U malom iznajmljenom stanu u Tuzli, tokom samo jednoga ljeta, Semezdin Mehmedinović konačno je, i zaista, uspio napisati Mali roman o tišini. Oduvijek je znao koristiti tišinu, u poeziji i prozi, njegove bjeline u tekstu, prostor između strofa, nove redove, tačke, tumačio sam kao odmorišta, najave ili nastupanja tišine. Nije davao odgovore, nije tumačio, ostavljao je tišinu. U ovoj knjizi kao da tu tišinu želi konačno ispuniti, dati joj smisao i razumjeti značaj.

Piše: Selvedin Avdić za Žurnal

Modrac je neobično jezero, naročito zimi. Mislim da bi melanholija, kada bi nam se željela prikazati, tako izgledala – kao akvarel plave boje sa previše vode. Kada smo u januaru ove godine došli da snimimo dokumentarni film o Semezdinu Mehmedinoviću, jezero je bilo tjeskobno tiho, skoro napadno. Tišinu je povremeno prekidala samo škripa rudarske žičare što ju je, na neki način, naglašavalo. Nisam znao da li me ta tišina smiruje ili uznemirava (kao što čini Carverova pjesma “Bol”, sa čamcem koji se u rano jutro kreće kroz vodu sa upaljenim kontrolnim svjetlom).

Semezdin je odrastao na Modracu pa smo željeli da ga snimimo u jednoj od ribarskih kućica na vodi. Prije nego što je ušao u čamac koji će ga odvesti do male kuće, dao sam mu njegovu pjesmu o ocu i zamolio ga da je, ako bude raspoložen, tamo pročita. Želio sam da imam tu pjesmu u filmu, ali nisam znao kako, nisam joj mogao pronaći odgovarajuće mjesto pa sam je nosio sa sobom u džepu da mi bude pri ruci ako nešto odjednom smislim. Dok je on ulazio u čamac, pomislio sam da je tišina na Modracu mnogo bolja za čitanje od vještački izazvane tišine nekog studija.

Sa obale sam vidio samo Semezdinovu tanku siluetu naslonjenu na ogradu kućice. Počeo je da puše hladan vjetar, nabio sam vunenu kapu još dublje na uši. Znao sam da je tamo, na sredini jezera, vjetar još jači jer nema ništa što može da ga ublaži. Mahao sam rukom da se vrati, ali on je i dalje mirno stajao, možda nije vidio moje signale. Hladnoća kao da je zgušnjavala tišinu.

Kada se konačno vratio, požurili smo do najbližeg restorana da se ugrijemo.

– Pročitao sam pjesmu, bilo je to snažno iskustvo – rekao mi je i dodao:

– Mislim da sam se tek tada, dok sam je čitao, oprostio sa ocem.

Nisam znao šta da kažem. Znao sam da je to odličan detalj za naš film, ali bilo je nepristojno da mu se radujem. Zbunjivalo me je i to što ja na obali nisam mogao ni naslutiti šta se tamo dešava. Mislio sam da imam punu kontrolu nad filmom, a on je pred mojim očima prerastao u nešto drugo, snažnije, emotivnije. Okružen tišinom mislio sam da je svuda tako.

Prišao sam stolu za kojim je večerao naš tonac. On je, skriven u kućici na vodi, snimao zvuk. Pitao sam ga da li je uspio zabilježiti čitanje cijele pjesmu.

– Jesam, ali glas mu je drhtao.

– Možda mu je bilo hladno, ili je vjetar smetao mikrofonu?

– Ne na taj način… Njegov glas je drhtao, kao da plače…

Večerali smo, umorni, tihi. Kroz velike prozore gledali smo Modrac, veliki plavi akvarel koji je noć još više razvodnila i pretvarala u srebrnu plohu, što bi lako mogao biti jedan od oblika tišine.

“Meni iskustvo govori da iza svake slike postoji još jedna slika, i još jedna.”

…

U bilješci “Bijeg” Semezdin Mehmedinović piše:

“Ne postoji više nijedno mjesto gdje bih mogao pobjeći”, kažem.

“Morat ćeš u sebe. A to znači u tekst”, kaže ona.

Tokom posljednjeg bijega u tekst, u kojem je zapisivao sve što vidi uz put, sjećanja, stvarna i nepouzdana, snove, dvojnike, stvari iza stvari, bol, starost… i tišinu, naročito tišinu, dok mu “iskustvo govori da iza svake slike postoji još jedna slika, i još jedna”, napisao je “Mali roman o tišini”.

