Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.

Dobriša Cesarić

Piše: Iskra Tabaković Hasić, psihologinja
Foto: Majda Turkić

Kada sam prije dvadeset i četiri godine završila osnovni studij psihologije i vratila se kao mlada apsolventica u Bosnu i Hercegovinu, imala sam snažnu želju da radim i iniciram projekte. Bila sam puna znanja – tako sam tada mislila o sebi.

Visokog samopouzdanja ulazila sam u nove poduhvate, osmišljavala intervencije, pričala u javnosti – televizija, radio, novine.

Sada, skoro dvije i po decenije kasnije opažam da sam puno obazrivija. Kada trebam održati neko predavanje ili razgovarati na neku temu iz struke, znatno više se pripremam.

Čini se kako je moje iskustvo, a i znanje raslo, da je moje samopouzdanje postajalo znatno umjerenije. Kako je to moguće?!

Odgovor na ovo pitanje dala su dva psihologa, David Dunning i Justin Kruger.

Njih je zanimao upravo odnos između nečijih kompetencija i samopouzdanja. I u onom što će postati poznato u psihologiji kao Dunning-Kruger efekat, došli su do iznenađujućih saznanja kojima vrijedi posvetiti pažnju.

U njihovim prvobitnim istraživanjima, ljudi koji su imali najniže rezultate na testovima logičkog rasuđivanja, gramatici i po pitanju smisla za humor, smatrali su se, u prosjeku, 62% boljim od svojih vršnjaka u navedenim domenama. Drugim riječima, oni koji ne umiju, naprosto nisu niti svjesni svog neznanja.

Istraživanja po pitanju leadershipa su pokazala da žene koje su na vodećim pozicijama obično podcjenjuju svoj sposobnosti dok ih muškarci precjenjuju.

Čini se da ukoliko mislimo da smo bolji od drugih u određenoj oblasti, obično imamo tendenciju da svoje vještine baš u toj oblasti precijenimo.

Puno samopouzdanja može biti fatalno

Prema istraživanjima, najčešće ’’žrtve’’ Dunning-Kruger efekta, oni od nas koji najviše imaju tendenciju da precijene svoje sposobnosti, nisu novaci u nekoj oblasti nego amateri. To su ljudi koji imaju nešto znanja i koji smatraju da je znanje koje imaju veliko. Kao rezultat, samopouzdanje u vlastite sposobnosti raste – upravo kako je kod mene to bio slučaj prije više od dvadeset godina.

Organizacijski psiholog Adam Grant u svojoj knjizi ’’Misli ponovo’’ sugerira da bi Dunning-Kruger efekat mogao biti u pozadini visoke stope smrtnosti u američkim bolnicama u mjesecu julu kada mladi doktori preuzimaju dužnost. Kako on kaže: ’’Nije njihov nedostatak vještina opasan, nego njihovo precjenjivanje vještina kojima raspolažu.’’

Skromnost

Kao ključnu hranu za naš um, Grant u svojoj knjizi navodi dobru staru skromnost. Ona nam omogućava da budemo uzemljeni (lat. humilitas – od humus, zemlja – ’’uzemljen’’, ’’od zemlje’’) i samim tim svjesni svojih ograničenja i toga da griješimo.

Samopouzdanje odražava koliko vjerujemo u sebe, ali ono se razlikuje od toga koliko vjerujemo u vlastite metode koje biramo da nešto postignemo. Na primjer, ja imam samopouzdanje u sebe i svoju sposobnost da u budućnosti osnujem polivagalni institut u BiH, međutim, mogu propitivati načine na koje mislim postići određeni cilj – i u tom smislu prakticirati skromnost.

Za razliku od ovog pristupa, kada smo u potpunosti ubjeđeni da su vlastite sposobnosti i načini postizanja određenog cilja apsolutno ispravni, onda smo zaslijepljeni i vođeni arogancijom. A kada nemamo povjerenja niti u postizanje ciljeva, niti u načine koje biramo da bismo ih postigli – u tom slučaju nismo u stanju ništa učiniti jer nas sumnja i u ciljeve i u vlastite metode koči u bilo kakvom djelovanju.

Nositi se sa znanjem i ne-znanjem

Zamka u koju upadamo kada mislimo da sve znamo je da prestajemo postavljati pitanja – a postavljanje pitanja je znak radoznalosti i želje da učimo. Kada prestanemo propitivati i ustrajavamo na tome da ’’znamo’’, zatvaramo se prema svijetu i prema novim spoznajama. A učenje je usmjeravanje pogleda prema onom što nam je nepoznato i propitivanje onoga sta mislimo da znamo.

Čini se da konvencionalni obrazovni sistemi inzistiraju na znanju i dokazivanju znanja kroz kontrolne radove. Djeca u školama strahuju kakvu će ocjenu dobiti, da li će znati dovoljno (a strah nikako nije dobra polazna tačka za učenje – o ovoj bitnoj temi u nekom dugom članku).

Ako posmatramo obrazovni sistem kroz prizmu onog na šta nam ukazuje Dunning- Kruger efekat, onda bi možda znatno korisnije bilo ohrabrivati i učiti djecu da budu okej sa tim da ne znaju i da se osjećaju slobodno da postavljaju pitanja i slobodno istražuju prostor svog ne-znanja.

Međutim, da bismo mogli kročiti ovom stazom kojom se rjeđe ide, neophodno je da kao odrasle osobe budemo radoznali i hrabri u nošenju sa vlastitim ne-znanjem. To znači da se priklonimo ideji ”cjeloživotnog učenja” – kontinuiranom procesu propitivanja onog što znamo i istraživanju novih, nepoznatih teritorija.

Ovo može biti ogroman izazov u društvima u kojima je imperativ prezentirati se po svaku cijenu sa odgovorima, a ne sa pitanjima.

A možda je upravo ovo put do stvarnih spoznaja, a ne do samopouzdanja baziranog na lošoj procjeni onoga koliko mislimo da znamo.

Iskra Tabaković Hasić je psihologinja (mag. kliničke psihologije), IIN Health Coach, instruktorica Shinrin Yoku, mindfulness učiteljica u edukaciji (Tara Brach i Jack Kornfield program Mindfulness Meditation Teacher Certification Program) i edukantica u tjelesno orijentiranoj psihoterapiji (CIR Zagreb).

Predaje na International University of Sarajevo (IUS), vodi Biophilia psihološko savjetovanje i inicijatorica je prvog polivagalno informiranog projekta u regiji Male oaze ljubavi i sigurnosti koji se sprovodi u školi Internationale Deutsche Schule i vrtiću Montessori Kindergarden Sarajevo. Možete je pronaći na Instagramu i na web stranici www.iskratabakovic.com.