Piše: Radmila Karlaš

Lila mi je pala s neba, hvala istom na tome. Ne namjeravam je više pustiti iz svog malog carstva velikih ljudi koji mi olakšavaju svakodnevni život. A ovako je sve počelo.

Kao da vas neko zove, pa nađe način. Shodno vašoj mašti i unutarnjem svijetu koji prožima sve, nađe način da vam se pokaže. Upravo kada treba. Kao što rekoh, Lila mi je pala s neba. Dobro, ne baš bukvalno, slučajno sam je gledala na televiziji. I desila mi se vrlo intenzivno. Sad, gledala sam naravno Bauerov film “Ne okreći se, sine”, svi smo ga gledali. Generacije iza onog rata, antifašistički nastrojene, koje se do zadnjeg kadra nadaju, uzaludno, da će otac preživjeti. Sjećam se i Liline uloge, dakako, jedan damski profil, njemački akcenat bez greške.

Dakle, naizgled slučajno, premećući po TV kanalima, tražeći emisije o flori ili fauni, naletim na intervju s njom. Melita Andres Lila. Ili Lila Melita Andres Vukotić. Zapravo, u početku ne znam ko je. Banula sam u po intervjua. Jedino vidim da plijeni i u poznim godinama, atraktivna je, temperamentna, prefinjena i izuzetno inteligentna. Naćulim uši pri pomenu Dušana Vukotića, ta svi znamo za taj čuveni Oscar iz 1962. i tog bitnog čovjeka u “Zagreb filmu”. Ili ne znamo. Ili nećemo da znamo. Ovo treće se pokazalo pogubnim. Po Dušana, Lilu i sve nas normalne. Ali, Lila me sad okupira dok je gledam. Upoznajemo se. To je već nešto. Jer mi se izuzetno rijetko dešava. Da neko bane u moj unutarnji svijet i ozari ga. Ako se nekom čini da za tu svrhu čovjek ili, u ovom slučaju, žena otkrovenje mora biti tu i sad bukvalno, grdno se vara. Vrijeme najčešće samo ograničava, jer ga čovjek u svojoj tuposti doživljava kao konstantu i pritom dokazuje da pojma nema o izvanvremenosti. Lila je i te kako imala pojma o svemu tome kada je rekla da je Dušan bio njena velika ljubav, da je to i dalje, da ga voli i da i on nju voli. Nema veze što su ga dobrano prije ove njene izjave sahranili u njenu porodičnu grobnicu na Mirogoju, za koju gotovo niko od novokomponovanih ubleha uzgred nije htio da zna. Ali to nije bitno za njihovu ljubav, jer ona traje i poslije.

Intuitivno osjećam Lilu. Sad mi se samo dodatno osvjetlila. Toliko je “normalna”, a istovremeno i lijepa, zgodna, prefinjena, pametna,  strastvena i vesela. I nadasve talentovana. Za male stvari. One svakodnevne što uveseljavaju i kojima ne treba ram od pompe, privida, one same su život i njegova suština izvan svih ramova.

Lila je rođena da bude Kraljica, a uz to da bude i Kraljica nečijeg srca. Ne sumnjam da su mnogi maštali o njoj, kako bi se samo rado podičili s njom, kao recimo sa nekim dijamantskim prstenom. Bila bi im stvar prestiža. Ti je nisu zanimali. Imala je dvije ljubavi, dva braka, ali je Dušan Vukotić bio njen Princ, a ona njegova Kraljica. I ludo su se voljeli. Do kraja, a i poslije života. Tako ona kaže, a ja joj vjerujem. Poznavala je, kaže, mnogo prekrasnih, šarmantnih, zgodnih ljudi, ali Duško je imao nešto posebno, što je teško opisati. Mnogi ga ljudi nisu razumjeli, jer je bio introvertan. Ali njih dvoje su se razumjeli i proveli vrlo ispunjen život pun uzajamne ljubavi. Privukao ju je njegov potpuno neobičan, izuzetan humor i to što je imao potpuno drugačije ideje od bilo koga. S njim je razgovarala na jedan poseban način koji je isto tako teško prenijeti. Imali su i tužnih trenutaka, teških, izgubili su dvoje djece.