“U proteklih šezdeset godina, većina važnih događaja vraćaju me u prošlost do samoga početka, do prvih sjećanja. A taj pokret unazad sliči snu. Zato je pisati o sebi, bavljenje vlastitim dvojnikom.”

Naziv knjige i poriv da se ona napiše, pominje se u bilješci nastaloj nakon posjete njegovog prijatelja Sule kojem je pažnju privukla knjiga na stolu – “Tišina” Johna Cagea.

„Jesi li je pročitao?“, pitao je. „Sada je čitam, jer sam odlučio napisati mali roman o tišini.“ „Mali roman o tišini? Koliko si napisao do sada?“ „Ni slova još, ali danas ću početi.“

U malom iznajmljenom stanu u Tuzli, tokom samo jednoga ljeta, Semezdin Mehmedinović konačno je, i zaista, uspio napisati “Mali roman o tišini”. Oduvijek je znao koristiti tišinu, u poeziji i prozi, njegove bjeline u tekstu, prostor između strofa, nove redove, tačke, tumačio sam kao odmorišta, najave ili nastupanja tišine. Nije davao odgovore, nije tumačio, ostavljao je tišinu. U ovoj knjizi kao da tu tišinu želi konačno ispuniti, dati joj smisao i razumjeti značaj.

Možda mu je izolacija, iznuđena zbog bolesti, pomogla da to učini, da dok piše o vlastitoj svakodnevici iz neposredne blizine vidi “ima li šta, ili nema ništa”, da na neki način zaista nazove tog sebe iz prošlosti, i čuje tišinu s druge strane.

U knjizi piše:

“Knjige su dobre jer se s njima lakše podnosi samoća. A Cage je razumio dimenzije naših soba u kojim ostajemo sami. U pismu svome prijatelju slikaru Philipu Gustonu kaže: “Kad počinješ raditi, sve je u tvojoj sobi, tvoja prošlost, tvoji prijatelji, neprijatelji, svijet umjetnosti, i iznad svega, tvoje ideje. Sve je tu. Ali kako nastavljaš raditi, oni počinju da odlaze, jedno po jedno, sve dok ne ostaneš sasvim sam. I onda, ako si sretan, čak i ti ćeš otići.“

Iako se veliki dio knjige odvija u Sarajevu, ona je završena u Tuzli. Razloge za to najbolje je ponovo tražiti u knjizi, gdje Mehmedinović piše kako misli da se u Sarajevu ne može „skupiti“ dovoljno tišine za jedan mali roman, zato što je to “grad povišenog tona”.

“U ljudskom glasu, u šumu ulice je prisutna žestina svijeta koja neprestano narušava stanje mirovanja, ovdje se u svakom trenu nešto lomi i krši. “

Ipak, već u narednom pasusu odbacuje značaj mjesta boravka:

“Tišina kakvu ja zamišljam, i o kojoj sam želio da pišem, gotovo da se i ne tiče odsustva zvuka, već oslobođenosti od stalnog pritiska gravitacije, zbog naivnog uvjerenja da će zahvaljujući njenom odsustvu iz mog tijela nestati bol. Tišina kao odsustvo bola. Ne tiče se ni mjesta mog boravka. I vjerovatno je u pitanju maštarija osobe koja boluje od reumatoidnog artritisa.”

Nije u pitanju maštarija, Mehmedinović na nekoliko mjesta uvjerljivo opisuje ljekovitost tišine, njenu sposobnost da mu ublaži svakodnevni bol od artritisa, ali i svaki drugi, neimenovani. Piše:

“John Cage je tvrdio da tišina, zapravo, ne postoji, mi uvijek nešto čujemo. Sve ove godine, šum kiše ili zrikavci na Mediteranu u vrelom podnevu, meni je to bio zvuk tišine. Ali tišina bi trebala biti stanje bez zvuka. Otkada patim od kostobolje, vjerujem da je tišina stanje u kojem naše tijelo više ne osjeća težinu gravitacije.”

