Piše: Teodora Marković

Amor fati – Večni povratak (takođe poznat i kao večno vraćanje / ponavljanje / recidiv ili eternalna rekurencija) jeste teorija da se univerzum i sve postojanje energije oduvek ponavlja, te da će nastaviti da se ponavlja večno, u samosličnoj formi, beskonačan broj puta unutar neograničenog vremenskog i prostornog okvira.

Ne nameravam da čitavu kolumnu posvetim pisanju o trećoj sezoni White Lotusa, ali bila bih neiskrena prema vama kada ne bih napisala nekoliko rečenica o njoj. Ova serija determiniše tok mojih misli poslednjih nekoliko dana i, povrh svega, mržnja koju imam prema bogataškom snobizmu ne funkcioniše dok je gledam. Naprotiv, izuzetno sam vezana za likove i njihove probleme, te to smatram kvalitetnim scenarističkim i rediteljskim postupkom Majka Vajta.

Možemo zameriti ritmički pad radnje kroz epizode ili ekstenzirano filmsko vreme u mnogim scenama, ali čini se da verodostojnost problema i zapleta glavnih likova nadomešćuje sve malopre pomenute propuste. Čak nadilazi i kvalitet zapleta u prethodne dve sezone. Dakle, problemi koje ova sezona raščlanjuje su – preispitivanje opstanka porodice usled gubitka novca, jačina ženskog prijateljstva i neiskrenosti unutar istog, promene na koje je čovek spreman radi ispunjenja dugogodišnjih ambicija, ali pre svega, različiti oblici ljubavi, na koje smo spremni ili nismo spremni da pristanemo u toku života. Kulminaciju i katarzu apsolutno donose Čelsi i Rik, ali pored njih tu je i ljubav majke i sina (Belinda i Zion), seksualna požuda (Lori i Džeklin), romantična zaljubljenost (Mook i Gaitok). Stoga, ne smatram da je treća sezona donela očekivani krimić – naprotiv, donela je preispitivanje različitih ljubavnih odnosa i problema, koji su svojstveni svakom socijalnom staležu na planeti.

Publika je podeljena u dva tabora – jedan koji objavljuje romantične mimove o ljubavi Čelsi i Rika (tu pripadam i ja) i drugi, u kom je publika koja nakon nekoliko pogledanih epizoda odustaje od gledanja, ili ako pogleda do kraja, razočarano pali neku od prethodne dve sezone kako bi se utešio/la.

Činjenica da se većina „zalepila“ za toksični odnos Čelsi i Rika možda ponajbolje prikazuje trenutnu sliku ljubavnih odnosa u stvarnom svetu. Bez obzira na spol, s jedne strane je neko ko je emotivno nedostupan i suzdržan, a s druge strane je neko ko uzaludno pokušava da promeni tu osobu i dokaže joj da je život lep, uprkos svim traumama koje nosimo sa sobom. Ovakvi odnosi se završavaju uvek fatalno po oba partnera. Kroz istoriju filma, prodaje nam se priča upravo o takvoj vrsti ljubavi… Od ekranizacije romana Prohujalo sa vihorom, preko Brilijantina, Prljavog plesa, Beležnice, pa sve do tek distribuiranih filmova i serija na poznatim platformama. Zaplet je više nego jasan – devojka sanja o romantičnoj ljubavi koju emotivno nedostupan muškarac ne može da joj pruži. Ona se žrtvuje za njega, a ako se oboje spasu, završe zajedno u braku ili poginu za ideal kojem on teži.

Šta je to što nas determiniše kao žrtve u nekom odnosu? I zašto ne zahtevamo istu sa druge strane? Da li se naša vrednost oslikava samo u količini patnje koju smo sposobni da podnesemo za nekog drugog? Ili u količini osionosti u kojoj zahtevamo da neko drugi pati sa nama? Gde je ravnoteža između toga dvoga? I hoćemo li uspeti da je postignemo tek kada prekinemo da se oslanjamo na ovakve obrasce ljubavi?

