Piše: Lejla Tahirović, Veritas Vulgaris

Prije svega, želim zamoliti muškarce da na vrijeme (odmah) izađu iz ovog teksta. Ne radi se o diskriminaciji, nego o dobronamjernom savjetu, kao što je oznaka na filmu dobronamjerna. Iako se u suštini radi o danu jedne privilegovane žene, ipak je ovo potencijalno uznemirujući sadržaj koji plahom muškom srcu može izazvati mučninu i vrtoglavicu. Hvala što ste inače tu, i vidimo se u idućem tekstu!

Eh, sada kad smo ostale same, želim s vama podijeliti svoj dan. Počet ću neočekivano rasipno, od skoro četiri sata popodne. Da sam počela od sedam ujutro vidjele biste me kako, uz spremanje za posao, upravljam dvije zabludjele ovčice prema školi, gdje će stići normalno obučene kada iscrpe sve druge mogućnosti. Vidjeli biste me kako hranim njihovog mačka i zaboravljam promijeniti pijesak. Vidjele biste me kako vozim po našem gradu i kako onda radim posao pomoću kojeg plaćam kolosalne račune za grijanje. Privilegovana sam – imam posao, automobil i stan. Sve do sada je potpuno normalno, a sada ćemo posmatrati početak sunovrata moderne žene. Primam nepovoljan e-mail na koji odgovaram bez ChatGPT-a i drugih filtera, onako kako osjećam, zato što sam u PMS-u. Svi znamo da ako na poslu počnemo raditi onako kako osjećamo, poremetit će se ravnoteža svemira. Možda je tu sve počelo.

Čim pritisnem „send“, zvoni telefon, mama mi javlja da je saznala da smo na ozloglašenoj vikendici imali provalu – to znači da ću morati tamo otići prije ili kasnije. Privilegovana sam – imam vikendicu. Dodaje kako je sve „vrlo nezgodno bez muškarca“, što me pravednički razbjesni jer osjećam da mi direktno spočitava nemar raspada braka. Nije mi namjera da se pred vama, drugarice, razmećem ovim razvodom, ja znam da su neke od vas udate i da život izgleda potpuno isto. Vičem na nju kako sam ja ta koja ima kontakte u firmama za stakla i za bravariju, kako sam ja arhitekta i kako vozim automobil. Ona nekako prihvati ovaj ispad kao ispriku za moj očiti nemar pa idemo dalje, nudi mi da skuha ručak, ja neću. Sada bih iskoristila priliku da joj čestitam Osmi mart.

Moji kontakti u firmi za staklo kažu da mogu doći na mjerenje za pet dana i da ništa ne brinem. Savjetuju me da, nakon toga, nazovem direktno njihovu proizvodnju i da kažem da se desila provala, da je objekat otvoren i da je stvar hitna. Nikad se toga ne bih sjetila, lijepo je svugdje imati kontakte. Odlučujem da sutra ujutro idem na vikendicu, gdje ću improvizovati privremeno zatvaranje.

Danas trebam možda malo ranije doći po ovčice u školu jer trebam pokupiti i treću ovčicu, sinovog prijatelja, kako bi na vrijeme prisustvovali dugo čekanom skejterskom događaju i zapečatili njihovu dvanaestogodišnju pripadnost toj zajednici, to im je važno. Nastojim izbjeći gužvu, pa žurim u gužvu. Vadim onu ozloglašenu, u jednoj kolumni izgubljenu karticu koja otvara kapiju parkinga, obje ruke su na novčaniku tačno dvije sekunde, za to vrijeme automobil, nekom zlobom neživih stvari, skreće desno i guma se kresne sa trotoarom. Automobil je nakratko elastično odbačen, hvatam volan i proglašavam situaciju prevaziđenom. Nakon pedeset metara primjećujem desnu nizbrdicu i nedugo zatim počinjem osjećati da mi je točak kocka. Iskoristila bih momenat da čestitam Osmi mart onome ko je smislio ovaj sada prihvaćeni oblik, jer ako je kocka, točak ide stvarno loše. Na toj poderanoj gumi dokockavam do prvog proširenja. Nakon brze procjene štete (velika), uzimam mobitel i vagam koga trebam nazvati. Nemam više tatu, pa su finalisti Bihamk i najbolji bivši muž na svijetu. Odlučujem se za njega jer bi on mogao znati da li sam u Bihamku. Ne javlja se, na poslu je. Koga još poznajem? Ako vam nekad pukne guma, to će biti i dobra prilika za trijažu među muškarcima koji su jednom nogom u vašim inboxima. Ako za nekoga osjećate da ga ne možete nazvati kad vam pukne guma, možete mu slobodno više nikad ne odgovoriti na poruku, to postoji i popularno se zove „ghosting“. Meni to djeluje kao neki skandinavski minimalizam, pa mislim da ćete tim potezom biti moderne po nekoliko osnova. Skandinavski minimalizam me podsjeti da imam muške prijatelje. Zovem svog najbližeg prijatelja, arhitektu, estetu, minimalistu, relaksiranog čovjeka. Objasnim stvar, on zvuči zamišljeno, kao da mu se ništa slično nikad nije desilo, ali u pozadini čujem žamor i nadam se da je u pabu gdje dvadeset muškaraca gleda utakmicu i da će neko od njih znati šta je najpametnije uraditi. On počinje da simultano prenosi neke upute i doznajem da je zapravo sa svojom djevojkom, koja govori da trebam na Instagramu pronaći mobilnog vulkanizera, jer ti ljudi dolaze na lice mjesta i završe stvar s gumom. Iskoristila bih sada priliku da joj čestitam Osmi mart.

