U tinejdžersko doba bio najlošiji frajer u raji. Pokušavao nadomjestiti fizičke nedostatke pričom. Pretjerao i počeo raditi na radiju te nastavio da živi od priča, pakujući ih u različite medijske forme. Godine 2016. ostaje bez posla, bez mogućnosti prijave na biro rada, bez socijalnog, zdravstvenog i penzionog, ali ne prestaje da priča. Već više od dvadeset godina u braku s onom koja je “pala” na priču. Sad priča priče sinu i drugoj djeci i bavi se “poetskim medijskim subverzijama”, a našem magazinu maksuz odobrio objavu svojih priča! Hvala, Zoka! Uživajmo!
Piše: Zoka Ćatić
Dan je bio iscrpljujući. Cijela je sedmica takva. Petak. Kao pravi sredovječni par, veče provodimo kod kuće. Pod dekicama. Svako na svom dvosjedu. Ona gleda neki film, ja na laptopu završavam dogovore za sutrašnja snimanja. Radna subota. Vidim, odlične se tekme igraju večeras. Ne volim kada se u istim terminima dešavaju potencijalno zanimljive utakmice. Posebno ne, kada se Lelica zagleda u kakav film ili seriju. Srećom, postoji opcija gledanja TV-a na laptopu. Odaberem Euroligu, povremeno prebacujući na drugi kanal gdje se igra fudbal. Onda uslijedi nježnost i razumijevanje koje mogu razumjeti samo oni sa 25+ godina zajedničkog života. Ona neofirno prebaci na tekmu koju upravo gledam. Razmijenimo pogled pun ljubavi, ja na laptopu ostavim fudbal, a paralelno na TV-u gledam košarku.
Razmišljam o tom razumijevanju i njegovom značaju. O tome koliko ga nedostaje u „stvarnom svijetu“, kako je sve ono što je van naše kuće zvao naš sin, čija porukica u tom trenutku stiže: „Kod nas u Brnu kiša“. Tok misli nastavlja se u pravcu nagovaranja svega aktuelnim politikama, koje su nas dovele u situaciju da nam djeca bivaju sretna negdje drugo. Sami smo krivi, mislim se. Kad dozvoljavamo polusvijetu da nam kroji sudbinu. Kad su nam pobrkali algoritme i u pomenutom „stvarnom svijetu“. Baš kao i u ovom, digitalnom. U posljednja dva dana, dobio sam tri puta više lajkova za sliku mačke od teksta koji ima ambiciju da bude ozbiljan, upozoravajući i edukativan, a koji govori o seksualnom nasilju nad djevojčicama.
I dok se Lelica „raspravlja“ s umjetnom inteligencijom, provjeravajući koliko je zapravo pouzdana i koliko se može u svom poslu pouzdati u nju, Francuska pobijedi neprepoznatljivu Holandiju 4:0, a Partizan u Euroligi dobije Olimpijakos.
Zaspim pred TV-om. Sanjam neki nepoznat prostor. Neke nepoznate ljude s kojima se svađam i ubjeđujem da stvari moraju da se mijenjaju. Da ne možemo više ovako. Da kriminal nije i ne može biti opcija koja će nam donijeti bilo šta dobro. Odjebavaju me. Dolazi čak i do fizičkog sukoba. Odjednom, čuje se policijska sirena. Kažem im da stiže policija i da će ih sad sve pohapsiti. Smiju mi se, kažu da dolazi da odvede mene a ne njih. Popizdim i kažem im: „Ma, jebite se vi svi, odoh ja kod svoje Lelice.“
Vratim se iz sna. Lelica me jedva dočeka, vrišteći od smijeha: „Kaže mi umjetna inteligencija da sam ja poznata glumica s brojnim ulogama u teatru i filmovima, a da si ti, moj muž, bivši golman FK Sarajeva.“ Umjetna inteligencija nam kroji živote, simbolički i doslovno. Svijet je otišao u neku stvar, a ja u naš krevet u spavaćoj sobi.
Izvor: www.zokacatic.com
