Znala sam da je kreativna i modno osviještena, ali i praktična, no ono što nisam znala o kostimografkinji i scenografkinji Kamernog teatra 55 Adisi Vatreš Selimović jeste činjenica koliko zaista uživa u svom poslu. Iz svake njene rečenice proizlazi ljubav, razigranost i mašta, što na kraju bude prepoznato od publike, ali i od stručnog žirija koji se ne libi dati nagradu za kreativna rješenja u nekoj od predstava. Deset godina profesionalnog rada je relativno malo, ali je mnogo iskustva rada stalo u njih. Uključujući rad na predstavama za djecu, koji podrazumijeva kreiranje i stvaranje lutki, do rada s rediteljskim magovima, velikim glumačkim imenima, a stalo je tu i mnogo nagrada koje je Adisa osvajala na brojnim festivalima. Iako tokom cijele godine aktivno radi, kaže kako je proljeće nekako period koji je dinamičniji od ostalih i tada radi punim intenzitetom. Uvjerila sam se vrlo brzo u to jer su joj termini bili prebukirani kako bismo organizovali razgovor za Urban magazin, ali poput pravog profesionalca Adisa je izdvojila svoje dragocjeno vrijeme kako bi, a kako drugačije nego kreativno, odgovorila na sva moja pitanja, kojih je bilo nemali broj.

Piše: Leila Kurbegović

Foto: Edvin Kalić

Sa sveščicom u ruci i olovkama različitih boja, kostimografkinja i scenografkinja Adisa Vatreš Selimović sjedi na čitačoj probi u teatru i nešto bilježi. Pravi brze poteze, posmatra, pa ponovo nešto zabilježi, stavlja napomene samo njoj znane, a nakon toga zatvara se u svoj mikrokosmos kako bi osmišljavala, stvarala i uvela nas u ono što teatar jeste, a to je igra. Ozbiljno se priprema za svaki pozorišni komad, a ono što se između toga dešava za nju je, kaže, igra, rad i stvaranje. Svaku predstavu prati s punom pažnjom u nekom mračnom uglu teatra. Kaže da nije bitno koliko puta se predstava izvodi i kada, ističe da svaku uvijek isprati mokrih ruku. Adisa živi u teatru i voli svoj posao, te samim tim spada u one rijetke. I dok predstava „Sjećaš li se Dolly Bell“ na kojoj je radila kostim i scenografiju  osvaja nagrade na Festivalu bh. drame u Zenici i živi svoj teatarski život, Adisa već sada radi na novim teatarskim projektima kako u matičnoj kući – Kamernom teatru 55, tako i na drugim teatarskim scenama.

„Odmah nakon rada na predstavi ‘Sjećaš li de Dolly Bell’ krenuli smo u pripreme za projekt ‘Petar Pan’. Izvanredan projekt i san svakog kreativca. Goran Damjanac potpisuje režiju, a moja malenkost je zadužena za likovno rješenje predstave. To je projekt koji je započeo ‘školom glume Kamernog teatra 55’, gdje su naši glumci kroz radionice upoznavali djecu sa svim s čim će se susresti tokom stvaranja predstave. Iznimnih talenata se krije u toj maloj zajednici koju čini 35-ero vrijedne djece. Privela sam kraju rad na predstavi Zijaha Sokolivića ‘Svu moju ljubav’, čija se premijera treba desiti ovih dana u SARTR-u. Posebno lijepo iskustvo gdje sam također zadužena i za kostim i za scenografiju. Moram se pohvaliti divnim periodom u mojoj karijeri gdje imam čast ostvariti suradnje o kakvima sam nekada mogla sanjati i kroz koje kao autor i čovjek rastem i sazrijevam“, najavljuje Adisa.