Hvata me tuga, bijes mi je davno ispirio, dok opisuje kako neko tamo njenom mužu, tom geniju Vukotiću nije dozvolio da 1992. uđe u prostorije Zagreb filma. Zapravo nije neko, Lila neće da prlja jezik, već izvjesni i novi direktor “Zagreb filma” te 1992. named Zlatko Pavlinić čije sam ime, evo, morala kopati po internetu. Ako će po nečem ostati upamćen, po zloglasu svakako hoće. Jer je upravo on zabranio Vukotiću da uđe u zgradu u Vlaškoj 70, a da ironija bude veća, upravo je Vukotić taj koji je svojom reputacijom proslavio tu zgradu i ono što je nekad bilo u njoj.

Pa je, eto, zbog imena i prezimena postao nepodoban. Lila kaže da ga je to razboljelo i postalo pogubno po njegov život. Duško se od tog dana jako promijenio, rastužio, uvukao u sebe, dobio šećer i na koncu, nakon nekoliko godina, umro. Druga uvreda koja ga je stigla bila je ta što mu više nisu dali raditi. A njegov posljednji film “Dobro došli na Planet zemlja” nije nikad nigdje prikazan. Lila ne zna zašto je to tako, ali jest. Duško će umrijeti 1998. Niko, dodaje strasno, niko neće upitati za njega, otići mu na grob. Čak i ne znaju gdje je. Ti neki zlodusi. Poslije će predsjednik Hrvatske Ivo Josipović obilježiti pedesetu godišnjicu od famoznog Oscara za Vukotićev animirani film “Surogat” i podsjetiti sugrađane na njihovog sugrađanina. Ali, on to nije doživio, prkosna je Lila, mada je ona duboko zahvalna Josipoviću. Tad joj je dao Pohvalnicu, te jednu Plaketu u čast i na zahvalnost njenom suprugu. A od predsjednika Stipe Mesića Lilin Princ dobiće orden Danice hrvatske s likom Marka Marulića za zasluge u kulturi. Posthumno.

Dušan Vukotić napravio je oko osamdeset animiranih filmova, a među njima tri cjelovečernja. Dobio je silne nagrade na brojnim domaćim i međunarodnim festivalima. A onda su došle famozne 90-e. Lila kaže da je za života bio okružen ljubomornim ljudima, a nakon njega još i više.

Zasvjetlucaju joj oči kad pomene dobre ljude. Tako je Vinko Brešan, koji je imenovan na mjesto direktora “Zagreb filma”, odlučio da objavi monografiju o velikom Vukotiću, za koji je ustanova prethodno, prije njegovog mandata, dva puta uzimala novac, ali od tog posla nije bilo ništa. Pa je 2007. monografija ipak objavljena.

Zašto pišem u sadašnjem vremenu kada pišem o Lili? Jer ta žena jednako traje.

Zanimljivo je da će nakon smrti postati neka vrsta izazova, kada će onako gospodstvena, biti tema raznih izložbi, podsjećanja i mnogo toga što je uslijedilo. Ima porijeklo i čime da se ponosi. Ili da se drugi njome ponose. Ili ne. Lilu opet živo zanima ko je taj ko je slagao kako kaže abecedarij u postratno objavljenoj Enciklopediji hrvatskih imena, u kojoj je prezime Andres pojela maca. Nema ga. Ona je aristokratkinja. I sa očeve i sa majčine strane, njeni mnogobrojni preci ostavili su dubok trag u nauci, kulturi i prosvjeti tokom dva prethodna vijeka. Ali nije ona od tih. Da zbog toga diže glavu. Da se ponosi da, ali da diže glavu, ne. Lila priča o Titu sa osmijehom i simpatijama. Zajedno su ona i njen Dušan sa maršalom dočekali 1976. godinu, a on je bio ljubazan, simpatičan, karizmatičan. S tim porijeklom koje ljudi naprasno izmišljaju u svojim životima ili ga glume, tu gospodštinu koja se ne da glumiti, jer postane groteska ili se lansira na Krležine stranice da joj se izruguje, Lila do kraja svog života poštuje Josipa Broza Tita. Tog džentlmena, kako kaže. Žali za njim i žaliće do kraja svog života, a oplakala ga je nakon smrti kao rođenog oca. Pa gdje to ima kad ga se svi odriču preko noći kao što se odriču i lika, mada će se naknadno hvaliti djelom, njenog muža Dušana. Koji nije htio otići u slavna i bogata jutra Amerike, već je ostao u svom Zagrebu. Kad je osvojio Oscara za “Surogat”, kao neko ko je to uspio prvi izvan Amerike, i to još u animiranom filmu, pozvali su ga da se preseli u Sjedinjene Američke Države. Kako i ne bi. Pomeo je i konkurentskog Walta Disneya sa njegovim crtanim filmom “Aquamania”. Nudili su mu osamdeset hiljada dolara, ogromnu sumu za to vrijeme, kuću, sve otvorene i unosne mogućnosti za rad, ali je Lilin Princ sve redom odbio. Jer nije htio iz Zagreba. Zagreb je bio njegov koliko i moj, ne rodni grad, već izbor. Kada izabereš, taguješ neki grad i predaš mu se, ne očekuješ da će te izbljunuti. To zaista može da te razboli. Lila je dostojanstvena i visoko podignute glave kao u hramu čuva i ljubav, i sjećanje, i ponos na svog muža. Nakon smrti supruga pomenute 1998. godine, brine o njegovoj ostavštini. Samo ona zna koliko je njihove ljubavi, uzajamnosti i genijalnosti utkano u svaku od tih gotovo stotinu i pedeset nagrada. Živi od 3.400 kuna, koliko je njen muž dobio nakon odlaska u penziju. Govori s tugom, ponosom i strašću kako je njen muž radio jako puno, a nije dobio čak ni zasluženu penziju. Taj nekadašnji devetnaestogodišnjak, pristigao iz Crne Gore u Zagreb kako bi studirao arhitekturu, pa postao genijalan crtač i doajen Zagrebačke škole crtanog filma, koji je donio Hrvatskoj Oscara. I koji je otišao tužan i razočaran, jer mu nisu dali raditi, niti ući u prostorije Zagreb filma. Lila sjeva očima. Boli je, ali je i u bolu Kraljica. Ispratila je zemne ostatke svog muža dostojanstveno, bez obzira na muk svekolike javnosti.

