Razgovarao: Benjamin Bajramović

Na trail stazi, baš kao i u pregovorima, pobjeđuje onaj ko zna da ritam nije sprint nego maraton. Adi Mulahasanović, Head of Retail u kompaniji Fine Food, čovjek je koji jednako ozbiljno shvata brojke i kilometre. Njegovo iskustvo u globalnim korporacijama, obrazovanje u inostranstvu i disciplina sportiste oblikovali su ga u lidera koji jednako vjeruje u snagu podataka i intuicije, ali i u moć ličnog primjera.

Za njega je trčanje svojevrsrna unutrašnja arhitektura, a posao više od izvještaja i planova – to je prostor u kojem se gradi povjerenje, kontinuitet i kultura rezultata. U razgovoru za Urban magazin otkriva šta ga je ultra trail naučio o liderstvu, kako razlikuje motivaciju od discipline i zašto transformacija uvijek počinje iznutra.

Dan ti počinje trčanjem, a završava strateškim odlukama i brojevima. Kako izgleda lični sistem koji ti omogućava da izdržiš tempo, no i da ostaneš svoj?

Po prirodi sam sistematičan i volim red. Odlazak na studije van BiH sa 19 godina naučio me samostalnosti i planiranju, iako sam ranije znao pretjerivati u perfekcionizmu. Danas se vodim konceptom „umijeća mogućeg“ – da izvučem najbolje iz situacije i ljudi, a da me ne poremeti ono što krene mimo plana.

Trening mi je svakodnevni ritual već godinama, a posljednje dvije sam najviše posvećen trčanju. Jutarnji treninzi su mi oblik meditacije, prostor za planiranje dana i često izvor novih poslovnih ideja.

Radni dan je dinamičan – jutra su za operativne obaveze i komunikaciju, zatim slijede sastanci i terenski rad, a strateške odluke i analize radim od kuće, gdje imam najviše fokusa.

Nakon posla vrijeme ostavljam za prijatelje i porodicu. Upravo zbog toga treniram rano ujutro – da dan mogu podijeliti između posla i ljudi koji su mi važni.

Fine Food je domaći brend koji se tiho ali ozbiljno širi van granica. Šta znači izvoziti iz BiH, ne samo proizvode, već i vrijednosti?

Budući da sam u kompaniji od njenih početaka, rast Fine Fooda doživljavam i lično. Uprkos izazovima poput pandemije i globalnih kriza, u samo šest godina izrasli smo iz male lokalne firme u tržišnog lidera s više od 220 zaposlenih i prisustvom u 15 zemalja, od regije pa sve do Skandinavije i Australije.

Poseban je osjećaj vidjeti proizvod koji je nastao iz naše ideje na policama širom svijeta, i još snažniji kada ga potrošači prepoznaju i vežu se za njega.

Izvoz nije samo prodaja proizvoda – to je i predstavljanje Bosne i Hercegovine u globalnom kontekstu. Zato ogroman naglasak stavljamo na kvalitet i sigurnost, što potvrđuju i standardi koje posjedujemo: Halal, HACCP, ISO 9001:2015 i IFS.

Iza sebe imaš iskustvo u globalnim korporacijama, kao i obrazovanje u inozemstvu. Kako danas gledaš na liderstvo? Po čemu znaš da je neko stvarno dobar u onome što radi?

Radio sam i u globalnim korporacijama i u manjim privatnim kompanijama, i to su dva različita svijeta. U velikim sistemima sve je posloženo i jasno definisano, dok su privatne kompanije, posebno u BiH, mnogo dinamičnije i zahtijevaju da ljudi pokrivaju jedni druge. U tom smislu, paradoksalno, često je teže biti lider u manjoj firmi nego u globalnoj korporaciji.

Svoj tim sam počeo voditi sa 29 godina i liderski stil mi se razvijao kroz iskustvo. Naučio sam da ne postoji univerzalna formula, ali da su povjerenje, jasne granice i otvorena komunikacija ključne. Danas vjerujem da lider ne treba da od svih pravi “all-roundere”, već da prepozna u čemu je neko najbolji i da na tome gradi.

Vodim se principom „strog, ali pravičan“ – tim mora znati da sam tu kao oslonac i podrška, ali i da postoje jasna očekivanja i iskren feedback.

Tvoje trčanje je više od sporta, možda bi rekli da je unutrašnja arhitektura. Šta su ti ultra trail staze otkrile o tvom kapacitetu, ne samo fizičkom nego i mentalnom?

Za mene je trčanje više mentalni nego fizički sport – rekao bih 80% „glava“, 20% kondicija. Kako kaže David Goggins: kada mislite da ste gotovi, zapravo ste tek na 40% svojih kapaciteta. I to sam kroz trke nebrojeno puta dokazao sebi.

Ultra trail utrke od preko 100 kilometara su posebna liga. Odradio sam ih dvije, i svaka je bila emotivni i psihički „rollercoaster“. U tim trenucima suočite se s unutrašnjim glasom koji vas nagovara da odustanete, ali svaki put kad ga nadjačate, on postaje sve slabiji.

Poslije posljednje utrke, kada sam trčao 25 sati bez prestanka, pomislio sam – ako sam ovo prošao, šta me u životu može zaustaviti? Ta disciplina i otpornost prenose se i na posao i na privatni život, i vjerujem da je to ono što povezuje većinu ozbiljnih rekreativaca i uspješnih ljudi.

