Razgovarao: Matej Vrebac
Foto: Vanja Čerimagić

Senka Marić, nagrađivana bosanskohercegovačka spisateljica, nakon zapaženih romana Kintsugi tijela i Gravitacije, ovog ljeta donosi novu knjigu u okviru edicije „Dnevnik“ koju za Buybook uređuje književnik Semezdin Mehmedinović, simbolično naslovljenu Ljudi. Ovaj dnevnički zapis nastao je nakon tromjesečne književne rezidencije u američkoj Iowi 2023. godine i predstavlja ne samo bilješke o jednom nesvakidašnjem iskustvu, nego i duboke, ali i duhovite autorefleksije o pisanju, ljudskosti i svijetu u kojem živimo.

U razgovoru s nama Senka govori o temama poput identiteta, ljudskih odnosa, književnosti, egzotičnosti, ali i o potrebi da se govori o važnim društvenim pitanjima današnjice. Intervju je vođen povodom predstavljanja knjige na ovogodišnjem Međunarodnom književnom festivalu Bookstan u Sarajevu, koji se ove godine održava pod motom „Deto(nacija)“ i tematizira pitanja sukoba, ljudskosti i šutnje. Knjiga će biti predstavljena u subotu, 5. jula, u 17 sati u Buybooku.

Tvoj dnevnik počinje rečenicom „Postoje mjesta i vrijeme iz kojih nikad nećemo otići.“ Čini mi se da je nekad nešto veoma slično rekao Semezdin Mehmedinović. Je li, zapravo, književna rezidencija u Iowi, u Americi 2023, o kojoj pišeš u svom dnevniku jedno od takvih iskustava? Koliko uopće ima takvih mjesta i vremena u životu?

Da krenem s kraja pitanja: mislim da to svi imamo i ne mora to biti veliko. Otišla sam u Ameriku tri mjeseca i iz perspektive naših života to izgleda veliko. Postoji toliko perioda u mom životu, recimo sad sam ponovno na moru, gdje ljetujem inače i tu dolazim od svoje dvanaeste godine. Svako mjesto pored kojeg prođem me vrati u neki poseban trenutak. Postoje ti fragmenti u svakodnevnom životu, ono što pamtimo je u stvari ono iz čega nismo nikad otišli, rečeno na neki najbanalniji način. Postoje neke druge situacije kad nam se dešavaju velike promjene ili samospoznaje. COVID je bio jedno takvo iskustvo, koje sigurno nikad nećemo zaboraviti. Svi smo mi bili prinuđeni na ovaj ili onaj način da preispitamo sami sebe, nakon sedam dana u kući si se zapitao ko si i šta si. Ta iskustva nisu nužno pozitivna, nego nešto što nas obilježi i izvuče iz obične kolotečine. Koliko god iskustvo te vrste može biti negativno, mislim da na kraju uvijek bude dobro za nas. Pokazalo nam je nešto, neki naš limit ili našu veću snagu kojih nismo bili svjesni.

Iowa je za mene bila apsolutno nadrealno iskustvo u svakom smislu jer sam provela tri mjeseca u jednom hotelu u jednom vrlo malom gradu s trideset četiri osobe iz nekih tridesetak zemalja. Mi smo bili osuđeni jedni na druge, htjeli ili ne htjeli. Na početku mi je bilo zanimljivo primijetiti koliko smo mi uljuljkani u naše identitete u našem svakodnevnom životu. Kad se nađeš u situaciji da je sve to svrgnuto s tebe, u tom trenutku sam imala jedino identitet spisateljice. Sve drugo sam morala ponovno uspostavljati u tom sistemu ljudi i naših međusobnih odnosa. Bilo je jako lijepo i bilo je izuzetno teško. Kao da sam u tri mjeseca proputovala trideset zemalja i upoznala kulture koje vjerovatno ne bih mogla upoznati da sam stvarno putovala tim zemljama.

U Americi si bila u poziciji „spisateljice iz Bosne i Hercegovine“. Jesi li osjećala da te taj identitet ograničava, egzotizira ili ti je možda dao slobodu da govoriš iz jedne specifične perspektive i novog osvještavanja identiteta?

