Razgovarala: Elma Hodžić

Nermin Puškar djeluje kao pjevač, autor tekstova i muzike, studijski muzičar, aranžer i producent. Nakon duže pauze, jedan od najboljih bosanskohercegovačkih vokala, održao je koncert u Sarajevu u okviru Festivala Baščaršijske noći. Bio je to povod da sa Nerminom razgovaramo o počecima njegove karijere, izazovima rada u muzičkoj industriji i procesu stvaranja muzike.

U prvim danima jula je održan Vaš koncert u okviru festivala Baščaršijske noći. Kakva su bila Vaša očekivanja – čemu ste se posebno radovali?

Sarajevo je prostor u kojem sam kao dvadesetogodišnjak kreativno procvjetao. Grad iz kojeg nosim puno uspomena i s kojim sam povezan na poseban način. Uvijek mi je veliko zadovoljstvo svirati tu, a Sarajevo je i jezgro moje publike u BiH i uvijek nas je puno, pjevamo i slavimo ljubav. Baščaršijske noći su lijepa priča, a ekipa iz BKC-a je i ove godine napravila veliki posao u organizaciji i zahvalan sam na tome. Koncert će mi ostati u srcu, bilo je zaista lijepo i hvala svima koji su bili dio ove magične večeri.

Foto: Raisa Šehu

Istrajnost je bitna

Kako ste počeli muzičku karijeru? Šta Vas je potaklo da se počnete profesionalno baviti muzikom?

To je zasigurno neki unutrašnji nagon koji nije baš objašnjiv. Jednostavno, osjećaj da je to moje poslanstvo i, uz sve prepreke i kušnje koje su mi se dešavale na ovom putu, muzika mi je uvijek pokazivala pravi put. Naravno, istrajnost je bitna, ali to je kod mene uvijek vođeno velikom željom.

Kako se Vaš muzički stil razvijao tokom godina?

Pa to nekako ide u skladu i s mojim odrastanjem. Prije svega, bitno mi je da to što prenosim publici bude iskreno, a i da kvalitet i nivo interpretacije, aranžmana, muzike i produkcije budu na visokom nivou. Ja sam sada drugačija osoba u odnosu na onu koja sam bio prije 25 godina i samim tim su i pjesme drugačije. Mada, svaka slika nekog momenta ima neku posebnu vječnost, zato pjesme i traju jer se mogu doživjeti u svakom vremenu, a posebno mi je drago što imam puno mlade publike. To mi je veliki dar.

Foto: BKC Sarajevo

Mogu da živim od muzike

Ko su Vaši najveći muzički uzori i kako su oni oblikovali Vaš zvuk? Šta slušate?

U djetinjstvu su to uglavnom bili bendovi s naših prostora poput Indexa, Jagoda, Dugmeta, Azre, Bajage, Parnog valjka, a u prvom redu Atomskog skloništa i EKV-a. Mislim da su me ta dva benda najviše odredila. Naravno, kasnije, s navalom grunge pokreta, Pearl Jam i Soundgarden su bendovi koji su mi puno značili u tom periodu. Figura koja je od tinejdžerskih dana intenzivno bila prisutna u mom životu od internacionalnih legendi je svakako Sting, a malo kasnije su prirodno došli i Eric Clapton, Phil Collins, Glenn Hughes… S naših prostora, čovjek koji mi je posebno drag i inspirativan i čiji opus baš volim je svakako Gibonni, a od bendova koji imaju posebnu vibraciju na internacionalnom nivou je Coldplay u prvom redu. Kad su u pitanju gitaristi-songwriteri, tu su Doyle Bramhall II i John Mayer.

Šta smatrate svojim najvećim uspjehom u karijeri do sada?

Često to ponavljam i zahvalan sam što je moj najveći uspjeh to što sam opstao kao autor i izvođač i što to što radim još uvijek ima svoju publiku. I, naravno, što mogu da živim od muzike.

Foto: Igor Huzbašić

Stvaranje muzike

Kako izgleda proces stvaranja muzike?

Uglavnom je tu neki emocionalni impuls koji onda pokušam kroz melodiju i riječ u sinergiji donijeti na ovaj svijet. Nekako mi u dosta slučajeva uspije i nastanu pjesme. Onda to dorađujem i stilski, aranžmanski i muzički da bi to dobilo onaj svoj krajnji oblik koji prezentiram publici. Svaki segment u tom mozaiku je bitan, zato posvećujem dosta pažnje tom procesu i zaista uživam u studijskom radu.

Kako se nosite s izazovima u industriji? Koje su najveće prepreke s kojima ste se suočili i kako ste ih prevazišli?

Pa ne snalazim se baš najbolje s novom tehnologijom, često kažem da sam ja duša 60/70/80-ih. Još uvijek okupljam ljude i s dragim kolegama snimam sve svoje pjesme, znači, nije to nikakav softver niti AI. Mislim da takav pristup, iako možda u proteklom desetljeću nije bio toliko popularan, opet dobija na zamahu jer ljudi samo osjete energiju između sebe i svi smo ovisni o tome. Nijedan stroj to ne može nadoknaditi. Mislim da bi se muzika svakako trebala vratiti na neki fizički medij, nekako mi to fali – a i bilo bi više cool. Prestanak potražnje za diskovima i gramofonskim pločama je svakako najveći udarac muzičkoj industriji u istoriji show businessa. Djeca sad imaju svu muziku ovog svijeta na raznim provajderima i nije im više toliko interesantno, niti od tolikog izbora mogu obratiti pažnju na sadržaj.

Kad u ovu ljubav sumnjam

Imate li neke zanimljive “priče iza scene” o tome kako su nastale neke od Vaših pjesama?

Svaka pjesma ima neku svoju priču, neko mjesto i vrijeme nastanka – svaka me veže za neki period i znači mi na poseban način. Mogu reći da je, iz mog novijeg opusa, pjesma „Kad u ovu ljubav sumnjam“ prva pjesma koju sam napisao u Ljubljani, a kojom sam bio zadovoljan. Samim tim, dala mi je neku novu vjeru u to što radim i bila vjetar u leđa za ovo gdje sam sad.

Radite li na nekim novim projektima?

Želja mi je snimiti još tri pjesme do kraja godine i, zajedno sa sedam singlova koje sam objavljivao proteklih godina, složiti jedan album koji će biti dokument jednog dužeg perioda u mojoj priči, a onda najvjerovatnije idem snimati live album i tome se posebno veselim.

Koje biste savjete dali mladim ljudima koji žele započeti karijeru u muzici?

Sreća neka bude glavni preduslov u bavljenju muzikom i pratite kurs svoje duše.