Svi pričaju o predstavi „Sjećaš li se Dolly Bell“. Prisjećaju se nekih davnih vremena, a sjajna energija je vladala u teatru među cjelokupnom ekipom koju je predvodio reditelj Kokan Mladenović, dok je nastajala predstava. Scenografija je osmišljena s nizom kofera, koji se pretvaraju i u govornicu, i u sto, ali i kofer u koji spakujemo svoje stvari i idemo dalje. Metaforički, taj kofer, za mene kao posmatrača i pažljivog gledaoca, potaknuo me je na razmišljanje kako cijeli jedan život u samo jedan kofer stane. Iskustvo rada na ovoj predstavi i ovakva idejna rješenja rezultat su timskog rada u kojem je aktivno učestvovala i Adisa.

„Na prvoj probi nastajanja ove predstave, svi smo bili ‘osvojeni’ rediteljskom eksplikacijom. S takvom fizičkom lakoćom, težinom i ljepotom sjećanja svi smo podjednako učestvovali u njenom stvaranju. U mali prostor Kamernog teatra stalo je dvadesetak ljudi koji su tu ‘živjeli’ dva mjeseca, sa svojim ‘koferima’. Skladišteno sjećanje koje oživi otvaranjem kofera, koferi kao kuća, kao grob. Spremni smo u svakom momentu da nas neko izmjesti iz naših života s koferom u ruci. Koferi kao metafora putovanja kroz vrijeme i blisku nam historiju. Mnogo je još konteksta u kojima koferi egzistiraju, pa svaki gledalac prepozna ‘svoj’ kofer na sceni. Sjajan reditelj, s fascinantno brzim mislima, sjajna glumačka ekipa svih generacija, sjajni Abdulah Sidran, sjajna kompozitorica i dramaturg, sjajna tehnička ekipa Kamernog teatra koja veoma požrtvovano opslužuje ovu predstavu sa ‘gustim saobraćajem'iza scene… I ja među njima. Meni je to veliko i značajno.“

Kamerna scena je prostor gdje se, kako kaže naša sagovornica, „slika tankim kistom“. Adisa je sklona detaljima, što je nekada prednost, a nekada mana. Ali ona vodi računa o svakom detalju na sceni i propituje da li će sve to štimati kada predstava krene. Nerijetko se u ovom poslu dešavaju i smiješne stvari.

„I nakon deset godina profesionalnog rada prilikom čitanja svakog novog predloška razmišljam da li ja to mogu i kako to izvesti. Unutar svakog procesa dođe faza gdje sve dovedem u pitanje, a sve između toga je igra, rad i stvaranje. U ovom poslu i ovoj sredini neminovno je razviti jednu vještinu, a to je ‘napravi što ne možeš nabaviti’. Tržište je veoma malo i u ponudi često nema stvari koje bi odgovarale neobičnim zahtjevima teatarskog čovjeka. Često mi se obraduju radnici u velikim prodajnim centrima jer znaju da dolazim sa zanimljivim zahtjevima. Volim struju i volim se igrati s njom. Prvi pogrešan spoj plusa i minusa imala sam u sedmom razredu osnovne škole, ali me to nije spriječilo da nastavim čeprkati i prespajati kablove. Jednom sam otišla u prodavnicu električne opreme i mnogo vremena provela na sektoru rasvjete s njihovim prodavačem koji je onako na podnim pločicama sjedio duže vrijeme kako bismo izveli baš ono što sam zamislila. Nakon par dana sam se vratila da kupim dio koji mi je falio, ali prodavača nije bilo… Kažu da je otišao na bolovanje jer se prehladio od sjedenja na pločicama. Iza gotove predstave, proizvoda koji gledate na sceni, postoje ‘čuvari’ predstave, mašinerija ljudi koji njeguju, održavaju i opslužuju predstavu. Što oni više vole teatar, teatar je uspješniji i bolji. Anegdote najčešće nastaju u tim redovima. Ja ću spomenuti jednu koja se nije meni lično desila, ali sam bila bliska projektu, pa ću si uzeti za pravo da je spomenem. Radi se o jednom nepresušnom izvoru anegdota i bisera, jednom dekorateru, rekviziteru, čovjeku koji je spreman za svaku poziciju koju mu povjeriš, pritom involviran u svaku probu i dešavanja tokom njih. Zamoljen da kupi, nabavi hulahop za glumicu koja tokom predstave ima tačku s njim, subjekt iz naše priče se vraća s ‘hulahop’ čarapama, ponosan jer je tako brzo obavio zadatak.“

