Teodora Marković: Fragmenti svakodnevice
Piše: Teodora Marković
Poslednjih nekoliko dana misli ostaju zapisane u fragmentima. Stoga, ovaj tekst neće imati skladnu formu, bar ne onu koju bi kolumna trebalo da ima.
***
Gledam tinejdžere koji se prvi put zaljubljuju. Čvrsto veruju da je to ljubav njihovog života. Ne vagaju, ne preispituju, ne razmišljaju o budućnosti. U kom trenutku to gubimo? Tu sposobnost da nekoga bezuslovno zavolimo takvog kakav je. Kada ljubav prestaje da bude jednostavna? Ili je mi komplikujemo usled ljubavnih razočarenja koja se talože s godinama?
Nikada više nisam pisala i govorila o potrebi da se bude voljen, možda zato što nikada nisam bila ovako usamljena. Prokletstvo vrednovanja stvari onda kada se izgube, još jedan je od tereta koje odrasla jedinka nosi sa sobom.
Počinjem da zaboravljam kako je izgledao na dnevnoj svetlosti.
***
Božić proslavljamo uvek u babinom i dedinom stanu. Ove godine sa dva nova člana. Život je lep kad postaje višebrojan.
Ne znam koliko je Božića ostalo u kojima ćemo biti svi na okupu.
***
Volim da kuvam, naročito u pauzama između pisanja. Činjenica da postajem sve deblja, oslikava količinu moje inspiracije. Otac uvek pristaje da opere sudove nakon napravljenog jela. Podrazumeva se da delimo poslove, usput i sve lepe stvari koje su se desile tog dana. Dok igramo jamb, ukratko prozborimo o nekim tužnijim temama. Majka je uvek fokusirana na pobedu.
Nisam uspela da zaboravim kako se pravi njegovo omiljeno jelo. Sada moj otac uživa dok ga jede.
***
Fakulteti u Srbiji su i dalje odraz društvene promene koju priželjkujemo. Jedna strana se svakodnevno bori na ulicama, dok je druga skrivena u svojim domovima i bez snage da se odupre represiji koju sprovode oni koji su im omogućili posao samo ukoliko budu dovoljno poslušni.
Ne znam od čega ću živeti sledećeg meseca.
***
San je isprekidan, kao i misli. Umor konstantno prisutan. Noću jedino verujem da problemi ne postoje. Konačno je sve mirno. Strah dolazi samo kad zatvorim oči.
Većinu života spavala sam sama. Sem onih par godina u kojima je neko bio pored mene. To vreme se sada čini kao večnost ili kao nešto jedino smisleno u mom životu.
***
U Srbiji se danas sprovodi generalni štrajk. Nažalost, ulice nisu puste u svakom gradu. Izgleda da ćemo mi uvek biti podeljeni. I za to nisu krivi drugi narodi…
Moji ukućani stalno govore o građanskom ratu. Tinejdžeri sa kojima radim strahuju od nepoznatog. Nisam sigurna šta je ono što sledi, ali volela bih da što pre prođe.
Sve više razumem zašto ljudi nalaze spas u religiji, sve manje uspevam da to isto učinim i ja.
***
Pokušaji da se zaljubim propadaju pre nego što su i počeli. Čak se i ushićeno radujem tom propadanju. Rad me definitivno obuzima… Tu nalazim siguran spas. Rad će dovesti do „boljeg sutra“. Ljubav do boli, kad tad…
Volela bih da još jednom budem najvažnija osoba u tvom životu.
***
Prelazim granicu sa Bosnom i konačno osećam mir. Nisam zamišljala život na nekom drugom mestu… Ali u mom gradu je sada neizdrživo. Strašno je kad više ne osećaš mir u svojoj kući. Neprekidno sebi ponavljam da “nema nazad“. Razmišljam o zagrljaju koji me čeka u Sarajevu. To me smiruje.
Volela bih da se setim kada sam poslednji put bila srećna.