Stoga, koliko god romantično Aimee Lou Wood izgovorila to – Amor fati, u poslednjoj epizodi, ne pristajem da samo tek tako prihvatim postojanje lošeg u svetu i ljudima. Nihilističkim tezama je lako prepustiti se, ali nas one retko kad podstiču na neke promene. Borba protiv sistema, ustaljenih kodeksa i opšteg poimanja vrednosti teška je i iziskuje svakodnevne napore. Ali i dokazuje da se loše osobine mogu korigovati i učiniti boljim. Snage za to najviše imaju mladi ljudi, koji, čini se, tu snagu ne raspodeljuju ravnomerno. Posmatram svoje vršnjake i nešto mlađe od nas kako se grčimo u borbi protiv nepravde sadašnje vlasti, ujedno tražeći svoje mesto pod suncem, nakon završenih studija i truda koji smo uložili u isti. U borbi za platu od koje ćemo moći da živimo, ne stižemo ni da mislimo o kvalitetnom bivanju u odnosu sa nekim, niti o podjednakoj žrtvi koju bi trebalo da podnesemo. Ljubav se shvata olako i kao neki dodatni aspekt života, a ne kao nužnost u preživljavanju već dovoljno surove okoline.

Čitavu stvar možemo posmatrati i kao „začarani krug“, dakle ako se dve jedinke čak i pronađu i stupe u odnos koji je potentan za građenje, okolina će otežati napredovanje i normalno funkcionisanje istog. Na kraju, uspevaju da se izbore samo oni najsuroviji i najadaptibilniji novonastalim promenama. Promene uvek donose novi početak, ali i prividan kraj nečeg starog. Prividan – jer nisam zagovornica početka i kraja. Mislim da stvari i odnosi nastavljaju da žive čak i kada smo uvereni da su završeni. Činjenica da nekog volite i da vam nedostaje, čak i kada više nije deo ovog ili vašeg sveta, potvrda je da stvari nisu završene, već da menjaju svoj oblik i funkciju u vašem životu.

Još uvek ne znam šta donosi ova promena koju svi živimo u Srbiji, ali znam da strah nestaje. Život je na ulicama i više se niko ne pita kada će kraj, nego šta je sledeći korak ka promeni. Sigurni smo da ona dolazi, a dok je čekamo, prisećamo se značaja zajedništva i snage koju ono nosi sa sobom. U ovoj borbi, kao i u White Lotusu, neko će morati da prepusti svoju moć naizgled slabijem, kako ne bi odao njegove tajne, neko će ostati bez svega pa će početi ponovo da gradi nešto novo, neko će nastaviti sa istim životom, savršeno adaptiran u novonastali sistem vrednosti, a neko je, nažalost, već podneo žrtve zarad pokretanja promene…

Dok stojim spram ogledala i šminkam svoje lice, razmišljam šta večerašnji izlazak može doneti. Neosporno mi nedostaje Sarajevo… Izlasci u Beogradu nemaju taj nivo bezbrižnosti, jer me sutra svakako čeka posao. Tešim sebe konstatacijom da mesta i ljudi moraju da fale da bismo sagledali njihovu vrednost. Usput… Nadam se da si dobro i da Grbavička i dalje biva dom svakome ko poželi da svrati…

O autorici:

Teodora Marković je dramaturginja i pjesnikinja, rođena u Beogradu. Trenutno pohađa doktorske studije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Dobitnica je nekoliko nagrada za dramske tekstove i scenarije, a kao jednu od dražih izdvaja nagradu „Josip Kulundžić“ koju dodjeljuje katedra za dramaturgiju na FDU, za ostvaren izuzetan uspjeh iz oblasti pozorišta, radija, filma, televizije i kritike. Trenutno radi na predstavama u Beogradu, Novom Sadu i Sarajevu. U fazi daljeg razvoja je i njen dugometražni film „Psi i ostali“ za koji je dobila podršku Filmskog centra Srbije i Srpskog književnog društva. Ističe da „ne priznaje zastave, podjele, ni boje“ i da je Sarajevo njeno, koliko i Beograd.