Svaki posao nosi odgovornost, pa tako i posao kojim se Adisa bavi. Zahtijeva ponekad i brzinu promišljanja i ideje koje će unaprijediti pozorišnu igru.

„Kompleksan poziv u kojem je neophodno posjedovati vještinu koordinatora i organizatora. Na probama  provodim mnogo vremena i tu ustanovljavamo koncept i skice, a sve to opet s nabavkom i realizacijom. Postoji rukopis koji razvijam kroz svoj rad, ali mi je jako bitno da ne povlačim rješenja iz prethodnih projekata u nove, te da se resetujem nakon svakog završenog posla. Svaka predstava zahtijeva autentičan vizual koji ne liči ni na jedan drugi. Svaki put se stvara novi svijet. Teoretski rukopis treba biti detaljan, u ovisnosti od scene i blizine publike. Kamerna scena je prostor gdje se ‘slika tankim kistom’, kao i na kameri gdje je svaki detalj vidljiv, dok su velike scene distancirane od publike i podržavaju ‘široke poteze’, ako bih teatar poredila sa slikarstvom. Moj senzibilitet zahtijeva detalj, na bilo kojoj sceni da radim. To je nekada prednost, a nekada mana. Iako je scena distancirana od publike i publika neće vidjeti detalj oko kojeg sam se ja mnogo potrudila jer smatram da je bitan za lik, ne zamaram se time, jer znam da će taj detalj možda glumcu dati impuls da bude uvjerljiviji i dosljedniji. Velika mi je odgovornost povjerenje koje dobivam od glumaca, da zajedno gradimo svaki lik. Simpatično mi je to što većina glumaca na prvoj kostimskoj probi kaže da će smršati do premijere te da ostavimo mogućnost sužavanja kostima… Samo rijetki istraju. Ovaj posao zahtijeva odgovornost i predanost, ali je istovremeno pun radosti i razigranosti. To je uvijek potreba da se dosegne novi, viši cilj, a nikada nisi siguran da li si to zaista ostvario, to je ono što povisuje adrenalin u našim profesionalnim karijerama.

U svijet teatra i teatarske igre Adisa je zakoračila kao dizajnerica lutki. Izrađivati lutke i raditi za najmlađu publiku je ispunjenje snova za ovu svestranu umjetnicu.

„Izvanredan i rijedak zanat na našem području, o kojem učim kroz svaki novi lutkarski projekt. Dizajn lutaka i lutkarstvo je isprepleteno kroz moje stvaralaštvo, stalno mu se vraćam. Takve predstave su u većini slučajeva namijenjene djeci, a takve najviše volim. Radost, iskrenost i oduševljenje te publike me nadahnjuje. Volim pokazivati djeci da možemo stvoriti ljepši, bolji svijet. Teatar za djecu se zanemaruje i često je smatran nižim levelom teatarske umjetnosti. On je za mene jednako bitan kao i angažirani, buntovni teatar, kao i teatar koji će nas nasmijati ili rasplakati, koji će nas dovesti do katarze… Jer mi je budućnost jednako bitna kao i sadašnjost. Budućnosti ostavljam svoje potomke. Poseban je osjećaj kada na sceni glumac oživi biće koje si napravio iz temelja. Stvoriš jedan cijeli mikrokosmos unutar pozorišta.“

