Piše: Merima K. Mehinović, Kulturologist

Zanimljivo je da je ocu doputovao kroz hale tadašnje jugoslavenske proizvodne ljepotice, osamdeset i neke. Radio je u Instalacijama, a najbolji jaran uskoro je slavio Božić.

Žena mu, kako je kazivao.

Pa tako jednog decembarskog, rezavog bijelog jutra, donese ocu vijest iz drugog pogona Krivaje.

– Prodaje Džále nekakav muslimanski prsten. De idi vidi, haman je ženski, a kod tebe puna kuća ženskinja.

– Mani me se s prstenom. Trebam u Beogradu biti za četiri sata, sad će direktor iz Kristala.

– Ama hajde, čovječe, kad ti kažem. Nije ovo običan prsten. Svog me zima obuzela, a i težak je na dlanu.

– Hajde da te skinem, žene ti tvoje, Nade. Dobro je žena ostala u pameti. Jah eto, od prstena ti zima. Ja budale.

Tako je, a da nisam bila ni začeta, počeo njegov put do mene…

Od Instalacija do otkrivanja instalirane historije i sakrivene povijesti u zemlji gdje se radilo, slavilo i preživljavalo rame uz rame, bez obzira na vjeru i ime, prošlo je više od 40 godina. Zanimljivo je da danas dozivaju ta vremena, čak i oni koji nisu postojali.

Ljudi su se tada još radovali jedni drugima. Onda su ih naučili da se broje po imenima.

– Druže Tito, sve smo se*ali, povika otac zbog izgubljenih čitavih 11 minuta.

Dok je gunđao, u rukama pohabanim od života sijevnu predmet koji pripada svijetu nepoznatom. Na dlanu nije ležao običan komad zlata. Nije ličio na vjenčani, a ni na prsten porodične loze. Još ženski.

Na njegovoj površini bila su urezana slova koja niko od prisutnih nije znao pročitati. Dva zlatna ljiljana sa strane i arapska slova na okrugloj površini podsjećaju na dukat, a dukat nije. K’o da je po mjeri pravljen za neko žensko čeljade, majušnih ruku.

– Tursko nešto il’ dalje s istoka, promrmlja otac.

– Džale, pošto ti je ovaj prsten? Slavko mora u Beograd, a gledaj snježine.

Pregleda, okreće, a zima i njemu…