Piše: Segor Hadžagić, Sticker kolumna

Godina 2025., kažu astronomi, astrolozi, biolozi, politički i ekonomski analitičari, po svemu će biti posebna i prelomna. Najavljuju se nezapamćene političke i finansijske krize, mogućnosti prirodnih katastrofa, nuklearnih ratova, pa čak i invazije vanzemaljaca, ali i duhovnog buđenja čovjeka koje bi dovelo do stvaranja drugačijeg društvenog poretka u skladu s kosmičkom sveopštom harmonijom.

U mainstream medijima dominira koncept „crnog labuda“ (pojam koji je uveo libanski ekonomist i matematičar Nassim Nicholas Taleb u istoimenom i sada već čuvenom djelu, a koji podrazumijeva nevjerovatan događaj koji se ničim nije mogao predvidjeti).

No, ostavimo velike političke, ekonomske, prirodne i kosmološke narative po strani i fokusirajmo se na našu neposrednu i blisku stvarnost, koja će nam zaista pokazati da živimo u dobu „crnih labudova“. Početak je februara, klimatski i kalendarski zima je tek na pola puta, a jedan „crni labud“ pojavio se tu, u bašti, na Mejtašu, u srcu sarajevske mahale.

Naime, rezdelija je probeharala, što se, po svjedočenju najstarijih starosjedilaca, nikada nije desilo.

Prilika je to da se kaže ponešto o ovoj voćki koja je značila puno za nas, djecu odraslu u ratu, dok je za nove generacije prepuštena gotovo potpunoj anonimnosti i zaboravu. Također, rezdelija iz moje bašte ove godine puni svoj šezdeseti rođendan. Ovaj kratki „sticker zapis“ literarni je spomenik njenoj nevjerovatnoj vitalnosti.

U Sarajevu je uglavnom zovu rezdelija, moja baba ju je zvala zerdelija, a kona Dobrila džanarika. U narodu je još zovu amula, cibor, ringlov, cibula, cibulje… Latinski naziv joj je Prunus cerasifera i spada u porodicu ruža.

Za rezdeliju se ne može reći da je nešto posebno ukusna, ali teško da se može reći da je odvratna il’ bljutava. Ona je „nako vala“ voće – zanimljiva djeci kad je zelena pa kisi, ali i tada je možeš pojesti maksimalno tri-četiri. Njen okus je smješten u nekakvom polustepenu između šljive i trešnje, al’ nije skladan. Rezdelija nije i šljiva i trešnja, neg’ nit šljiva nit trešnja.

Koliko se sjećam, nije nešto opjevana u poeziji, nema je ni u prozi, osim možda kao usputni opis eksterijera, gdje se kaže da je lik živio tu i tu, a pored bila i rezdelija. Nisu je nešto ni slikari begenisali.

Nema tu neke poetske krošnje, razbokorenih grana, nema širine, lepezastosti, niti daje neki hlad. Kad vjetar puše, ne moreš se slikovito izrazit’ pa reć’ da se raspliće il’ zapliće u njenim granama.

Prilično sam siguran da niko nikad nije hvalio njenu hranjivost: „Joj, jest rezdelija zdrava, aaa što ima vitamina i antioksidansa i dobra je za probavu i zaliječenje prostatitisa il’ možda ženskih bolesti…“ Ništa od toga! Al’ nije baš da nema nešto malo vitamina C ili barem u tragovima željeza, možda cinka…

Rezdelija je amblem ovog grada, njegov simbol i njegova gluha unutrašnja rima. Njena malovoćnost, pandan malograđanstvu među sapiensima, njena otužna beznačajnost stepenovana sveprisutnošću u tragičnoj je korelaciji s rezdelijinom plodnošću. Ona, naime, uvijek rađa. Rek’o bih – prerađa.

Zaista, nikada se nije desilo da rezdelija ne rodi. I ne samo moja – svaka rezdelija, a ima ih u mahalama širom grada barem po dvadeset, da, baš svaka je rodila, prerodila – ma to je čudo jedno!

Ali kome? Čemu?

U mirnodopska vremena ona truli, pada na zemlju ili, najčešće, na beton i užasno smrdi. I za razliku od Sidrana, koji pjeva „Juni je mjesec u svijetu i prepun je polena zrak“, ja velim:

„Avgust je mjesec u svijetu i prepun je ‘rezdeli-truleža’ zrak…“

No, čovjek se ipak sjeti rezdelije kad iznenada banu teška vremena. Tada ona pokazuje svoju poetsku i životnu istinu u punom sjaju, pa je čovjek stane bjesomučno brat’ i pravit’ džem koji se odmah pokusa, k’o da je najslađa švicarska delicija.

Neću da zaključujem iskazom da se ovdje neka bića, pojave i stvari cijene samo u teškim vremenima, ali ipak ne mogu izbjeći da ne naznačim ljekoviti nauk i istinitost ove tvrdnje.

Što se mene pak tiče, teško da išta u životu volim više od rezdelijine pohlepne, proljetne probeharalosti. Njezine ranoljetne crveno-zelene prošaranosti i kasnoljetne bordosti i ljubičastosti…

Volim čak i njeno truhljenje
i jesenje rahitično žutilo
i stameno, ravnodušno
zimsko granonježje.

I spremno dočekujem doba prirodnih, ekonomskih, političkih, društvenih i kosmoloških „crnih labudova“ koje je rezdelija u mojoj bašti najavila.

Sretan 60. rođendan mojoj žilavoj, plodnoj, vitalnoj i neuništivoj voćki!