Ljepote teatra

U sarajevskom Studiju lutkarstva koji vodi Dubravka Zrnčić-Kulenović Adisa je napravila svoje prve teatarske korake. Podsjećam je na sjajne predstave kao što su „Mali princ“ i „Djevojčica sa šibicama“, ali i niz drugih gdje pod njenim prstima reciklirajući materijal postaje lutka i scena očaravajuća kako za mlađe gledaoce tako i za one starije. To je prepoznao i stručni žiri, pa je baš za ove dvije navedene predstave Adisa bila nagrađena, i to nagradom za najbolju predstavu i scenografiju u predstavi ”Mali princ“ na 18. susretima lutkarskih pozorišta/kazališta BiH,  nagradom za najbolju predstavu, likovna rješenja lutaka, scene i kostime za predstavu ”Djevojčica sa šibicama” na 20. susretima lutkarskih pozorišta/kazališta BiH, nagradom za scenografiju u predstavi “Djevojčica sa šibicama” na 14. Međunarodnom festivalu LUT FEST 2013.

„Još tokom studija na Odsjeku za produkt dizajn, zahvaljujući profesoru Stjepanu Rošu, koji je prepoznavao afinitete pojedinaca i usmjeravao ih, našla sam se u radionici Studija lutkarstva Sarajevo. Tamo me je Dubravka Zrnčić-Kulenović dočekala raširenih ruku i te ruke su me gurale u mnoga divna iskustva kroz koja sam rasla. Ona mi je ukazala na ljepote lutkarstva i prenijela ljubav prema teatru. Mala neovisna scena koja je sve više zanemarena i preživljava zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca, a svaki put iznjedri divnu bajkovitu predstavu koja oduševljava. Proces nastanka takvih predstava je često kompleksniji od drugih jer zahtijeva stvaranje kompletnog svijeta na sceni: počevši od lutaka, kostimografije, scenografije. Iako iza sebe imamo mnogo lutkarskih predstava, iznimno iskustvo rada je bilo na našoj posljednjoj saradnji, predstava SARTR-a i Studija lutkarstva ‘Majka ili sve lutke idu u raj’, na koju sam također ponosna i koja plijeni pažnju i osvaja priznanja. Bila sam zadužena za kompletan vizual predstave, kostimografiju, scenografiju i lutke, na kojima sam radila četiri mjeseca. Dubravkin način rada je jako mnogo utjecao na mene kao autora. Temelj svakog projekta je bilo istraživanje, igra, i ti su procesi uvijek trajali dok ne dođemo do pravog rezultata.“

Teatar treba da živi u vremenu u kojem jeste, da koristi sredstva koja su bliska gledaocu, ali da oživljava i prošlost i sadašnjost i budućnost, kao i da govori o nekim drugim svjetovima, pojašnjava Adisa. Osim toga, teatar je najkompletniji i najkompleksniji medij kroz koji se prožimaju sve umjetnosti. Svjesna je privilegije svog posla, pa stoga živi i voli svoj posao. Oduvijek je kaže željela da radi u Kamernom teatru 55, što joj se i ostvarilo, a sreći nije bilo kraja kada je za rad na predstavi „Kad bi naglas govorili“ osvojila nagradu za najbolju scenografiju, i to na „Danima Jurislava Korenića“ 2016.

„Kada sam se počela baviti ovim poslom, zaista sam maštala o tome da jednoga dana budem dio Kamernog teatra, koji je za mene jezgro talenata. Danas, deset godina poslije sam tu i to mi je najveća nagrada… I onda na sve to dobijem nagradu na festivalu u matičnoj kući! Svako priznanje utječe kako na percipiranje mene kao autora tako i na moje samopouzdanje. Sve su to moje male intimne pobjede kroz koje sebe pomjeram i motiviram se za daljnji rad.“

Zanimljivo je da je Adisa, kao rijedak slučaj u svojoj porodici, oduvijek znala da će biti umjetnica koji god poziv odabere.