U kontekstu ljudi koji su bili sa mnom, ne da me egzotizira, nego smo mi svi u američkog kulturi, zajedno sa mnom, bili veoma egzotični. Mi smo neki pisci iz nekih manjih zemalja trećeg svijeta. Nije bilo ni bitno koliko smo bili dobri, to je vjerovatno igralo ulogu pri procesu poziva, ali generalno smo mi svi bili autsajderi u kulturi tog univerziteta, među ljudima koji su tu boravili prije i koji borave dan-danas. Bio je momenat kad smo išli na večeru na neko jezero s njihovim „English Departmentom“. Ti ljudi su bili totalno nezainteresovani za nas, niko nije pokušavao započeti bilo kakvu konverzaciju. Bilo je apsolutno jasno da su natjerani da dođu tu i mene je to toliko živciralo. Kakav je to način upoznavanja da se ne sjetiš da kažeš svoje ime. Ja kažem: „Senka“, a on: „Where are you from?“, ja kažem: „Bosnia.“ Onda je on nekako kao s tikovima dizao ramena, a ja sam ga pitala: „Odakle si ti?“.

Mi smo ipak u Iowi imali publiku koja je stvarno bila zainteresovana, međutim, taj momenat egzotičnosti i stranosti smo svi mi rezidenti dijelili. To nas je spajalo na početku, a poslije i u potpunosti razdvojilo. U svim tim koloritima egzotičnosti, Bosna i Hercegovina, kao i cijela regija, je nebitna. Ne postoji interes za našu kulturu i književnost.

Pišeš da si odbila prvi Semov poziv da pišeš dnevnik, mislim da bi bila pogreška da si odbila poziv u potpunosti. No, jasna je tvoja namjera da u ovom dnevniku daš sebe kroz pisanje, ali je li zaista moguće potpuno dati sebe u tekstu? I zašto je ta igra neprestanog pokušaja nedovršena? Zašto nikada nije moguće biti potpuno iskren, kako to da jedan dio uvijek nedostaje?

Postoje vjerovatno dva razloga za to. Ja sam zaista pokušavala pišući da ispoštujem žanr i da ga ironiziram gdje god sam mogla, što je bilo najteže. Stalno sam pokušavala da pravim autorefleksije da bih izbjegla to dosadno i dominantno „ja“. Problem je objektivizacije u tekstu jer ne vjerujemo previše tom „ja“. Uvijek je potrebno tražiti mala sidra i spuštati tekst, pokušavala sam to da radim.

Mislim da je prvo i osnovno nemoguće da kao osobe, kao ljudska vrsta, budemo potpuno iskreni prema sebi. Svjesni smo mi toga da sebe varamo, ali nisu to polja u koja rado ulazimo. Da imamo tu savršenu samospoznaju, vjerovatno bismo levitirali negdje i prestali da postojimo. Druga stvar je vrlo jednostavna: pisci lažu. Pisci će uraditi sve da tekst funkcioniše. Mislim da to pisca čini dobrim. Nikad se neću odlučiti, čak ni u ovoj vrsti teksta, da kažem sebe ako to ne koristi tekstu.

Zanimljiva je opaska kako se učesnici i učesnice književne rezidencije MFA na kojoj si boravila predstavljaju u isključivo jednoj od žanrovskih kategorija: fiction, non‑fiction and poetry. Ti se predstavljaš i kažeš: “Dobar dan svima, ja sam Senka Marić, iz Bosne i Hercegovine. Pišem fiction, non‑fiction and poetry. Objavila sam tri knjige poezije i dva romana.” Koliko su zapravo te žanrovske granice rigidne? Je li tu zapravo najočitija razlika između naše i anglosaksonske književne tradicije? Gdje je ona još postojana?

Od svih mjesta gdje sam boravila, ona je tamo najočitija. Ti mladi ljudi, otprilike su to ljudi tvojih godina na MFA programima, oni se druže prema tome kojem MFA-u pripadaju. Mi smo bili prinuđeni da se tako predstavljamo. Ja sam se oslonila na tu percepciju „mi smo Bosanci divljaci“ i to je funkcionisalo.

To je vezano za činjenicu da kod njih postoji izdavaštvo kao industrija. Kod nas možeš šta hoćeš, za nas pisce je to genijalna stvar jer imaš apsolutnu slobodu. Niko nam ne daje avanse za knjige koje ćemo pisati, nećemo zaraditi nikakve pare od tih knjiga kad se prodaju. Možemo mi to mistificirati, ali književnost je isto industrija kao i sve drugo gdje su uključene pare.

Zanimljiv mi je odabir naslova Ljudi, tako minamalističan, a tako priličan onome što pišeš. Među tim ljudima ima onih koji su prijatelji, i onih koji to baš nisu – ispostavit će se. Među ovim prvima su Lejla, Faruk, Srđan G. i mnogi drugi. Jesu li neki od tih prijatelja čitali dnevnik? Kakve reakcije očekuješ od njih?

