Piše: Kenan Zuković

Ne sjećam se tačno koji mjesec, ali bila je devedeset i treća kad sam krenuo u Drugu gimnaziju. Školu su osposobili za rad nakon izlaska izbjeglica. Nije daleko od mog stana, ali sam do nje dolazio kroz pasaže i probijene zidove, zbog snajpera. U razredu nas je bilo nešto više od dvadeset. Većinu sam poznavao iz prve ratne škole na Marijin Dvoru. Od onih koje nisam znao bio je dječak koji je trenirao atletiku. To mi je bilo zanimljivo, jer sam u osnovnoj školi bio član Atletskog kluba Sarajevo.

„Dođi i ti.“ – doći ću, odgovorio sam mu.

Nije mi se išlo jer nikad nisam zavolio trčanje. Otišao sam samo radi date riječi. Trenirali smo u sportskoj dvorani Skenderije. Kad nije pucalo, pravili smo krugove oko platoa. Tako sam i primijetio dolazak francuskog bataljona UN-a. Zauzimali su dio po dio našeg atletskog teritorija. Jedan dan su postavili žicu, oštru i bodljikavu, oko koje smo nastavili trčati. Predano i pažljivo su pravili zid između naša dva svijeta. Sloboda koja se ovaj put našla unutar žice i vojne baze imala je mnogo značenja u ratu. To su prvo otkrila djeca koja su kao jata golubova slijetala i gugutala – Mister Bombon. Pokušavala su izmoliti neki slatkiš. Njihova sreća je zavisila od raspoloženja vojnika. Trčao sam i posmatrao djecu koja režu ruke o žicu. Vojnici su se upuštali u razgovore i razbijali dosadu čekajući smjenu straže. Interesantno je bilo vidjeti kako djeca brzo uče francuski jezik. Nema te škole kao što je ulica.

Vrlo brzo pojavili su se kriminalci – ratni profiteri. Prepoznali su mogućnost dobre zarade. Uveče su dolazili u autima. Zabljeskaju farovima, rampa se podigne i oni prođu. Nakon deset minuta ponovo bi se podigla, a oni izlazili bogatiji za desetke litara UN goriva kojeg su preprodavali u gradu.

Nafta je bila zagrijavanje pred veću igru. Mali ulog. Ulazni limit. Seneka je dao dobar opis: Pohlepa ne zna za granice, ona guta i ono što ne može svariti.

Počeli su dovoditi djevojčice. Još uvijek nepostale žene ulazile su u bazu kao da idu u igru. Da li su zaista zaboravljale dječju igru!?

Vremenom su bodljikavu žicu zamijenili velikim, masivnim kontejnerima. Pravili su još veći zid između nas. Jedno veče sam trčao svojom utabanom rutom. Na kraju, pred samom rampom, skoro da sam se sudario sa školskom prijateljicom. Imala je previše rumenila na licu. Nespretno našminkana. Vidio se očit pokušaj da izgleda starije. Sakrivala je godine. Nije mi odmah palo na pamet zašto je tu. Kad sam shvatio, kroz mene je prošao užas kao snažan vjetar koji ne ostavlja ništa. Osim teške, olovne riječi.

„Kako si?“ – dobro sam.

„Zašto trčiš?“ – ne znam. Stvarno nisam znao.

„Trčiš li svako veče?“ – da.

„Ja sam ovdje prvi put.“ – šutio sam na to njeno priznanje.

Nervozno je grizla prste. Krstila noge pod kratkom suknjom. Šminka kao da joj je htjela pobjeći s lica i razliti se u suze. U meni se slomilo sve što je dotad bilo čitavo, kao kristalna zdjela oborena u dječjoj igri.

„Hoćeš li sutra biti ovdje?“ – ne znam, odgovorila je.

„Nemoj.“ – jedva sam izgovorio.

Više mi nije bilo do trčanja. Nisam imao snage. Nisam se ni okrenuo da vidim kako prilazi vojnicima. Mogao sam je uzeti za ruku i povući u naš svijet. Ali nisam. U njenim očima nije bilo želje da ode s tog mjesta. Samo prigušeni stid zbog neprijatnosti u kojoj se našla. Iz glave sam tjerao misli sa slike vojnika koji je odvodi u mrak vojne baze.

Jedan dan je ispao mozak mog prijatelja. Pala je granata dok je skupljao razbacane knjige oko dječje biblioteke u Valtera Perića, i vidio sam mozak bijel kao snijeg. To sam mogao podnijeti jer se u ratu podrazumijeva umiranje. Ali ovo mi je stajalo kao zaglavljena kost u grlu. Bilo je to prljavo lice rata. Ono najružnije i najprljavije. Pustošila me slika djevojčice koja misli da je tijelo valuta. Djeca nikad nisu kriva u svijetu kojeg ruše odrasli. Oni se jedno jutro samo probude i više nisu djeca.