„Srednja umjetnička škola mi je pomogla prepoznati moje afinitete, usmjerila me prema osobnoj estetici i materijalima s kojima ću raditi. Kada je došlo vrijeme fakulteta, željela sam studirati kiparstvo do jednog momenta u kojem je veliku ulogu odigrao moj srednjoškolski mentor prof. Adis Fejzić. A sve je počelo tako što sam ‘zalutala’ iza scene Narodnog pozorišta u Sarajevu kao ispomoć na pravljenju i postavljanju dekoracije za predstavu ‘Hamlet’ u režiji Dubravka Bibanovića. Iako je cvjetna zavjesa na kojoj sam radila spuštena na scenu tek par sekundi, moja radost me je uvukla u teatar koja me i danas, nakon mnogo godina, čini sretnom  i ispunjenom. Moj odabir nije nastao u određenom momentu, jednostavno me je gradilo i usmjeravalo okruženje koje je prepoznalo moj afinitet i talent.“

Biti kostimograf u 21. stoljeću u Bosni i Hercegovini, naša sagovornica smatra da to podrazumijeva da kao autor nisi inovator niti prvi u bilo čemu. Pa da li onda postoje uzori u ovom poslu i ko su oni, pitam se.

„Stvarati predstavu i njen kontekst ne znači ne uzimati rješenja iz svijeta koji te okružuje, već mudro i kreativno koristiti rješenja koja su oko tebe i koja će pomoći pričanju priče i podržati situacije koje glumci igraju na sceni. Ja se kao autor moram ‘gasiti’ i ponovo ‘paliti’ nakon svakog projekta kako se ne bih ponavljala u svojim rješenjima, a svaki projekt zahtijeva novi vizual, drugačiji stil i rezultat. Mehanizam je isti, proces je isti, ali se uzori mijenjaju. Čovjek raste, sazrijeva, stječe iskustva i mijenja se, pa tako i njegovi uzori.“

Poznato je da je Adisa supruga glumca Amara Selimovića, s kojim i profesionalno sarađuje na sceni Kamernog teatra 55. Koliko je to od pomoći u radu, naša sagovornica objašnjava.

„S obzirom to da prije našeg zajedničkog života nismo profesionalno sarađivali, takve sradnje su nam bile veliki izazov i nismo znali šta da očekujemo. Funkcioniranje našeg partnerstva u privatnom životu jednostavno i spontano se prenijelo i u profesionalni život. Izgradili smo odnos baziran na bezrezervnoj podršci, motivaciji i žestokoj kritici. Kada smo zajedno u teatarskom procesu, apsolutno se percipiramo kao i svi drugi saradnici, trudimo se da ne uživamo nikakve privilegije zato što smo privatno partneri. Iako zaista volim sarađivati s njim jer je profesionalan i zahvalan saradnik. Mi živimo naš posao koji nema radno vrijeme i neminovno je da ga donosimo kući.“

She You

Prije teatra Adisa je nizala uspjehe i u modnoj sferi. Razvila je i svoj brend She You. Još uvijek se sjećam izložbe u Galeriji Novi Hram gdje je predstavila funkcionalne i moderne torbe She bag You. Ova ideja je bila prepoznata kao sjajno rješenje za sve one dame koje vole moderne a funkcionalne torbe.

„Na svoj poziv sam uvijek gledala kao prednost što sama sebe mogu angažirati, bez čekanja da me neko pozove na saradnju. Kao produkt dizajnerka sam se uvijek bavila funkcionalnim predmetima, nisam ih nikada vezala ni za modu ni za industriju namještaja ili neku drugu sferu djelovanja, jednostavno sam prepoznavala lične potrebe i probleme i pokušavala ih riješiti. Tako je nastala i moja kolekcija torbi čija je funkcija diktirala zanimljiv vizual. Bile su to torbe koje se šire kako ih punimo, građene po sistemu mijeha, kasnije su to bile torbe koje su se razlagale na tri veličine. To rješenje je nagrađeno nagradom Golden bra za najbolji dizajn u svim konkurencijama na Festivalu kreativnih komunikacija Magdalena u Mariboru. Čim naiđe zatišje, ja otvorim svoju ladicu s idejama koje nikada nisam realizirala.“

Modu prati onoliko koliko joj je potrebno za posao kostimografkinje. S obzirom na to da se bavila dizajnom zanimalo me je koliko su kod nas ljudi modno osviješteni i kakvo je stanje na bosanskohercegovačkom tržištu.