Srđan je čitao i njemu se jako sviđa. Faruk je čitao, on je isto bio zadovoljan, on je zapravo urednik knjige. Lejla čitala neku raniju verziju, nije uspjela do kraja.

Naslov se sam nametnuo. Ovo je prvi put kad sam tek počela pisati knjigu da sam imala jasnu ideju jasnu ideju naslova. I sam si rekao da nisam bila posebno zagrijana za ideju pisanja dnevnika. Semezdin mi se javio kad sam tek došla tamo i sve mi je bilo divno i super. Ta knjiga vjerojatno ne bi bila dobra da je ostalo na tome (smijeh). Ja sam pristala, ali sam odlučila da nije pametno da pišem tamo nego kad se vratim. Kad sam se vratila kontala sam se kako da ja napišem ovo, kako da složim, kojim glasom. Kome se obraćam, to je prvo falilo. Onda sam skontala da pišem o ljudima, to je to. Svi smo ljudi, nesavršeni i nesređeni. Vrlo teško se usklađujemo jedni s drugima. Većina nas misli dobro, ali nismo u stanju razumijeti druge. Vrijeme u Iowi mi je bilo kao kondenzirani primjer nas kao ljudi, koliko je teško da funkcionišemo i zašto ovaj svijet jest kakav jest.

U romanu Gravitacije se obraćaš kćerki, a primarni adresat ovog dnevnika je tvoj sin. Kako si došla do ovog, nazovimo ga, književnog postupka? Jesu li tvoj djeca tvoji najveći kritičari i primarni, idealni čitatelji?

Apsolutno ne, najkraće rečeno. Moja kćerka obožava sve što ja napišem. Moj gospodin sin nikad nije otvorio i pročitao nešto što sam napisala. Ko će mu znati zašto, nemam potrebu da ga forsiram da to radi. Gravitacije su kao knjiga posvećene Eni, mojoj kćerki, nije da se obraća direktno. Kad sam krenula pisati ovu knjigu, pojavio se problem kome ja to govorim. Kome govoriš diktira način na koji govoriš. Onda sam razmišljala kome bih to govorila, koga bi to zanimalo, da bi tekst funkcionisao. Razmišljala sam o prijateljima, ali to je neki drugi način; onda da kao mama kćerki nešto govorim bilo bi mi nekako patetično. Onda sam se sjetila momenta kad sam sinu poslala video iz Iowe gdje u drag klubu radim twerking, a da ni ne znam šta to jeste. Onda je napisao: „IZBRIŠI OVO IZ MOG MOZGA!“, i to je meni bilo genijalno. Ja sebe smatram progresivnom ženom, feministkinja sam, pokušavam svoju djecu učiti da odrastaju u normalne ljude, koji poštuju ljudska prava. Ali sam shvatila da u tom mom odnosu sa sinom postoji taj momenat stvari koje se ne izgovaraju. Bilo je zanimljivo igrati se s tim u tekstu i vidjeti način na koji mi komuniciramo, majka sa sinom, te stvari koje ne govorimo u svakodnevnom životu. Kad sam to odlučila, čini mi se da je tekst profunkcionisao.

Imala si priliku slušati i upoznati Johna Irvinga, Gayatri Spivak i mnoštvo drugih pisaca s kojima si boravila u Iowi. Šta si ponijela iz susreta s autorima poput Irvinga i Spivak, ali i drugih kolegica i kolega s rezidencije? Je li neko od njih ostavio dublji trag?

Apsolutno. Ja Irvinga kao autora jako, jako volim, ostavio je veliki utisak na mene. Bilo je čarobno prisustvovati negdje gdje ti ljudi govore o sebi i o svome radu. Među ljudima koji su bili sa mnom, među drugim rezidentima, tu je zaista bilo fantastičnih pisaca. Čitala sam ono što su oni radili, zapamtila sam ih i kroz to. Na kraju sam ih ipak doživjela kao ljude. Taj momenat njih kao pisaca je iščezao, valjda zbog intenziteta našeg druženja. Tri mjeseca u istom hotelu, non-stop, kad otvoriš vrata neko je tu, kad pođeš negdje neko je tu, gdje god si ušao, oni su tu, i te naše svađe, rasprave… Kao pisci su mi se negdje odmakli, no većinu ih cijenim kao pisce.

