Piše: Lejla Tahirović, Veritas Vulgaris
Foto: Samir Šehović

Koža mog lica je pospana i zbunjena dok je grebe ledeni zrak. Da li je ovo možda zdravo za kožu, uhvatim se da razmišljam, u ovim trenucima između života i smrti. Neizdrživo je hladno. I strmo je. Svaki metar uzbrdo traži od mene nadljudske napore, za svaki korak se prvo trebam sjetiti jednog citata Marka Aurelija ili Seneke. Zastajem i jedem energetsku pločicu, kokos. Nije loša. Sama sam. Pitam se imam li dovoljno hrane i vode. Zamišljam se kako jedem snijeg i zaleđene crkotine glodavaca. Idem dalje. Čini mi se da zrak postaje sve rjeđi, pitam se hoću li se onesvijestiti. Pred očima mi prolazi djetinjstvo, lica moje djece, pa onda ova svjetska situacija s problematično uzdignutom desnicom. Na kraju više ništa ne vidim, samo hodam. Sva sam se pretvorila u goli instinkt za preživljavanje. Još samo malo, još malo i tu sam, govorim sama sebi. I uspjeh! Stižem do svog automobila parkiranog na sredini Logavine, sjedam u njega i krećem prema dogovorenom startnom mjestu za planinarski izlet.

U autu je „pala“ druga energetska pločica pa je sve počelo izgledati malo bolje. Izlet je startao iz sela Ljubovčići, mjesta gdje se ostavljaju nade i automobili. Nesvakidašnje iskustvo ovog izleta za vas ću sažeti u nešto što možemo nazvati „Deset osnovnih i svetih savjeta za početnike planinare“.

1. Nemojte ići na planinarenje

Internet je toksično pozitivan sa svim tim motivacijskim citatima, a istina je da vi to vjerovatno ne možete. Naučite na mom primjeru. Nakon dva mjeseca zime koje sam provela sjedeći u fotelji s mačkom i laptopom u krilu, jednog dana sam vidjela ohrabrujuću rečenicu sa slikom prirode u pozadini, i prijavila se za izlet planinarskog društva Željezničar. Bazirala sam svoje samopouzdanje na činjenici da stanujem na trećem spratu bez lifta, i vjeri da me je to tjelesno i karakterno formiralo. Obukla sam svu planinarsku opremu koju sam pronašla u ropotarnicama povijesti, i spakovala sam vodu i sendviče (dovoljno za sebe i vuka, u slučaju da budemo živjeli zajedno pet dana dok po mene ne dođe gorska služba spašavanja). Puna podrške prema sebi, proglasila sam uspjehom sve moguće budućnosti u kojima nisam legla u snijeg i zavapila da me ostave da umrem.

U budućnosti u kojoj vam noge gore kao ognjište civilizacije i razuma koje ste zauvijek napustili, proklinjat ćete motivacijski citat i razmišljat ćete o drugim zimskim hobijima koje ste mogli odabrati. Recimo pletenje.

2. Nemojte ići na planinarenje

Zrak se na planinama pojavljuje u svom čistom obliku, koji vaša neiskusna pluća neće moći lako da podnesu. Možda ćete u povratku morati leći pod auspuh da biste uopšte bili u stanju voziti nazad. Pluća rade u punom kapacitetu, mozak se bistri, energija raste, stres nestaje, koža blista, osjećate se kao da ste privremeno živi. Kada se poslije toga vratite u naš zagađeni grad, ili u kafane koje ruka zakona o zabrani pušenja nije dosegnula, možete dobiti panični napad ili početi da pametujete o tome u statusima na Facebooku.