„Bosanskohercegovačko modno tržište je šareno i prepuno kreativnih ljudi. U nedostatku industrijske proizvodnje mnogi autori se odlučuju za pokretanje vlastitih pogona i brendova. Naša modna scena posjeduje jedinstvenu estetiku. Posebnom je čini to što njeguje individualnost i unikatnost. Također, uvozna tekstilna industrija i globalni trendovi evidentno diktiraju stil, mase su veoma slično obučene, detalji i način nošenja su ti koji personaliziraju njihovu odjeću. Ulice su nam pune i onih generacija koje žive u prošlosti, kako im i ekonomska situacija nalaže. Profesionalna deformacija mi je da gledam ljude kako su obučeni, ali ne i da ih kritikujem zbog toga. Ja upijam stereotipe i druge krajnosti, vizualne incidente, ljude koji su obučeni drugačije od mase… Nekada, kada prema takvim uzorima obučem lik za film ili teatar… pa nam se učini pretjerano… Takav stav je neargumentovan. ‘Pretjeran’ je danas relativan pojam.“

Kaže kako u kostimografiji odjeća nastaje iz čovjeka, a u modnoj industriji čovjek nastaje iz odjeće. Adisi posao omogućuje da kupuje svakodnevno, te tako ispuni svoju dušu. Privatno ne robuje modnim trendovima, pa se oblači po vlastitom nahođenju.

„Kupujem ono što mi tržište nudi, mada lično ne težim tome. Svakodnevno kupujem odjeću i u svakom trenutku znam šta se nalazi na kojoj vješalici ili polici, pa se često šalim da moj šoping ima vrlinu i manu: vrlina mu je što ne trošim svoj novac, a mana mu je što kupujem glumcima, a ne sebi. Tako zadovoljavam svoju potrebu za kupovinom. Najčešće raspoloženje i stanje duha definiraju moj izgled. Ne marim previše za forme koje bi me činile izazovnom, smatram da to pripada unutrašnjosti čovjeka. Najudobnije se osjećam u radnoj odjeći. I na najsvečanijoj haljini mogu naći mrlju od boje ili ljepila, jer je svaki moj odjevni predmet spreman za akciju. Često na sebi primijetim utjecaj estetike, epohe i stila kojim se bavim u tom periodu. Smatram da proizlazi iz razloga jer živim sa svojim projektima i neminovno je da su dio mene i vidljivi na meni. Volim duge i velike mantile u kojima se osjećam kao da imam krila.“

Adisa je i članica ULUPUBiH-a (Udruženje likovnih umjetnosti i primijenjenih umjetnosti u BiH), ali i Udruženja kostimografa i modnih djelatnika Modiko.

„Ono što je ključno za egzistenciju teatra jeste edukacija mladih ljudi, približavanje teatra najmlađima, zapravo teatarska politika bi trebala biti u sprezi s obrazovnim sistemom kako bi se mladi ljudi profilirali u kvalitetne teatarske gledatelje i konzumente. Potrebno je edukovati nove generacije kako bi kultura bila potreba u budućnosti, a samim tim i kostimografija i scenografija. Ovakva udruženja jesu i trebaju biti žarišta gdje nastaju promjene i gdje se čuva standard i dostojanstvo profesije. U zadnje vrijeme smo svjedoci pozitivnih pomaka za sve članove ULUPUBiH-a koji su konačno dobili svoj izložbeno-prodajni prostor. Modiko, koji je zahvaljujući entuzijazmu grupe ljudi veoma intenzivno radio i izlagao i u regiji i u Evropi, od čega smo svi imali koristi. Potrebno je propitivati, raspravljati i čuvati našu profesiju, kada to prestanemo raditi, nestat će i naša profesija.“

Osim u pozorištu, Adisa je radila i na sjajnom projektu o kojem smo ranije pisali u Urban magazinu, a to je #ŽeneBiH. Tu je radila ilustraciju Vojke Smiljanić Đikić. To iskustvo rada na projektu i o poznavanju te jedne snažne i uspješne žene za Adisu je nezaboravno.