Kažeš da motivacija nije presudna, ali disciplina jeste. U svijetu u kojem svi žele brz rezultat, kako komuniciraš vrijednost dugog procesa? Ne samo timu, nego i brendu, sebi?

Često volim citirati izreku: „Trebalo mi je 20 godina da uspijem preko noći.“ Danas živimo u vremenu instant gratifikacije, ali ono što dođe brzo – isto tako brzo i nestane. Brendovi i ljudi koji traju iza sebe imaju godine rada, tradicije i kontinuiteta.

Motivacija je varljiva, danas je tu, sutra nije. Disciplina je ta koja pravi razliku. I ja imam jutra kada bih sve radije radio nego ustao u pet i otišao na trening, ali upravo tada disciplina preuzima. Nakon 15 minuta treninga svi izgovori nestanu, a često baš tada ostvarim najbolje rezultate.

Isto vrijedi i u poslu – neki zadaci su mi draži, neki manje, ali rezultati ne smiju zavisiti od mog trenutnog raspoloženja. Samo dosljedna disciplina vodi do uspjeha.

Bosna i Hercegovina je kompleksna za razvoj, ali i za izdržljivost. Šta te drži ukorijenjenim ovdje, a šta te tjera da ideš dalje?

Nakon više od šest godina života i rada vani, vratio sam se jer su mi nedostajali porodica, prijatelji i osjećaj pripadnosti kada prođem svojim ulicama. To je ono što me i danas drži ovdje. Bosna i Hercegovina je prelijepa zemlja koju, nažalost, sami ne cijenimo i ne promovišemo dovoljno.

Formirao sam svoj krug ljudi i bavim se stvarima koje me ispunjavaju, pa i ovdje može biti lijep život – iako mnoge probleme često moramo ignorisati. Poslovne prilike jesu veće i uređenije u inostranstvu, ali vjerujem da karijera i finansije ne vrijede mnogo ako „duša nije na mjestu“. Zato i dalje biram da gradim život ovdje gdje sam rođen.

Retail je niša koja podrazumijeva stalnu dostupnost, stalnu reakciju. Gdje unutar tog ritma pronalaziš prostor za promišljenost, za ono što nije instant?

U početku, dok se kompanija gradila i dok je nedostajalo sistema i kadrova, bio sam puno više u operativi. Moja orijentisanost ka detaljima i perfekciji dodatno me držala u toj dnevnoj dinamici. Danas je situacija ipak drugačija i svjesno dajem sebi više prostora da se bavim pitanjem „šta i kako dalje“.

Često se sjetim riječi Miroslava Miškovića – da se pravi lider ne smije baviti operativom, jer onda nema vremena za strateško razmišljanje. Lider mora imati „čist sto“ i prostor da gleda kroz prozor i osmišljava ideje.

Meni se one često javljaju tokom treninga, kada mi mozak radi na višoj frekvenciji, a najveći dio strateških planova i analiza radim kod kuće, gdje imam mir i manje distrakcija.

Postoji li neka trka na kojoj si naučio lekciju koju si doslovno prenio u posao? Možda o tempu, možda o tišini, možda o ponosu?

Najviše sam naučio na Vučko Trail 2025, gdje sam radio distancu od 105 kilometara, a zbog nekoliko promašaja u navigaciji završio s ukupno 113 kilometara i blizu 6.000 metara visinske razlike. Krenuli smo noću s Bjelašnice, trčali kroz šumu pod lampama, preko kanjona Rakitnice, pa sve do vrhova Visočice na 35 stepeni. Nakon 25 sati neprekidnog kretanja ušao sam u drugu noć potpuno iscrpljen i blizu odluke da odustanem.

Na 70. kilometru susreo sam troje takmičara u sličnoj dilemi. Dogovorili smo se da idemo zajedno do kraja, gurajući jedni druge. I uspjeli smo.

Ta trka me naučila da je, u sportu kao i u poslu, najvažnije nastaviti kretati se naprijed. Brzina nije presudna – svaki mali korak je bolji od statike ili odustajanja.

Kao neko ko upravlja ljudima i idejama, koliko danas vjeruješ u intuiciju, a koliko u podatke? I gdje se ta dva svijeta za tebe susreću?

Podaci su u poslu ključni, baš kao što nas u životu oblikuje prethodno iskustvo. Ali brojke i analize mogu zavarati, pa su neke od naših najboljih odluka nastale upravo iz rizika i „gut feelinga“.

I privatno, svaki put kada nisam poslušao osjećaj u stomaku, na kraju sam pogriješio. Zato i dalje vjerujem podacima, ali sve više pridajem značaj intuiciji – ona je često prvi i pravi izbor.

Zadnjih godinu i po transformisao si i tijelo i mentalni fokus. Kada pogledaš unazad, da li se ta transformacija desila izvana ka unutra ili je bilo obrnuto?

Rekao bih da sam obje stvari podigao na viši nivo, ali transformacija uvijek kreće iznutra. Čovjek je manifestacija svojih misli i uvjerenja – um stvara našu realnost, a tijelo samo slijedi impuls. Kada „slomimo“ tijelo, mozak preuzima igru dalje. To najbolje opisuje latinska izreka „Mens agitat molem“ – misao pokreće stvarnost.

Za Adija Mulahasanovića, liderstvo se uči i na trail stazama i u pregovaračkim salama. Njegova filozofija je jednostavna – disciplina i kontinuitet uvijek vode dalje od motivacije i trenutnog uspjeha.