Tarik Hadžirović: Upisao sam PMF i odmah požalio. Ili ipak nisam
Ilustracija generisana uz pomoć AI alata
Oduvijek sam volio tehnologiju i znao sam da ću se u jednom trenutku života odlučiti baviti njome. Tako sam, nakon završetka srednje škole, počeo istraživati gdje bih mogao nastaviti školovanje, a najviše mi je pažnje privukao Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Sarajevu.
Predao sam potrebnu dokumentaciju, nestrpljivo čekao rezultate konkursa i onda saznao da sam završio treći na rang-listi. Tokom ljeta trudio sam se što bolje savladati rutu od kuće do fakulteta i natrag, kako barem o tome ne bih morao razmišljati kada krene studentsko ludilo.
Ostalo mi je još nekoliko mjeseci da uživam u slobodi, a onda je došao 5. oktobar.
Tog ponedjeljka otišao sam na prijem brucoša i preuzimanje indeksa, saslušao uvodno predavanje i, sav važan, vratio se kući. Sada sam i zvanično bio student!
Nastava je počela već narednog dana, 6. oktobra, a meni se po glavi vrtjelo bezbroj pitanja. Kako ću pratiti predavanja? Kako prepisivati s table? Hoću li se snaći u prostoru? Hoću li ikoga upoznati? Kako ću polagati ispite i, pobogu, rješavati sve one monstruozne matematičke zadatke?
Ispostavilo se da su neka od tih pitanja bila sasvim opravdana, dok sam oko drugih možda malo previše overthinkovao. A onda sam upoznao Kalkulus I i shvatio da za razbijanje glave tek dolaze pravi razlozi.
Već prvog dana šef odsjeka ponudio mi je pomoć pri upoznavanju fakultetskog prostora i snalaženju u njemu. Taj njegov gest mi je mnogo značio i zaista ga cijenim, posebno zato što je pomoć ponudio sam, bez mog prethodnog traženja.
A onda je počela nastava. Moram priznati da sam vrlo brzo shvatio koliko se fakultet razlikuje od srednje škole. Nema više onog upoznavanja, razgovora o tome šta nas čeka i postepenog uvođenja u gradivo. Ovdje se odmah prelazi na stvar. Profesori predaju, studenti zapisuju, a gradivo se gomila takvom brzinom da ponekad imam osjećaj kao da sam profesionalni sportista usred najgušćeg dijela sezone. Samo što se moje utakmice igraju protiv (ne)jednačina, funkcija i programerskih zadataka, a raspored ne poznaje reprezentativnu pauzu.
Prije samog upisa znao sam da ću imati matematiku i da neće biti lako. Ali nisam baš očekivao da će na smjeru o računarima najmanje biti govora upravo o njima.
Nakon svega nekoliko predavanja i otprilike dvije obrađene lekcije već sam se zapitao: „Au, je li ovo meni stvarno trebalo?“
Ipak, ne mogu reći da mi u početku nije bilo zanimljivo. Znate kako to ide kada upišete neku školu ili fakultet, pa naučite nekoliko novih stvari i odmah se počnete malo folirati pred drugima. Tako sam se i nakon upisa u srednju medicinsku školu pravio važan jer sam znao nekoliko naziva kostiju na latinskom jeziku. Sada je došao red na matematičke izraze i programiranje. Samo što je početno oduševljenje prilično brzo zamijenila spoznaja koliko toga zapravo još ne znam.
Međutim, s kime god razgovaram na ovu temu, volim reći kako sam ja sam sebi „kriv“ za sve što me je snašlo i da me niko nije tjerao da upišem baš ovaj fakultet.
Moram priznati da mi nije uvijek lako natjerati se na učenje kod kuće. Trudim se što više znanja usvojiti na predavanjima i većinu obaveza završiti tokom radne sedmice, kako bih vikendom imao vremena za druge stvari koje volim. A zadaci iz Kalkulusa I? Njima se baš i ne radujem. Opet sam svjestan da bez redovnog rada i vježbe nema ni rezultata kojima se nadam.
Nedavno sam imao i prvi parcijalni ispit iz programiranja i prilično sam zadovoljan onim što sam uradio. Dok su ostali studenti radili na papiru, ja sam ispit polagao na računaru. Uslovi su bili strogi, a između studenata morala su ostati po dva prazna mjesta. Kada su htjeli razdvojiti mene i kolegu, našalio sam se kako za tim nema potrebe jer niti ja mogu prepisivati od njega niti on od mene.
Na kraju sam ipak završio za katedrom kako ostali studenti ne bi mogli vidjeti sadržaj mog ekrana, a profesor i asistentica mogli pratiti moj rad i provjeriti da se ne služim nedozvoljenim pomagalima, uključujući i umjetnu inteligenciju.
Što se tiče pristupačnosti, zaista moram pohvaliti profesore i asistente koji su od samog početka pokazali mnogo razumijevanja i spremnosti na saradnju. Materijale uglavnom dobijam na vrijeme i većina ih je pristupačna čitaču ekrana. Poteškoća još ima, posebno kada su u pitanju matematički izrazi, ali vjerujem da će i to vremenom doći na svoje mjesto.
A kakav je studentski život izvan predavanja? Pa, moram priznati da je i tu sve nešto drugačije nego što sam očekivao. Ljudi uglavnom gledaju svoja posla, polako se formiraju društva i grupe, a ja još uvijek tražim svoje mjesto među njima. Upoznao sam neke kolege s kojima mogu razgovarati i našaliti se, ali volio bih da tih poznanstava bude više.
Ponekad se zapitam ustručavaju li se ljudi prići mi zbog toga što sam slijep ili je jednostavno takva atmosfera. Ne znam. Ono što znam jeste da bih volio da me upoznaju kao i svakog drugog kolegu, kao osobu koja ima svoja interesovanja, emocije, strahove, znanje, ali i još mnogo toga što tek treba naučiti, baš kao i oni.
Kada bih danas mogao nešto poručiti sebi od prije dva mjeseca, rekao bih mu da se malo manje brine. Kada jednom uđeš u studentsku rutinu, mnogo toga postane jednostavnije. Uvijek se pronađe neko spreman pomoći, porazgovarati ili se našaliti, čak i kada ljudi na prvi pogled djeluju pomalo hladno.
Vrijeme zaista brzo leti, a uskoro će biti puna dva mjeseca otkako sam započeo ovu priču. Prirodno-matematički fakultet ove godine obilježava 66 godina postojanja, tokom kojih je izgradio reputaciju ozbiljne i zahtjevne obrazovne ustanove. Upravo mi je zato čast biti njegov student.
Naravno da bih volio ostvariti što bolji akademski uspjeh, pa zašto ne i imati sve desetke? Mislim da je mnogo važnije ono što ćemo s fakulteta ponijeti u glavi nego ono što će nam pisati u indeksu. Preda mnom je još mnogo predavanja, ispita, matematičkih zadataka i, vjerovatno, povremenih preispitivanja vlastitih životnih odluka. Ali sam sam izabrao ovaj put i, uprkos svemu, drago mi je što jesam. A dokle će me odvesti, to ćemo tek vidjeti.