Piše: Radmila Karlaš

Otišao je moj Ljubo. Istopio se kao prva pahulja, koja je pala taj dan kada smo ga ispratili. Ljubo nije naučio na milost ljudi na ulici. Bio je plah, ali potpuno iskren prema meni. Nije se pretvarao da je ono što nije. Znala sam da je bolestan čim sam ga prvi put ugledala. Lice mu se gotovo uopšte nije vidjelo od fleka, djelovalo je razmrljano, kao prevučeno crno-sivom bojom sa kista. Tek ću poslije vidjeti koliko je zapravo to malo lice blistavo. Prve godine, mislim da je to bila prošla, došao je tražeći pomoć. Nije to bilo prvi put da mace dođu po pomoć. One su uviđavne, traže zaštitu tek kad je baš teško. Prije njega bio je to veliki oranž mačak Laka sa gadnim apscesom na vratu od uličnih borbi. Bio je kod mene, veterinar ga je zaliječio, a onda je opet zdimio na ulicu. Poslije se vratio sa još jednom ranom. Opet liječenje, oporavak. Da bi ponovo otišao i od tada ga više nisam vidjela.

Bio je to mlad mačak i zov ulice i slobode je bio jak. Ljubu sam pustila u kuću, a on se sakrio u ormar. Na svoju dekicu, koju sam izdvojila posebno za njega. Onda je stigla kućica koju sam stavila pod krevet. Znala sam da ne voli biti izložen. Ljubi je vremenom bilo bolje. Dobro je jeo, fleke su se usljed tretmana povukle. Bio je zaštićen, moje mace ga nisu dirale nakon ozbiljnog savjetovanja sa mnom. A onda je otišao. Nije se pretvarao da ne pripada ulici. Nisam ga vidjela nekoliko mjeseci. A onda je opet došao, još bolesniji i šugaviji. Pri tom je bio užasno prehlađen. Zasukala sam rukave. Počela sam da primjenjujem šta sam mogla, nakon što je dobio injekciju antibiotika. Ali, čak i nježno mazanje njuškice blagom Panthenol kremom, za njega je bila trauma. Tolika da bi se uplašeno osvrtao dok jede, ako bih bila u blizini. Bio je u strahu da ću ga ščepati. A ja sam morala da ga ščepam ako sam htjela da ga namažem. I da mu usput umasiram sredstvo za čišćenje. Uopšte nisam znala šta mu je tačno onako oškrapanom, s dlakom bez sjaja, kusastih ušiju, sa silnim flekama po licu. Oči gotovo da se nisu vidjele, suzne i poluzatvorene. Živa muka je bila sa mašću za oči, ali sam bila uporna. Istu odbojnost pokazao je i prema mačjem sirupu za imunitet. Hranu s tim zaobilazio bi u širokom luku. A njegov stomačić je počeo da radi punom parom i ja sam budući da je bilo prekasno za učenje, zgrabila prvi bunt novina i postavila ga na mjesto koje je on izabrao. To je već bilo kasnije. Vidjelo se da mu je neprijatno kada to obavi u kući, njegove oči su se izvinjavale. On samo nije znao kako da izađe tokom noći.

Moje tri mačke su to naučile odmalena, budeći me i idući u dvorište oko kuće. Ljubo me nije znao probuditi u tu svrhu. I dalje su mi se njegove oči izvinjavale, a ja sam svake noći zavrtala rukave i čistila za njim. Na sve se čovjek navikne. Ali ne i na bolest. Naravno da sam znala koliko je ozbiljno, još kad sam ga prvi put podigla. Krzno je prikrivalo, jer je bio lagan kao perce. Veterinar je došao i dao mu neke imunološke vakcine i injekcije, da se spasi šta se spasiti može. Bilo je kasno za sve one tretmane kao kod mladih mačaka, ali moglo je šta je moglo. Ljubo se ponovo počeo oporavljati, odjednom je bljesnuo, krzno više nije bilo onako ofucano, već je počelo da sjaji. Prvi put sam mu jasno vidjela kao snijeg bijelu njuškicu i predivne svijetlo zelene oči. Bistre, providne i neodoljive. Čak su mu se i uši glacnule. Desno je još zaostajalo, onako iskrzano u svom oporavku, ali u odnosu na prethodni period, bilo je savršeno. Od početka sam znala da bez obzira na njegov apetit, ima problema sa stomakom. Sve bi nekako proletilo kroz njega. Počela sam da mu u hranu dodajem malo probiotika, i pomagalo je.