Spivak je… Ne znam kad sam vidjela žešću, zajebaniju i pametniju ženu. Ona je stara žena, u trenutku kada je počela da priča desio se boom. Irving je genijalan pisac, ali super zanimljiva je ta privilegija bijelog muškarca. To je isto čarobno bilo. To sam čak i napisala, da se on toga ne stidi, to je on i to funkcioniše. Vrlo je duhovit.

Dnevnik jeste ponajviše knjiga o ljudima, književnoj rezidenciji u Americi, ali je pomalo i o činu pisanja i autorefleksijama, pa je tako i knjiga o književnosti općenito. Na više mjesta pišeš o vlastitom ritmu pisanja, ponekad je to mučno, ponekad oslobađajuće… Potom na jednom mjestu pišeš da ljudi generalno teško razlučuju između autora i autorskog „ja“, literarnog subjekta. Je li možda upravo ovaj ispovjedni, memoarski žanr pridonio tome da tematiziraš neke teme vezane za pisanje? Zašto si htjela ironizirati žanr dnevnika?

Pokušala sam tu cijelu knjigu da ironiziram jednom rečenicom kad se obraćam sinu i kažem: „Ovo je sve o meni, ovo je moje vrijeme…“ ili tako nešto. Onda mu kažem pogledaj film Welcome to Me s Kristen Wiig, genijalna je stvar.

Uzelo bi jako puno da ja ironizaciju provedem kroz cijeli tekst jer je memoarska proza vrlo, vrlo zahtjevna. Imamo taj problem prvog lica, samim tim problem uvjerljivosti u smislu postizanja vjerovanja osobi koja to piše. Onda sam odlučila da je jedini način da to probam uraditi da se tako bukvalno držim toga „Evo ti sve“. Tu je pomoglo jer se obraćam sinu, ali ako bi se neka poruka trebala prenijeti – inače mrzim prenositi poruke – koju je važno prenositi drugim ljudima, to bi bilo: „Okej je šta god jesi.“ Opusti se, diši. Mislim da je ovaj svijet toliko nesretan upravo iz tog konstantnog osjećaja da nešto nije uredu s nama, da nam nešto fali.

Odlučila sam da zaista pokušam da dam sve, koliko god je to moguće. Da budem apsolutno iskrena. Da se ne izvinjavam za sebe. Da mogu biti loša.

Pišeš u dnevniku da je historija svijeta zapravo historija kolonijalizma. Naročito te uznemirava šutnja i stavovi tvojih kolega i kolegica s rezidencije u trenucima Hamasovog napada, koji koincidira s tvojim boravkom u SAD-u. To će prethoditi live prijenosu genocida u Palestini kojem svjedočimo skoro već pune dvije godine. Tema ovogodišnjeg Bookstana je „Deto(nacija)“, s jasnim refleksijama na aktuelne sukobe i tišine koje ih prate. Zašto je važno da ne šutimo, posebice na mjestima koja se doimaju privilegiranim?

Ono što je mene vrlo uznemirilo nije bilo baš vezano za Hamasov napad, ako ću biti sasvim iskrena, nego je bilo vezano za devastaciju Gaze i palestinskih života nakon toga. Ne želim ni u kom slučaju reći da podržavam događaje iz 7. oktobra 2023. ali kako god užasni da su oni bili, nažalost to je proizvod cionističke opresije koja traje od 1948. Nemoguće je to raditi i ne imati organizovanu reakciju potlačenih. Dugo sam razmišljala o ovome čemu svjedočimo sada, genocidu u Palestini, da smo došli do tačke gdje uopće nemamo riječi, da nam fale termini kako bismo objasnili ovaj nivo besmislenosti, nehumanosti, zločina. Zgranuti smo i govorimo da je cionizam fašizam. Ja mislim da nije, cionizam se digao iznad fašizma kao još veća kategorija zla. Paradoks koji se tu postavlja nas kao ljudsku rasu dehumanizira. Meni je nepojmljivo da cionisti – ja nikad ne govorim o jevrejskom narodu generalno, nego su to cionisti po svojim ubjeđenjima, oni danas provode ovo što se dešava u Palestini – pripadaju narodu koji je u Drugom svjetskom ratu proživio holokaust. Dosad je to bio najpoznatiji i najveći zločin koji se desio nad ljudima. Pripadnici tog naroda su spremni da rade iste takve ili gore stvari nekom drugom. I to narodu koji ih je primio nakon Drugog svjetskog rata. Tu govorim o cijeloj ovoj cionističkoj… Opet mi fale termini… Cionističkom pohodu na uništavanje svega humanog.