Lila je imala bogatu i kreativnu karijeru. Sredinom pedesetih godina, nakon glavne ženske uloge u filmu Vatroslava Mimice “Jubilej gospodina Ikla”, te u već pomenutom Bauerovom filmu, radila je kao sekretarica režije i skripterica. Još jednu ulogu ima u filmu “Martin u oblacima” Branka Bauera iz 1961. godine i tu je njenoj glumačkoj karijeri kraj. Kao sekretarica režije i skripterica potpisuje debitantski film Nikole Tanhofera “Nije bilo uzalud” iz 1957., iste godine i film Šime Šimatovića “Naši se putevi razilaze”, a sljedeće, 1958. godine još jedan Tanhoferov film “Klempo”. Godine 1960. sarađuje sa režiserom Zdravkom Velimirovićem u kriminalističkom filmu “Dan četrnaesti”, pa onda 1961. sa Šimom Šimatovićem na njegovom filmu “Pustolov pred vratima”.

Radila je i kao sekretarica generalnog direktora Zagreb filma Jurice Peruzovića. Kada se ona i Duško budu vjenčavali 1960. godine, upravo će im Perezović biti kum. Lila već od 1958. godine radi sve filmove sa svojim Duškom. Ona je i skripterica, i sekretarica, i crtačica. Angažman na Vukotićevim filmovima i sve vrijeme zajednički provedeno, putovanja, rad, bili su upravo ono što je ona željela. Nikada, kaže, ne bi postigla ono što njen suprug jest.

Još velebnija od Vukotićeve genijalnosti mi je njena ljubav koja u potpunosti shvata, prožima i prati takvog genija. Ne sumnjam da je Vukotić bio samosumnjajući genije, jer inače ne bi bio genije, i da mu je upravo Lila bila vjetar u leđa. Takvim ličnostima poput njega, žena poput Lile, te njena bezgranična ljubav i razumijevanje bili su neophodni da opstanu u svakom smislu. Jer se njihov čarobni svijet često razbija o krhotine banalnog, kakav je veći dio svijeta koji živimo.

