Piše: Kenan Zuković

Bilo je ljeto. Prozor je bio otvoren. Moje su me kćeri, u dosluhu s njom, iznenadile novom knjigom Semezdina M., ‘Me'med, crvena bandana i pahuljica’. Za taj poklon postojao je važan povod koji nije bitan za ovu priču. Na stranici posvete zapisale su nekoliko rečenica koje su, stojeći pred okupljenima, naizmjenično čitale. Stizale su ih suze pa su knjigu prebacivale jedna drugoj na čitanje. Vjetar je šibao kroz otvoren prozor i zatvarao stranicu, a one su je ponovo otvarale i nastavljale čitati. Sve se to ne bi dogodilo da nisu pitale nju, kakav bih poklon volio. Znala je šta volim pa im je, bez mnogo razmišljanja, rekla za tu knjigu.

Nekoliko dana nakon te male ceremonije naše sarajevsko ljeto zamijenili smo onim u Mlinima. Vozili smo se gradskim autobusom od Dubrovnika prema našem odredištu, a ja sam znojnim dlanovima čvrsto stiskao rukohvat. Oduvijek su me plašile provalije iznad grada, još od djetinjstva, kada sam na tom mjestu doživio nesreću i strah se u meni zadržao sve ove godine. Ona je tada stala između mog pogleda i provalije, pa sam nastavio gledati u njene oči. Sjetio sam se jednog davnog događaja, kada je mangup sa sjeverne tribine Koševa upoznao djevojku koja je po svemu bila drugačija od njega. Pri prvom susretu nije znao šta da joj kaže, pa je, onako kako je zamišljao da se takve stvari govore u filmovima, pokušao biti romantičan i rekao: „Tvoje oči su ljepše od Plitvičkih jezera.“ To me je sjećanje, a onda i njen pogled koji me na njega podsjetio, smirilo i učinilo da zaboravim na strah od mogućeg sunovrata autobusa u duboku provaliju.

Kad smo stigli blizu našeg odredišta, nisam utrefio stanicu. Izašli smo kilometar ranije pa smo se s velikim koferima probijali uskim trotoarom uz Jadransku magistralu. Cijelim putem mi je prebacivala zbog te nespretnosti pa nam je vrijeme tako brže prošlo nego u šutnji. Kad smo stigli nadomak kuće, ugledali smo je smještenu u prirodnoj uvali, među povijenim borovima čije su se krošnje visoko dizale prema nebu. Uz kuću se penjala vinova loza i granala nad terasom. Na kamenom stolu stajao je tanjir s prezrelim, sitnim smokvama. Pored stola, u drvenoj stolici, sjedila je starica blizu svoje stote godine i djetinjasto se smješkala. Ispred vrata se pojavila njena kćerka i ljubazno primakla tanjir smokvi prema nama. Nas dvoje smo se pogledali jer sam znao da ona ne voli smokve. Uvijek mi je govorila da je podsjećaju na prepuklu kuću iz koje gmižu crvi. Ipak, ovaj put je uzela jednu i stavila je u usta. Pratio sam izraz njenog lica i primijetio da uživa u okusu koji je toliko dugo izbjegavala.

Od tada im više nije mogla odoljeti.

Jednog sam je jutra pokušao naslikati kroz stihove dok je sočno sisala smokve. Sad ne mogu da nađem to što sam pisao i počinjem umišljati da to nikad nisam napisao. Nakon nekoliko rajskih dana vratili smo se u Sarajevo. Ispod njenog pupka pojavila se mala, okrugla kvržica. Stajao sam pored nje u bolnici dok je čekala pregled. Izašla je s nalazom na kojem je pisalo: „Nepoznata masa koju treba odstraniti.“

Sljedeće sedmice ponovo sam čekao na istom mjestu ispred sale. Radila je manji operativni zahvat u lokalnoj anesteziji. Kada se pojavila na vratima, u ruci je držala malu prozirnu kesicu u kojoj se nalazila ta nepoznata masa, nalik crnom biseru. Ne znam šta smo s tim uradili, ali ponašali smo se kao da smo upravo izašli iz draguljarnice. S druge strane, ona je brinula za mene kad god bi me nešto snašlo. Jednom me uhvatio jak bol u bubregu. Sjedio sam i ležao po cijele dane. Tvrdoglavo sam odbijao da bilo gdje odem. Ona me ipak natjerala da odem na pregled i snimim taj bolni dio. Zatekao sam je na hodniku kako drži rendgenski snimak podignut prema neonskim sijalicama i polako ga okreće, pokušavajući iz njega nešto razaznati.

Jednom smo se posvađali.

Pa zatim drugi put.

Više puta.

Naljutila se i rekla da je stara komoda preružna. Bio sam svjestan toga, ali meni je bila važna jer je to bio komad namještaja za koji sam bio vezan, iako se nije uklapao u ostatak doma. Odgovorio sam joj da haljina koju je upravo obukla više priliči nekom vašaru nego izlasku u grad.

Te naše svađe nikad nisu dugo trajale. Cjelivali smo ih zalihama ljubavi koje smo godinama skupljali. Sjećam se jednog popodneva kada smo bili na ratnoj nozi i gledali film ‘A Hidden Life’ od Terrencea Malicka. Oboje smo bili zlovoljni, na suprotnim stranama kreveta. Radnja filma je odmicala, a mi smo se polako, nesvjesno, približavali jedno drugom, da bismo na kraju ostali sasvim blizu, stisnuti, žaleći za sudbinom glavnog junaka. Pažljivo sam je slušao dok mi je govorila o skupljanju kestena u dalekim, mračnim šumama iz kojih su vrebale divlje životinje. Sve razlike koje bi se našle pred nama pretvarali smo u mostove kojima smo prelazili jedno drugom na obalu.

Naredne godine, kada smo ponovo otišli na isto mjesto na moru, potrudio sam se da pogodim pravu stanicu. Pored nje smo ugledali gorostasa s cvijetom zadjenutim u dugu kosu. Često smo ga viđali na sarajevskoj čaršiji pa nas je iznenadilo što smo ga sreli i ovdje. Te večeri sjedili smo na terasi hotela Astarea u Mlinima. Oko nas su sjedile engleske porodice koje su tu dolazile godinama, najčešće u grupama i preko aranžmana koji su za njih bili jeftiniji. Poslije smo sišli do velikog mola i sjeli na crvenu klupu. Pala je noć. Ona je gledala u crno more. Meni se nije dalo gledati. Nisam volio noćno more i od njega me svaki put hvatala neka nelagoda. Između nas i mora bilo je nekoliko manjih stijena. Skinula je platnene sandale, prekoračila grupicu stijena i sjela u čamac koji je more ljuljuškalo u plićaku ispod mola. Nekoliko trenutaka gledali smo jedno drugo. Onda je prihvatila vesla i počela njima odgurivati čamac prema pučini. Plovila je u noć. Čuo sam još neko vrijeme kako vesla sijeku vodu, a onda je zvuk nestao.