S druge strane, mislim da je problem u svima nama ostalima koji sjedimo u svojim savršeno udobnim životima, više-manje. U svakom slučaju, udobniji su od onoga što žive ljudi u Gazi ili bilo gdje drugo u Palestini. Mi to gledamo, prvi put u historiji čovječanstva… Imali smo rat devedesetih, ali su tada mediji bili nešto drugo, postojale su medijske blokade u određenim državama. Sve je bilo puno kompleksnije. Danas mi doslovno svjedočimo ubijanju uživo, izgladnjivanju i svemu drugome jednog naroda. Mi ne samo da ne radimo ništa, nego nam je savršeno jasno da nismo u stanju da uradimo išta da se to promijeni. Mislim da je ovo mjesto gdje se čovječanstvo i svaka ideja humanosti raspada.

Ne znam jesi li imala priliku čitati ostale naslove iz edicije Dnevnik, ali me Tvoj najviše posjeća na onaj Rumene Bužarovske Nakon Boga, Amerika. Osim putopisnosti, obje knjige u sebi nose dozu samoanalize i kulturne dekonstrukcije. Kako ti vidiš tu vezu?

Rumenina knjiga je izašla početkom prošlog ljeta, a ja sam tad upravo bila poslala ovaj rukopis i završila knjigu. Prošlo ljeto sam čitala Rumenu i pišemo maltene o istoj temi. Pišemo i jedna i druga o putovanju u Americi, ali smo pisale o toj nekoj čovječnosti, ljudskosti i humanosti. Ona je tu dosta pisala o temi migracije, svom iskustvu kao djevojčice u Americi gdje je uvijek bila stranac. Na različite načine smo se dodirivale iste teme, vjerovatno smo stilski i u poetičkom smislu različite. Ali obje pišemo iz te ženske perspektive, što je normalno i barem bi trebalo biti. Mislim da je to uvijek jedan finiji i istančaniji ukus, osjećanje svijeta. Čast izuzecima, ima i muških pisaca koji imaju to u sebi. Sem je prvi, Faruk to ima u dobroj mjeri. Mislim da je ta, nazovimo je, ženska poetika u svoj njenoj šarolikosti podatnija za pisanje dnevnika. Ide u tančine, a dnevnik kao forma traži upravo to. Neku autorefleksiju, sagledavanje sebe u svijetu, neka ogledala koja se reflektiraju.

Silno sam uživala čitajući knjigu od Rumene, odlično napisana. Lanina knjiga Crveni kofer mi je isto tako mnogo dobra.

Urednica si portala strane.ba, jednog od rijetkih portala na bosanskohercegovačkoj sceni posvećenih književnosti i umjetnosti koji kontinuirano objavljuju. Je li izazovno ponekad s obzirom na generalnu klimu? Gdje pronalazite motivaciju i volju da portal tako dugo opstaje?

Ja sam bila strahovito vrijedna prvih devet godina. Nakon ove rezidencije, nevezano za nju, nego vezano za Palestinu, došla sam do tačke sama sa sobom kad sam prestala vidjeti puno smisla u bilo čemu. Ne da sam pala u depresiju, ali sam imala potrebu da se izmaknem od svega, da budem negdje sama u prirodi i da viđam minimalan broj ljudi kako bih našla neki smisao. Zašto ima smisla živjeti u svijetu gdje djeca umiru od gladi, gdje se sve vrti oko para i kad će nas kapitalizam dokrajčiti.

Ima već godina dana kako je sve spalo na mog divnog i dragog Srđana Gavrilovića. On to momački odrađuje. Ja stalno nalazim na neke izgovore, obećavam da ću se ponovno posvetiti, što mi nije uopće tipično. Ja sam kao mali Perica kad mu kažeš da nešto radi, i ja to radim. Sad mi je period da smo samo ja i priroda oko mene. Mislim da su strane.ba super priča i zaista se mislim vratiti tome kad se malo sve složi i počne mi nicati ovo bilje što sam posadila.

Piše li nam Senka nešto novo, je li spremna otkriti što? Ili je pero privremeno zamijenila motikom i radovima na komadiću zemlje na Pelješcu?

Motikom sam zamijenila sve drugo. Svaki dan u svakom pogledu sve više napredujem. Napisala sam u ovoj knjizi da pišem sporo i teško. Proces razmišljanja o onome što želim pisati je vrlo spor. U glavi već nekoliko godina vrtim dva romana, i to je uvijek negdje u pozadini. Čas je jedan, čas drugo. Nadam se da ću krajem ljeta doći u neku fazu kad ću moći početi da pišem, ali ne bih ništa otkrivala jer ko zna šta će od svega toga biti.