Cagea, tamo gdje je to potrebno, koristi kao “vodiča kroz tišinu”:

“John Cage je komponovao 4’33”, čuveno djelo koje se sastoji isključivo od tišine. Dok kompozicija traje, slušatelju je ostalo usredotočiti se na ambijentalne zvukove u okruženju. A 4’33” nastaje (1952) godinu nakon  što je Cage u Bostonu (1951), na Univezitetu Harvard posjetio Anechoic Chamber, prostoriju oslobođenu svakoga zvuka. Opisujući svoje iskustvo, kaže da je u vrijeme svog boravka tamo čuo dva zvuka, jedan visoki i jedan niski ton. Pitao je poslije odgovornog inžinjera zašto je, ako je soba prostor apsolutne tišine, čuo zvukove. Inžinjer je rekao: „Visoki je bio Vaš živčani sistem u djelovanju, a niski ton je bio šum vašeg krvotoka.“ Drugim riječima, tišina ne postoji. Tišina valjda nastupi tek kad naše tijelo odustane.”

U knjizi posjećuje i predgrađe Ashevillea, u kojem je Cage živio dok je istraživao tišinu. Posljednje večeri dvomjesečnog boravka nagovoren je da učestvuje u neobičnom ritualu.

“Noć je bila vedra. Legao sam u prikolicu kamioneta, licem okrenut prema nebu. Kamionet se sporo počeo pomjerati, čuo sam kako motor tiho prede, cesta je bila ravna, a onda smo počeli ubrzavati. Imao sam svijest o našem kretanju, ali sam gledao u nebo, zvijezde nisu mijenjale položaj, to što sam gore vidio bila je statična slika, i poništavala je realni utisak pomjeranja u prostoru. Osjećao sam se kao da lebdim, okružen tišinom i u tom stanju nisam osjećao bol.”

Dakle, tišinu Mehmedinović doživljava kao prostor smiraja u kojem je moguće odvojiti važno od nevažnog, gdje se “buka svijeta može pretvoriti u šapat”. Lako se poistovjećuje sa malom porodicom koju sreće – gluhonijemim parom i njihovim sinom koji im služi kao prevodilac.

“Svijet neobičnih ljudi, na rubu planine, koji žive izvan zvuka. Dvoje mladih ljubavnika i njihov dječak. Druženje s njima počinje da mi prija. Pričamo, jedni druge štitimo od komaraca. Kad se svijet počne dijeliti na ono što voliš i ono što ne voliš, sve odjednom postane vidljivo.”

U potrazi za tišinom, i u njenom odgonetanju, Mehmedinović joj daje različite oblike – ljubav koje se niko ne sjeća može biti tišina koja govori, tišina može biti osoba koja nedostaje, kretnja koja je nekome zaboravljenom pripadala, nedovršena gesta, noć u kojoj se strepi, slutnja, prizor koji krije nešto nevidljivo, komadić koji nedostaje da bi život bio cjelina, može biti jako neugodna pa se svi trude da je zatrpaju riječima, može biti sakralna, može biti Chet Baker, svjetionik, mačka, papagaj, ptice na krovu, divlji konji koji blistaju na suncu kao kesteni, tišina može biti i prelazak gole stvarnosti u jezik, reakcija na strašnu vijest, uznemirujuća ljepota, stari telefonski imenik, snijeg iz najdubljeg djetinjstva, može se odjednom pojaviti u obliku leptira koji slijeće na golo rame i pokriva ožiljak od vakcine… Svaki od tih oblika, ma koliko to paradoksalno zvučalo, uklapa se u veliku sliku, ali je ne pokazuje do kraja.

“Mali roman o tišini” sačinjen je od niza kratkih priča, neke se protežu na par kartica, neke imaju samo nekoliko redova, a neke su tek rečenica koja obećava početak nečega znatno obimnijeg. Bez obzira na dužinu, svaka, pojedinačno, ima vlastitu snagu i težinu koje guraju i podstiču čitaoca da formira vlastitu cjelinu.

“Mali roman o tišini” je jedna od onih knjiga koje se čitaocima, kad god ih uzmu u ruke, otvaraju na drugačiji način i govore o onome što im je u tom momentu potrebno. Knjigu sam čitao u dijelovima, dok je nastajala, i dva puta u formi gotovog rukopisa. Dok sam je iznova čitao nailazio sam na neke sasvim nepoznate priče, kao da ih prvi put vidim, kao da se radi o živom sagovorniku koji je nešto zaboravio da mi ispriča. Posljednji put mi se obratila u obliku ljekovite tišine. Zato što mi je tada ona bila potrebna.