Biće koje je od samih početaka razvoja kinematografije zablistalo na velikom platnu, preselilo se na male ekrane naših dnevnih soba i udomaćilo na smart ekranima, opčinivši publiku svih generacija u svim dijelovima svijeta. Vampirizam, bez obzira da li se radi o fantastičnom biću, ili narcisoidnom partneru ili radnom kolegi, uznemirava, jer je suprotan sa našim očekivanjima, umara i užasava nas, također je fascinantan i opčinjavajući. Njegova popularnost ne opada u kinematografiji u posljednjih stotinu godina. Sama evropska legenda o vampirima potiče iz Srbije, a bila je direktna inspiracija romantičarskom klasiku – Stokerovoj „Draculi“. Prvu zvaničnu adaptaciju ove priče na filmskom platnu uradio je Friedrich Murnau, čiji se Nosferatu iz 1922. godine smatra utemeljiteljem horor žanra. Međutim, ovaj film, koji spada u njemački ekspresionistički umjetnički pokret, mnogo je više od običnog horor filma. Pri tome, nije ni prvi film o vampirima.

Piše: Lejla Panjeta

Filmovi o vampirima: tri ciklusa

Prvi film koji bi se mogao nazvati vampirskim filmom bio je film Le Manoir du diable George Mélièsa iz 1896. godine, u trajanju od dvije minute. Méliès sam glumi u ovom filmu i režira ga upotrebljavajući rane specijalne efekte (duple ekspozicije) u transformaciji šišmiša u grotesknog demona. U 1915. godini Louis Feuillade radi opus od deset filmova pod nazivom Les Vampires. Ovaj filmski serijal uticao je na impresionističku estetiku Jean Renoira i film noir Orsona Wellsa. Takođe je uticao na nadrelistički film i zajedno sa njemačkim ekspresionizmom na razvoj trilera, psihološke drame i horora. Nakon uspjeha ekspresionističkih filmova 20-tih godina, Dreyer odlučuje da za svoj prvi zvučni film radi adaptaciju priče Sheridana Le Fanu, „In a Glass Darkly“. Zbog mišljenja filmske elite sa početka 20. stoljeća o horor filmu, kao nečemu što ne može biti smatrano umjetnošću, ova interpretacija vampira doživljava potpunu finansijsku propast. Dreyerov film Vampir iz 1931., nema koherentnu naraciju i strukturu dijaloga, a upotrebom sjene i svjetla stvara zastrašujuću atmosferu prijetnje, tako da hollywoodska interpretacija vampira djeluje kao bajka u komparaciji sa njim. Nakon čudovišnog Murnauovog Nosferatua, zastrašujućeg Browningovog Drakule iz 1931., s glumačkom interpretacijom Bele Lugosija, uznemirujućeg Fisherovog Drakule iz 1958., u izvedbi Christophera Leeja, te monstruoznog Klausa Kinskog u ulozi grofa Drakule u Wismaru u Herzogovom filmu Nosferatu: Phantom der Nacht, iz 1979., devedesetih godina 20. stoljeća vampiri postaju ljepotani sa kojima se saosjeća. Takvi su Brad Pitt i Tom Cruise u Intervjuu sa vampirom iz 1994., Gary Oldman u Coppolinoj Drakuli iz 1992., Wesley Snipes kao Blade iz 1998., David Boreanaz kao Angel u istoimenoj TV seriji (1999-2004) ili vampiri i vukodlaci u Underworldu iz 2003., kao i Edward Cullen iz 2008. u Twilightu.

Posmatrajući historiju podžanra horora kao filma o vampirima, postoje tri  ciklusa vampirskog žanra: zloćudni (1931-1948), erotski (1957-1985) i suosjećajni (1987-danas). Lon Chaney sa svojim Fantomom, udario je temelje horor filmu, a Drakula (1931) je bio predvodnik žanra u zvučno doba filma. Kao kraj zloćudnog ciklusa smatra se ekonomska situacija u kojoj se nalazi Universal studio 1948. godine, što ih je opredijelilo za rad na naučnoj-fantastici narednih deset godina. Universal sponzorira Hammer Studio 1957. godine u adaptaciji nove verzije Drakule. Taj Drakula (1958) je prvi film koji pokazuje krv, a čin vampirizma ima otvorenu seksualnu implikaciju, što je osobenost erotskog ciklusa filma o vampirima. Za početak suosjećajnog ciklusa, uzimaju se The Lost Boys (1987) i Near Dark (1987), u kojima su vampiri izmješteni iz aristokratskih okvira i stavljeni u kontekste svakodnevnice, pri čemu se kombiniraju elementi drugih žanrova. Near Dark sa vesternom, a The Lost Boys sa elementima tinejdžerskih filmova.