Sada već ostavljam ucviljeni automobil na proširenju i zaustavljam taksi, jer treba stići po onu djecu s početka. Naziva me najbolji bivši muž na svijetu, izražava čuđenje i saosjećanje. Na krilima čuđenja i saosjećanja, na Instagramu pronalazim putujuće vulkanizere i obavještavam taksistu o njihovom postojanju. Nije znao. Zovem ih, kažu doći ćemo za 20 minuta, ali ja tada neću biti tu, kažu ne brinite, automobil je tu. Dopada mi se njihova samostalnost, zamišljam ih kako razbijaju prozor da dohvate volan i da ga malo okrenu. To me podsjeća, pa još jednom nazivam firmu za staklo radi vikendice, da ubrzamo prvi dolazak na teren, ali moji „kontakti“ me, da se tako popularno izrazim, „ghostaju“. Sve su to skandinavski minimalisti.

Stižemo do škole, shvatam da nemam keš da platim taksi, nisam predvidjela ovu taksi vožnju, pa hodam kroz ovaj život s karticom u nadi da će život izvaditi pos. Maše mi mama od ovog dječaka što i njega trebam danas uzeti, i umjesto da proiciram pouzdanost, ja je pitam za deset maraka da mogu otpremiti taksistu. Ona mi daje, neizmijenjenog izraza lica, i pita može li mi pomoći s dječacima, dok juri sa svojim drugim djetetom na ručak, na pregled kod zubara i na tri treninga. Ulazim joj u auto sa svom tom djecom i ona nas vozi do ciljnog događaja, od kojeg ne odustajemo jer se obećanja moraju ispuniti. Iskoristila bih priliku da joj čestitam Osmi mart.

Dok se vozimo, zovu me putujući vulkanizeri. Kažu da mojoj kresnutoj gumi nema spasa i pitaju imam li rezervnu. Prepipam džepove i kažem da nemam. Oni nude da donesu svoju, polovna je, ali u divnom stanju, pa pristajem na neminovnih sto pedeset maraka. Nazvat će me njihov šofer da mu objasnim gdje treba donijeti gumu. Otkrit ću poslije da sam imala gumu u gepeku, pa eto, imam je još uvijek. Izlazimo iz auta kod bankomata gdje podižem dovoljno žrtve za umiriti bijes današnjih bogova. Moja kćerka se duri jer njenom bratu smo poveli drugara, a njoj ništa, a evo jučer sam joj jasno obećala da ću je danas odvesti kod drugarice. Vučem je za krutu ručicu i manevrišem s ovom dvojicom koji sada brbljaju na engleskom jeziku nešto iz svog svemira i ne odgovaraju na pitanja. Dolazimo do njihovog cilja, to je natkriveni prostor gdje odrasli ljudi padaju sa skejta i vesele se životu. Objašnjavam im da trebaju ostati tu i čekati da se vratim po njih, sada idem srediti stvar s automobilom. Vrlo kratko ih zainteresuje priča o gumi, samo čuđenje bez saosjećanja, i nastavljaju pratiti padove. Naziva me šofer koji dovozi gumu, i njemu objašnjavam gdje je automobil i potvrđujem da znam za dodatni trošak.

Ponovo sam u taksiju i idem prema još nevulkaniziranom siročetu. Dijete je, dakle, sa mnom, ali toliko prigovara da se na kraju ipak dovozimo do adrese te prijateljice, gdje i ja izlazim i vodim je na šesti sprat. Zaista nas očekuju, jer sam to valjda rekla jučer, između dva sastanka na poslu. S vrata kažem da moram ići da saniram automobil, ali drugaricina mama me ugurava u stan, naruži me što sigurno nisam jela od jutros, i da mi kafu i supu od tikve. Iskoristit ću priliku da joj čestitam Osmi mart.

Ostavljam kćerku kod ovih (otac porodice se pojavljuje na vratima taman na vrijeme da ga u prolazu pitam da li je znao da postoji mobilni vulkanizer, nije znao) i jurim prema mjestu akcije. Tamo zatičem živopisan kombi, vozi ga žena, i kada joj platim i pohvalim ih, ona mi dodaje pet vizitki koje danas vama u ovom tekstu dijelim. Nije žena, šalim se, ali mogla je biti. Evo, drugi taksi je vozila žena. Ovom prilikom joj želim čestitati Osmi mart.