***
Zbog zagađenog vazduha, odlučujemo da se u Sarajevu viđamo isključivo u zatvorenim prostorijama. Tačnije rečeno, u kafanama. Konačno se smejem i molim ih da ne pitaju šta se dešava u Beogradu, bar ne prvi dan po dolasku. Nakon nekoliko sati, nekako ipak krenem da kukam. Ljutim se na sebe i ponavljam da ničemu nisam dosledna. Faruk me podseća da sam bar uvek dosledna piću. Potvrdno klimnem glavom i nazdravim.
Nakon nekontrolisanog smeha, uvek dolazi prevelika tuga.
***
Gotovo da smo izgubili svaki kontakt. Sad mi se poziv na kafu čini neprirodnim, a nekad se podrazumevao, odmah po mom dolasku. Ne znam ko je više zagovnao stvar, ali mi nedostaje da zagovnamo zajedno.
Ne sećam se šta je nosio onda kad smo se videli poslednji put. Znam samo da je tada prvi put rekao da me voli.
***
Nismo prekinuli probu u pozoritšu kada je glumac imao smrtni slučaj u porodici. Insistirao je da nastavimo, govoreći da tog čoveka svakako više nema i da će žaljenje uslediti narednih dana. Prekinuli smo probu onog dana kada je auto u punoj brzini pregazio studentkinju. Bez pogovora. Da li u uopšte možemo i da imamo vremena za žaljenje? Ili je svaki dan postao dan žalosti?
Zaboravljam važne datume, naročito one koji obeležavaju smrt bliskih ljudi.
***
Pomaže mi pri pakovanju. Neprestano pita jesam li ponela dovoljno toplih stvari. Usput, gurne nekoliko novčanica u ruke. Svaki put kad to uradi osetim se potpuno nemoćno. Poželim da se vratim u njeno telo i nikad ga ne napustim. Poželim da je rodila ćerku, koja nije dramaturškinja, ćerku koja bi bila sličnija njima i njihovim željama. U stvarnosti, jednom odbijem, pa onda ipak uzmem novac, kratko je zagrlim i nastavim s pakovanjem. I sad, kao i u detinjstvu, mislim da je nešto poput čarobnice… Ne znam kako uvek stvori nešto za mene.
Volela bih da mogu češće da je zagrlim, a da to ne izgleda kao infantilni prikaz moje slabosti.
***
On i ja, optimistično iščekujemo mart, verujući da proleće mora da donese nešto dobro. Pored premijere našeg performansa, taj mesec donosi i moj dvadeset i peti rođendan… To su godine u kojima je moja majka, donela mene na ovaj svet… Ja nemam hrabrosti da bilo koga donesem na ovaj svet. Hrabrost da neprestano stvaram se takođe izgubila. Sve više žudim za bezbrižnom mladošću i sve više shvatam da je nikada neće biti. Evidentno starim.
Bojim se da iznova povređujem ljude u pokušaju da ih ispravno volim.
***
Ne znam hoću li ikad moći da pristanem na dugoročan, zajednički život sa nekim. Jedino u samoći mogu da osetim mir koji mi je potreban. Jedino tad, mogu trezveno da mislim o dešavanjima u sebi i oko sebe. U satima samoće, čekam… Dajem sebi priliku… Da ponovo napišem poneku reč.
Sad se čini najteže pisati.

O autorici:
Teodora Marković je dramaturginja i pjesnikinja, rođena u Beogradu. Trenutno pohađa doktorske studije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Dobitnica je nekoliko nagrada za dramske tekstove i scenarije, a kao jednu od dražih izdvaja nagradu „Josip Kulundžić“ koju dodjeljuje katedra za dramaturgiju na FDU, za ostvaren izuzetan uspjeh iz oblasti pozorišta, radija, filma, televizije i kritike. Trenutno radi na predstavama u Beogradu, Novom Sadu i Sarajevu. U fazi daljeg razvoja je i njen dugometražni film „Psi i ostali“ za koji je dobila podršku Filmskog centra Srbije i Srpskog književnog društva. Ističe da „ne priznaje zastave, podjele, ni boje“ i da je Sarajevo njeno, koliko i Beograd.