Jedan od najznačajnijih primjera suosjećajnog ciklusa filma o vampirima je TV serija Buffy  (1997-2003), smještena u kontekst srednje škole. Ona otvara vrata za potpuno drugačiju vrstu vampira u spin-off seriji Angel (1999-2004), koja postavlja temelje za vampire da iz negativaca prerastu u heroje i superheroje. Takav je slučaj i u HBO serijalu True Blood (2008), nastalom prema knjigama Charlaine Harris pod nazivom „The Southern Vampire Mysteries“, od kojih je prva objavljena 2001. godine. Sličnost u opisima likova i zapletu vidljiva je i u serijalu L.J. Smith „Vampire Diaries“  iz 1991. godine.

Konvergentni elementi ovog cvjetajućeg podžanra horora i mješovitog žanra filma o vampirima su strava, misterija, teen romansa i nadnaravno. Fenomen Twilight izrodio je bestselling serijale u književnsoti, kao i na velikom platnu. U svakom od ovih serijala centralna tema je misteriozni mladi muškarac (vampir, vukodlak, pali anđeo, besmrtnik) i dama u nevolji (djevojka u školi). U principu ovdje se radi o mješanom žanru, sa elementima mitoloških arhetipa o Erosu i Psihi tj. Ljepotici i Zvjeri. Misterija muškarca sadržana je u njegovoj zvjerskoj prirodi, iskupljenju, ljepoti i neuklopljenosti u svijet u kojem živi. Zavisno do religijsko-rodne inklinacije autora, mlada žena varira od obične i prosječne do supermoćne i magične žene u koju se pretvara. Romantični zaplet formira se uz upozoravajuću prijetnju straha od nepoznatog i nesigurnosti otkrivanja emocija. Zajedničko ovim fantastičnim hitovima, koji kombiniraju elemente misterije, horora, romanse, bajke, i priče o prokletim besmrtnicima u 21. vijeku, je običnost glavnih likova, koji su u nekom paralelnom svijetu fantastike neobični i posebni. Ovakav trend saosjećajnog ciklusa filmova o vampirima podržao je i Coppolin Dracula iz 1992. godine, kao jedan od posljednjih filmova koji su snimljeni bez korištenja digitalne kamere, digitalne montaže i CGI-a, već sa upotrebom starih filmskih trikova, maketa, duplih ekspozicija, specijalnih efekata na setu, a time je postao homage ranim filmovima sa početka 20. vijeka. Njegova publika je generacija X, tako da je ljubavna priča i saosjećanje prema čudovištu, te njegovo iskupljenje i strast žrtvovanja jedna od okosnica priče. Ipak, otac svih ovih filmova, koji spada u zloćudni ciklus, nije nimalo romantičan, te od Stokerove priče odudara u par detalja koji su napravljeni iz produkcijskih razloga, ali i kreativno-idejnih. Naime, njemački ekspresionizam je Munkov „Krik“ zloćudnosti svijeta i čovjekovog užasa u periodu neizvijesnosti, anksioznosti, straha i depresije između dva svjetska rata u Evropi.

Nosferatu 1922.

Friedrich Murnau bio je vojnik pješadije u Prvom svjetskom ratu, a kasnije pilot. Nakon avionske nesreće, odlučuje da se posveti novotariji zvanoj film. Većina njegovih prvih filmova je izgubljena, ali svjetsku slavu postiže sa filmom Nosferatu, eine Symphonie des Grauens, nakon čega odlazi u Hollywood. Tamo režira svoje remek-djelo Sunrise (1927), i još nekoliko filmova, koje mu je Fox studio kreativno demolirao. Prije premijere svog brilijantnog ljubavnog filma Taboo (1931) koji je sniman na otocima Tahitija, poginuo je u automobilskoj nesreći. U filmskoj umjetnosti zabilježen je kao reditelj njemačkog ekspresionističkog filma i utemeljitelj klasičnog horor filma.

