom ljubavlju i predanošću. Ovo vrijeme je također po ko zna koji put dokazalo i još nešto – ljudima nas zaista ne čini to što jedemo, pijemo, dišemo, potrebna nam je i hrana za dušu da bismo se osjećali produhovljeno i da bismo se osjećali živima u potpunosti. Zaista se još jednom pokazalo koliko je umjetnost u svakoj svojoj sferi bitan segment života. Koliko je važna svaka riječ koju napiše književnik, svaka nota koju stvori kompozitor, svaki potez slikara. Jako smo sretni što živimo u vremenu kada nam je sve dostupno, jer smo mogli naći spas u brojnim koncertima vrhunskih muzičara, predstavama svjetskih teatarskih kuća, bezbroj filmova, knjiga koje su nam dostupne, muzike koja nam je servirana na dlanu. Drago mi je što spadam u taj dio populacije koji je kroz svoj posao mogao da prenese pozitivne misli, dobru energiju, nadu i da podijeli umjetnost s ljudima kojima je u ovim trenucima bila potrebna. Ako sam barem kroz jedan snimak koji sam napravila uspjela nekome izmamiti osmijeh, popraviti mu dan ili jednostavno mu skrenuti misli u nekom ljepšem smjeru barem na par minuta, onda mislim da je moja misija ispunjena i da je vrijedio sav moj rad od kuće i sve vrijeme koje sam uložila.

Evo stanje se poboljšava, vraća u normalne tokove. Pozorišta otvaraju vrata. Na njih će, nadamo se, krenuti ulaziti i dio internetske publike koja Vas je proteklih dana bliže upoznala.

Moje kolege i ja smo s nestrpljenjem iščekivali dan kada će se otvoriti vrata pozorišta i koncertnih sala. U petak, 29. maja, u Narodnom pozorištu Sarajevo održana je gala večer pod nazivom “Ko nekad u pola osam”, na kojem su nastupili ansambli Drame, Baleta, te solisti i hor Opere. Ja sam imala priliku i čast da sviram klavirski part za sve kompozicije koje su izvodile moje kolege iz Opere. Bio je to naš prvi zajednički nastup pred publikom nakon perioda izolacije. Ta večer je bila ispunjeno divnom energijom, svi smo bili neopisivo sretni i uzbuđeni što konačno možemo stati na pozornicu i nastupiti za našu dragu publiku, koja nam je uzvratila osmjesima, podrškom i aplauzima. Nadamo se da će se stanje ubrzo u potpunosti normalizirati, da će se na daske vratiti i ponovo zaigrati sve predstave koje su na repertoaru, a da će publika moći ispuniti salu do posljednjeg mjesta.

Ovih proljetnih dana u izolaciji na poseban način ste uživali u krugu porodice, s djecom i suprugom koji vam je u ovom što ste činili desna i muzička i partnerska ruka.

U životu se uvijek trudim da pronađem vedru i pozitivnu stranu svega što se dešava i sretna sam što mi je to pošlo za rukom u ovom periodu, teškom i izazovnom za sve nas. Pošto suprug i ja kao muzičari veliki dio svog vremena provodimo u putu, stalno se ispraćamo i dočekujemo, ovaj ostanak u kući u krugu porodice nam je došao kao neka vrsta blagoslova i poklona. Konačno smo mogli da spustimo svoje sidro i usmjerimo se samo jedni ka drugima, da kreiramo svoje vrijeme zajedno baš onako kako želimo sa svojom dječicom u svom domu, smireno i bez žurbe. Bez ogromne podrške i pomoći svog supruga svakako ne bih mogla imati ovoliko produktivan izolacijski period, jer je on sve vrijeme bio tu kao glavni oslonac, najbolji savjetnik, prijatelj i partner.