3. Nemojte ići na planinarenje

Oprema ne dolazi besplatno ali šetanjem po brdima i planinama nećete uspjeti potrošiti novac koji biste taj dan potrošili bilo gdje drugo, čime ćete oštetiti lokalnu ekonomiju. Još gore, saznat će se gdje ste bili, i dok se okrenete imat ćete reputaciju finansijski ugrožene osobe. Svaki pristojan potrošač će zimske dane provesti na skijanju, dijelom u inostranstvu a dijelom ispred zgrade na Bjelašnici. Na primjer, za vrijeme moje cjelodnevne planinarske avanture koja me koštala 10 maraka, moj sin je pukim postojanjem na lokalnom skijalištu uspio potrošiti dvjesto. Takav fantastični rezultat se ne može postići ni za dvije sedmice pukog postojanja na stazama za planinarenje, i samo njemu još mogu zahvaliti što ću unatoč svom čudnom ponašanju dobiti ikakvo poštovanje u ovom društvu pravih vrijednosti.

4. Nemojte ići na planinarenje

Moguće je da tamo dođete u dodir s nekom životinjom, što može biti problematično na sto načina. Banda seoskih pasa će vas vjerovatno pratiti sve do vrha, dirljivo nenametljivo gledajući na pauzama u sendviče, pa ćete se smekšati i dati im nešto. Takvi opušteni možda sutra pomognete i čovjeku. Zatim, neko će vjerovatno povesti svog psa, pa ćete razgovarati sa psom i razmišljati kako bi lijepo bilo nabaviti sebi psa, što je put u potpunu katastrofu. Ipak, ono što perspektivu životinjskih susreta čini nanročito problematičnom je pitanje da li su se medvjedi probudili, i da li će se poskok danas osjetiti ugroženim. U oba slučaja je procedura jasno definisana: jednostavno ležite na intenzivnoj do smrti ili neočekivanog oporavka.

Ako se kunete da ste vidjeli planinskog gavrana ili vuka samotnjaka (i da je on vidio vas) a grupa nema pojma o čemu govorite, vjerovatno ste susreli svoju duhovnu životinju, što također sluti samo na komplikacije.

5. Nemojte ići na planinarenje

Gore postoji realan rizik od filozofskog ponora. Snijeg je tih, korak ritmičan, šuma mistična. Egzistencijalni momenat je neizbiježan. U introspektivnoj planinskoj šetnji bi se moglo desiti da provedete i do nekoliko sati sami sa sobom, zbližite se bespotrebno sami sa sobom, saznate o sebi stvari koje vas se realno ne tiču, i dobijete od sebe ili od praznine neku povratnu informaciju. To može nepovratno ugroziti vašu visoku funkcionalnost i trajno spriječiti da svoj život organizujete prema očekivanjima okoline.

6. Nemojte ići na planinarenje

Kao što smo već utvrdili, vizure su pretjerano inspirativne, i može se desiti da se uhvatite štreberskih hobija poput fotografije ili pisanja. U jednom momentu, kad tjelesno potpuno onemoćate, zagledat ćete se predugo u pejzaž. I tada se rađa klica opasne misli „hm, ovo bi bila divna fotografija“. Dovoljna je jedna provokativna zraka sunca koja je kroz krošnju pronašla put do snijega, ili plavičasto obećanje vrhova u daljini – i čestitam, postali ste fotograf. Prvo će vam u mobitelu biti dvjesto identičnih slika neke mutne padine sa sitnim prilikama planinara, onda će vam ovaj motiv potpuno preuzeti društvene mreže, a kroz par mjeseci ćete baljezgati o „zlatnom satu“ i razmatrati da kupite dron.

Ili još gore, možete početi pisati o ovome svemu.

7. Nemojte ići na planinarenje

Pored apstraktnog ponora, gore postoji realan rizik i od konkretnog ponora. Negdje baš blizu vrha, pravi planinari će vas po prvi put osloviti i pitati jeste li ponijeli „dereze“. Vi onda pitate kakve friteze, a oni klimnu saosjećajno i možda vam daju svoje štapove (pošto, ako uopšte imate štap, on je neko smeće s kojim jedino možete pokazivati značajno prema vrhu).