Lila je zaista Kraljica sa velikim slovom. Usljed pomanjkanja ovakvih ličnosti, bujnih i osobenih, ljudi karikiraju u pomenutom izmišljanju. Ali, Lile se ne mogu izmisliti. One bljesnu rijetko. Takvi tipovi su dragocjeni i znam da uprkos njenoj skromnosti ima i te kako njenih zasluga za pomenuti Oscar. Ona je postala sjenka svog Princa, radila s njim, prestala da glumi kod drugih režisera. Nisam vam ja za tuđe uloge, reći će, i to sve govori o njoj. Ne može ona da se ugura ni u jednu ulogu, do u svoju. I ne može da govori tuđim riječima. Ispočetka ju je sve to zabavljalo. A onda je nakon tri filma u Jugoslaviji, i dva na engleskom govornom području, zaključila da nema psihologiju glumice. Ne čudi me, toliko je direktna da za glumu ne ostaje nijedan promil njene ličnosti. Ona je imala svoju životnu ulogu koja je njoj najbolje pristajala. Tako bogat život nije mogao ustupiti mjesto nijednom filmskom scenariju. Nije se mogao umetnuti nigdje, bilo ga je previše. Lila je veća od svake filmske uloge. Zna da sreća nije biti okrenut ka reflektorima i kamčiti ljubav od publike, koja je više nego varljiva. Sarađuje s Duškom u većini njegovih projekata, priča, piše i crta, prepisuje i lektoriše njegove scenarije, skripterica je i asistentica. Među ostalima, radi i na filmovima Igra, Skakavac, Akcija stadion, Dobrodošli na Planet Zemlja i drugima. U muževljevoj sjeni osjeća se sigurnom i ponosnom. Tako kaže Lila. Uz to je, veli, kućni čovjek, voljela je da razmazi svoje muževe i smatra da je to njen poziv. Radila je s mužem dan i noć, pričali su, stvarali, crtali. To je bilo njeno najveće zadovoljstvo. Osjećala se taman kako treba, da ima veliku ulogu u njegovom životu. Istovremeno, bila mu je i supruga i saradnik, a to je bila njena radost. Takva je Lila Kraljica.

Lila nije licitirala ni sa svojom specifičnom ljepotom. Prvi muž ju je nagovorio da snimi seriju tzv. pin-up fotografija za agenciju AP, golih ramena i sa dekolteom, jer je to vidio tamo negdje u Londonu. A takve fotografije su snimile najčuvenije holivudske glumice. Uradila je to da mu udovolji, sigurna sam, voljela ga je svojevremeno, on se sigurno ponosio njima više nego ona. Lila nije bila za pozornicu te vrste, ma kako izgledalo da jest. Pojavila se i u popularnoj američkoj seriji Lum & Abner, ali odbija uloge u holivudskim filmovima. Kada začuđeno kaže, gledajući se u ogledalu, nikad nisam smatrala da sam naročito lijepa, ona se stvarno čudi tolikoj pompi u vezi s tim. Zna svakako da plijeni pažnju, vidi sve te poglede, ali ljepoti ne pridaje to značenje etikete koja se ističe na nekom komadu tkanine. Ona je ta koja pokreće tkaninu i daje joj značaj, nipošto nije obrnuto. Ta njena neobična ljepota nešto je s čim se čovjek rodi i onda usklađuje vanjsko sa unutrašnjim. Ona je to u potpunosti uspjela. Jer je Lila ujedno i Kraljica malih, a velikih stvari. Ona je Kraljica srca, a ne prijestolja od žeženog zlata. Ja se bojim da se takve žene više ne rađaju. Te renesansne veličine. Ne radi se o tome koliko loših stvari je proživjela, a jest i to ohoho, već o radosti i dostojanstvenosti kojom uprkos svemu zrači. Život, o koji se Lila tu i tamo oklizne, naučio ju je da dostojanstveno i ustane.

Postoje Liliane, Lile od onog Lili, pa čuvena Lilit, ali Lila ima specifičan odjek usljed intonacije. Ona je kao petrovdanska lila koja osvjetljava okolne brežuljke. Nije buktinja, već prigušena vatra, dostatna svojoj svrsi, koja grije pri pogledu. E, Lila bi otprilike bila taj prizor, u jednoj moćnoj i noćnoj carskoj prirodi, koja dozvoljava da bude osvjetljena plamičcima.

I zato mi se desila. Postala mi gotovo prijateljicom. Ukazala mi se na toj mračnoj spravi od televizora, koja samo zadaje glavobolje. Ali, ona je pronašla način da bljesne i sa jedne takve mizerne kutijetine, koja je nanijela više zla do što bi sve atomske bombe zajedno. I ja sam joj neizmjerno zahvalna zbog toga. Takve ličnosti dragocjene su za sve nas. Za naše stanište. Oplemenjuju ga, a samo nebo zna koliko nam je to neophodno. Čudesna je Lila i, kako rekoh, ne puštam je. Neophodna mi je takva prijateljica. Ako je njen Duško dobio Oskara za svoj film, ja bih istog dodjelila Lili za život. Kraljici malih, a velikih stvari.