I tako je to trajalo. Kućicu ispod kreveta sam stavila ispred kuće, pod baštensku stolicu ispod nadstrešnice, da se može skloniti kad želi biti napolju. A on je jako želio biti van. Ljetos bi u bašti ležao na osunčanoj zemlji, uzimajući od tla neophodnu energiju za svoj stomačić. Kućicu je ipak koristio, posebno uveče, svjestan da je i star i slab, a svijet vrvi velikim, borbenim mačorima. Kada bih se vraćala kući, vidjela bih dva lijepa oka kako gledaju iznutra. To me činilo neizmjerno sretnom, jer sam se uvijek pitala šta je s njim dok me nema. Tada bi se Ljubo pridizao, izlazio iz kućice i ulazio u kuću. Imao je svoju košaru u sobi, ali on je često želio da spava sa mnom. Obično bi legao podno mojih nogu na svoju prostirkicu, ali bi se tokom noći povlačio nagore. Vidio je kako mazim svoje tri mačke. To ga je privuklo. Znala sam da Ljubu niko nikad nije mazio. Ponajmanje život. Počeo je da priča sa mnom. Bili su to kratki samoglasnici koji bi najviše ličili ne meko izgovoreno “e”.

Jedno vrijeme stomačić je bio bolji. Sve se činilo bolje. Dok nije počeo da odbija hranu. Otišla sam i kupila mu naramak tzv. bolje hrane, onih kesica Royala sa probiotikom i slično. Ali on bi ih samo malo omirisao i okrenuo glavu. Jedino je pio vodu. A stomak je izbacivao svaku noć preostali sadržaj. Lagano je prestajao da jede. Ali ja to nisam tako tumačila jer je i dalje izlazio van i bila sam ubjeđena da je negdje nešto pojeo. Pouzdano sam znala za dvije stare žene u okruženju koje hrane mace. Tipovala sam na njih. Kada se vratio nakon dvodnevnog izbivanja po ciči zimi, kihao je i šmrcao, oči su mu se opet zatvorile od prehlade. Došao je veterinar i dao mu injekcije antibiotika i sve što treba za tu prigodu. Opipao mu je bubrege i odmahnuo glavom. Slab je, rekao je. Nije prošlo ni sat vremena od odlaska veterinara, a Ljubo se pridigao iz svoje korpe i izašao van. Vratio se tek drugi dan, odnosno veče. Znala sam koliko se plaši veterinara, toliko da prvi put kad je tretiran danima nije dolazio. Nije bilo izbora, nažalost. Zatekla sam ga te noći u kućici, opet su tu bila njegova dva prelijepa oka. Bilo je hladno i molila sam ga da uđe u kuću. Kada se napokon odlučio i ušao kroz odškrinuta vrata, bila sam šokirana njegovom mršavošću. Ličio mi je na jednu hodajuću olovku. Legao je u svoju korpu, ne kao ranije sklupčano, već gotovo nasađen na nos.

Gotovo cijele te noći, onako nemoćnog i mršavog prenosala sam ga na rukama ili je ležao na krevetu sa mnom. Disao je plitko. Bilo mi je jasno da odlazi. Sutradan sam ipak odlučila da neću dozvoliti da moj stari mačak ode žedan, niti u bolovima, pa sam ga odnijela veterinaru na infuziju. Rekli su mi da je već u komi. Ali nije bio. Negdje je on mene čuo, na moj stalni razgovor s njim pomjerio je rep. Otvarao je oči, gledao me, a ja sam mu pričala priče. Nije jaukao, nije mjaukao, samo me gledao. A ja sam kitila priče o njegovom životu. Onakvom kakav mora da je bio, sa nizom detalja mladosti, pun snage i ljepote. Trudila sam se da mi glas bude vedar, da u njemu nema prizvuka straha. I tako satima. Na momenat sam izašla i kada sam se vratila, ležao je opružen kao opruga ispod mog radnog stola, nadomak korpe. Oko njega je bilo vlažno. Instinkt da se mora pokrenuti da negdje mokri radio je do kraja. Zeleni flaster koji se nalazio oko braunile na šapici, ako sutra bude… nalazio se na podu. U šoku, podigla sam to malo mršavo tijelo i uvila ga u dekicu. Spustila sam ga u korpu. Gledala sam u njegove poluzatvorene oči. Nije više bio tu. Htio je da me poštedi i svog odlaska. Razmišljala sam koliko mi je radosti donio u život. Razmišljala sam koliko je ljudi prošlo kroz moju kuću i nisam mogla nikog da uporedim sa Ljubom. Sa njegovom zahvalnošću i ljubavlju. Sa njegovim pogledom punim povjerenja kojim se i izvinjava na smetnji i voli. Sa njegovim trpljenjem bez jauka. Uzela sam ga ponovo iz korpe i to malo mršavo tijelo privila na grudi. Onda sam počela da plačem.