Sada ide dio sa zabadanjem štapova i cipela u strminu, dok vjetar huči, zloslutno formira sitne loptice snijega i nosi ih u provaliju bez dna (bila bi to divna fotografija, misli vaš svježim zrakom poremećeni um). Pomno se koncentrišete da, šta god da se desi, nikad ne pogledate dole. Onda vam neko dobronamjeran priđe kao diskretna divokoza, i kaže eto ako se slučajno desi da padnete (znači vaš položaj mu sugeriše tu mogućnost), svakako treba da pokušate u prvih nekoliko metara tog sunovrata da snažno zabijete štap u snijeg, jer kasnije sa porastom ubrzanja biva gotovo nemoguće zaustaviti se, sve do dole (pokazuje, vi ne gledate dole). Panično grabljenje rijetkih grmova je sub-optimalna odluka, jer su prilično slabašni (govornik će sada iščupati granu da podvuče poentu). Vi se zahvaljujete i nastavljate pobožno pratiti stope psihopata, u nadi da je sve ovo skrivena kamera ili optička iluzija i da će neko doći i okrenuti kadar za 45 stepeni, a vi ćete se svi samo radosno uspraviti i odšetati. To se ne desi nego vi okrenete kadar za 45 stepeni, i u svakom momentu oslonjeni na tri tačke, prigrlite patnju i prihvatite sudbinu.

8. Nemojte ići na planinarenje

Problem je u tome što ćete preživjeti uspon i u jednom momentu se popeti na taj vrh (idete sa empatičnom grupom i stručnim vodičem, uspjeh je ipak neizbiježan). A to znači da ćete morati da siđete. Istim putem.

Brže nego što selfi s vjetrovitog vrha biva odaslan u eter, pogađa vas ova spoznaja. Ovaj put je malo teže ne gledati u provaliju, s obzirom na to da trebate krenuti pravo u nju. Sada je momenat da se uhvatite grčevito za tlo i plačete neko vrijeme, a onda neopisivo polako, još uvijek definisani s tri tačke, pljosnati, krećete prema dole. Pravi planinari su sada lagani, veseli i pričljivi, trčkaraju prema ponoru ili čak vade turno skije iz džepova da dodaju životu malo uzbuđenja. Neko od njih po kazni ostaje s vama da vam govori da je to sve super i da je sjajno što ste oprezni, a onda ljutito gleda u ostale.

9. Nemojte ići na planinarenje

Od planinarenja, čak i ako ste bili teg i sramota grupe, dobiva se osjećaj nadmoći, koji je u stvarnosti ljudskog društva naravno potpuno neutemeljen. Još pri dokolici ranog uspona sam se u mašti poistovjećivala sa najjačim osobama koje poznajem i željela sam o tome da napišem power rap pjesmu. Srećom, u povratku sam potpuno napustila tu ideju, ali samo jer sam već svim srcem vjerovala da sam ja niko drugi do Zaratustra, koji se smilovao na jadne ljude u selima u sjeni planine i sada eto ipak silazi da im donese istinu.  Narednih dana sam se pomirljivo smješkala kolegama, policajcima, službenicama na šalterima, kao da im svima opraštam neke paganske nestašluke. Vukla sam svoje bolno mlohavo tijelo naokolo kao kraljevski plijen, ili sam samo mistično sjedila u dostojanstvenoj tišini ispred neprosvijećenih seljana. Ovo je moje zoom sastanke učinilo naročito čudnim.

10. Nemojte ići na planinarenje

Svidjet će vam se. I dok se okrenete, postat ćete jedan od onih iritantnih budista koji ustaju rano, propovijedaju jednostavne radosti života i važnost puta u odnosu na cilj. Alternativno, možete početi na sijelima govoriti motivacijski, o planini kao metafori životnih ciljeva, što je siguran put u socijalno samoubistvo. Do idućeg izleta, ostat će vam samo da sjedite kući, ili u planinarskom društvu utorkom naveče.

Ili se može desiti ono najgore, ono nezamislivo.

Da vas email ne pronađe.