„Ovo pitanje mi je izmamilo osmijeh na lice. Jedna divna, plemenita priča, koja je važna za svaku ženu u Bosni i Hercegovini. Na svakoj stranici te knjige su opisani životi žena koje su se kroz historiju našeg podneblja borile protiv stereotipa. A među njima i Vojka Smiljanić Đikić, moja drugarica. Čim sam vidjela da je i Vojka u selekciji za knjigu, izrazila sam želju da je nacrtam. Posjedovala sam nekoliko njenih fotografija, pa sam se mogla prisjetiti njenog osmijeha od kojeg je žmirila kao da joj sunce ide u oči,  a često smo se smijale zajedno. Sarajevske sveske, radio, krčkanje preukusne hrane, lavanda, sloboda, osmijeh i Vojkina vrijedna ruka koja piše “ljubav” jer je svaku našu prepisku završavala sa ‘LOVE’. Vojku Smiljanić Đikić sam upoznala na jednom od igranja predstave na kojoj sam radila kostimografiju i scenografiju. Nakon druženja sam je ispratila na taksi i rastale smo se s njenim riječima: ‘Lepotice, zbog tvojih predstava bih ostala izvan kuće nakon 21 sat.’ Te noći smo postale drugarice i raduje me da sam se mogla družiti s njenim likom dok sam je crtala.“

Pročitala sam da se naša sagovornica upravo divi ženama koje ne zanemare sebe i svoju karijeru unatoč majčinstvu kojem su besprijekorno posvećene. Čini se da i sama pokušava i uspijeva biti jedna takva žena.

„Težim takvom balansu u životu i to je veliki izazov. Nakon što sam postala majka, moja potreba je bila da radim, krećem se i ne izolujem se. Moje obje kćeri su u pozorište ušle u prvom mjesecu života. Priroda mog posla je takva da sebi mogu priuštiti da radim s djecom u nosiljci, te da ne zanemarujem nijednu svoju obavezu. Moja mama mi je uvijek bila uzor i mjerilo. Vjerovatno imamo beskrajno puno sreće, ali nam se često učini kako ljudi pretjeruju kada kažu da se s rođenjem djeteta život promijeni. Život s dvoje djece je veoma sličan životu prije, samo su prioriteti drugačiji. Životi su nam u organiziranom haosu, u kojem se Amar i ja odlično snalazimo. Prepun šarenila, muzike, smijeha, igre i plesa. Svakodnevne obaveze i angažmani se lako uklope, jer nas je dvoje.“

Dani odmora za Adisu su nepredvidivi, pa je teško planirati putovanja i slične aktivnosti. Rituali s kćerkama joj pune baterije, a Tuzla je utočište za njenu porodicu, pa tamo uvijek prave instant odmore. Kada se osvrne na svoju karijeru, koja je trenutno u usponu, naša sagovornica nam na kraju otkriva na šta je posebno ponosna.

„Kada sumiram, pa shvatim da imam potpuno povjerenje generacije glumaca koja zavređuje sve moje poštovanje, da me je veliki glumac, upravnik Kamernog teatra 55 Emir Hadžihafizbegović pozvao u tu malu teatarsku ‘porodicu’, te da ću s njima nastaviti put, e na to sam ponosna! Ponosna sam i na to što isprljam ruke i odjeću kako bih napravila ono što sam zamislila. Sve dok to radim, znam da volim i da se igram.“