Sjedam u oporavljeni automobil, jurim po onu dvojicu dječaka koji su sami na nekom subkulturnom okupljanju, istrošila im se baterija mobitela. Zamišljam da su zabrinuti i da se pitaju gdje sam, kao bez duše parkiram na neko direktorsko mjesto, dotrčim do njih, oni me ignorišu i žele da gledaju padanje još, eto, 10 minuta. Gledam padanje i odgovaram na četrdeset dvije poruke vezane za posao.

Pomalo je kasno za kuhanje ručka, žalim što sam odbila mamu. Dugo tražim parking mjesto, vodim dječake u čevabdžinicu jer nam je to blizu, sjedamo i dječak me pita da li smo mi grupa Trump ili grupa koja je navijala za onu ženu. Moj sin sjedi pored njega, neprirodno široko otvorenih očiju gleda u mene i diskretno i ukočeno odmahuje glavom. Ja odlučujem da je ovo momenat za formativne razgovore, očajnički se nadajući da uloga majke nije samo da grli, beskrajno vozi po gradu i osigurava obroke. Popravim frizuru i strpljivo pričam. Dječak kaže da mu se predsjednik dopada jer ima zanimljiv medijski nastup i govori ono što misli. Ja ne lupam posudicom za luk o zidove, nego kažem da je zaista fotogeničan, ali da nas možda više treba interesirati nečija politika nego nastup i pitam znaju li njih dvojica neku njegovu odluku o kojoj možemo razgovarati. Hvatam se za ekologiju, za Indijance koji bi eto trebali istjerati sve doseljenike sada, za rasno pitanje, za pitanje spolne ravnopravnosti. Dječaci, kad malo razmisle, na kraju podržavaju jedino ovu predsjednikovu odluku da postoje samo dva spola. Moj sin govori da je gej uvijek bilo okej, ali sada više nije jer je, pazite sad, „gen Z“ (to su valjda ova djeca malo starija od njih) „upropastio gej“ s previše tih slova. Ja se na tom mjestu malo umorim, govorila sam pola sata i žao mi je, ali trans ekipa će se danas u ovim mladim umovima morati izboriti sama za sebe.

Treba stići kući, presvući se i nahraniti mačka. Stan je još čist, jučer je dolazila žena koja čisti, i to mom istrzanom srcu donosi trenutni spokoj. Ovom prilikom joj želim čestitati Osmi mart.

Moj sin se hvata kompjutera kao izvora vode u pustinji, ja pospremam i vičem da ima jedan sat vremena za ekrane i da sam treba da to mjeri, gulim voće i režem mrkvice jer me grize savjest što su jeli nekvalitetno. Po trampovca dolazi mama i blinka dole na trotoaru, moja mama opet zove da vidi šta sam uradila povodom vikendice, ja je umirujem da će moji kontakti sve to da završe. Ponovo se oblačim i na novoj polovnoj gumi jurim po kćerku, možda se sjećate da je ona ostala kod dobrih ljudi na ručku i igranju. Razmišljam kako sam četiri zimske gume kupila prije mjesec dana i kako su bile simetrične i pouzdane. Vozim kćerku na trening i iskoristim sat vremena da se kratko priključim na Zoom sastanak (druga vremenska zona), pišem poruku sinu da je isteklo vrijeme i da siđe s ekrana i pročita jedno poglavlje lektire. Dopisujem se s prijateljicama na grupi, one kažu da sam ih trebala nazvati da mi pomognu nekako, ja ne znam u kojem trenutku i kako, pa shvatam da je problem u mojoj organizaciji traženja pomoći – koga nazvati? Ovom prilikom im želim čestitati Osmi mart.

Sve to nezamislivo brzo prolazi – trening nije dovoljan da odeš negdje i kompletiraš smislenu akciju, ulazim po kćerku, ona ne razumije zašto sad moramo kući, plaćam parking, guram one kovanice, vozimo kući, opet dugo tražim parking.

Ulazim u stan, sin baca onaj mobitel na pod i drži lektiru naopako, ja ulazim u WC i vidim da je mačak uradio posao na sred prostirke. Niko nije promijenio pijesak od jučer, i njemu se gadilo da uđe tamo. Ne možemo mu to zamjeriti.

Nakon nekoliko dana zove me Najbolji bivši muž na svijetu, kaže da neću vjerovati šta mu se dogodilo, pukla mu je guma. Pita gdje sam našla putujuće vulkanizere. Zaista je bez muškarca vrlo nezgodno, jedino on zna tačno koga pitati.

***

Jedan pametan muškarac me je u razgovoru o ženskom položaju pitao da li bih mogla zamisliti da budem „kept woman“. To znači uzdržavana žena, je li, ali ja sam čula „cat woman“, prihvatila i smijala se. Možda me je život pitao isto, ja ga pogrešno razumjela i sad je to zauvijek propuštena prilika.

Iskoristila bih priliku da svim ženama koje su greškom gurnute u ulogu superheroja, a naročito onima koje pritom nisu privilegovane, čestitam Osmi mart.