Murnauov Nosferatu odstupa od njegovih prvih filmova, kao i njegovih ekspresionističkih kolega (Metropolisa i Kaligarija), jer ne koristi interijere i izvještačene scenografije, već izlazi u eksterijer i snima u prirodi, na lokacijama sa chiaroscuro osvjetljenjem u kojem je naglašen kontrast između svijetlog i tamnog. Na taj način kreira gotičku atmosferu, a snimanje u prirodi odličan je kontrast neprirodnosti zapleta koju kreira vampir. On je također i pionir u filmskim specijalnim efektima: negativ u kadru vožnje kočijom i kadrova prirode, te pixilacija (stop motion animation) u kadrovima pokreta likova, koji djeluju zastrašujće i neprirodno. Ključne i kultne scene su sjenke ruke sa dugim noktima, krupni kadrovi pacova i vampirskih zuba. Ekstremni donji rakursi i dubinska oštrina u sceni sprovoda inspiracija su Wellsu za Citizen Kane. Dekomponovani kadrovi, u kojima prijeteće sjenke i kontrasti domniraju, a lik je decentriran u ugao kadra, doprinose jezivom ambijentu u scenama.

Film odiše neprirodnošću, odvratnošću atmosfere, riginosšću i napetošću, što izaziva anksioznost, koja nastaje pri pogledu na nešto poznato, ali izopačeno i stravično. Vampir se kreće usporeno i pretvara u džina. Pejzaž, zgrade, ljudi, sve je u ovom filmu na rubu strave, ali ne stravičnog koje nas plaši, već onog koje nas progoni. Jezu ne izaziva sam subjekt u kadru, već način izlaganja priče i postavke tog kadra u odnosu sa drugim kadrovima koji dekompozicijom i dezorijentacijom uglova prenose prijetnju na sve ono što nam je poznato i ugodno. Sam lik vampira, kojeg je sjajno odigrao Max Shreck je bez imalo izvještačenog urbanizma kasnijih interpretacija Lugosija ili Leeja. Ovaj vampir je biće noći, životinja u tijelu koje sliči ljudskom. Groteskni udovi, zubi i nokti u kombinaciji sa ćelavim i blijedim licem, uspravnim držanjem poput nakostriješene mačke prikazuje biće u okovima kovčega, iz kojeg je moralo ustati po nagonu viših sila. Agonija njegove potrebe za krvlju je na rubu ludački odvratnog, te nimalo romantičnog, kakvim se vampir predstavlja u kasnijim hollywoodskim interpretacijama. Sa ovim vampirom nema razumijevanja i nema nimalo pathosa. Ovo biće samo po sebi je pathos, kojeg se treba riješiti. Zapravo biće se zove „nositelj kuge“, a prokletstvo koje nosi sa sobom, jedino može prekinuti samovoljna žrtva djevice.

Murnauov vampir temeljen je na Stokerovom romanu, međutim, zbog autorskih prava, zamalo da su sve kopije filma uništene, a tužbama Stokerovih nasljednika produkciji filma Prana prijetio je bankrot, tako da im je ovo bio jedan i jedini film koji su snimili.  Još u toku rada na filmu, imena likova i gradova su promijenjena. Tako je Mina postala Ellena, Johnatan postaje Hutter, Van Helsing je profesor Bulwer. Whitby postaje fiktivna baltička luka Wisborg. Sam Grof Drakula je Grof Orlok. U romanu Mina se ne žrtvuje, već je opsjednuta vampirizmom i spremna da brani Draculu, dok se u Nosferatuu Ellena svojevoljno žrtvuje i namami Orloka u svoj krevet, čuvajući ga na pored prozora  na jutarnjoj svjetlosti (dok tri puta pijetao zakukuriče) što grofa konačno ubija. Ovaj film, i nakon 100 godina od svoje premijere, još uvijek ima moć da uplaši i uznemiri.

Nosferatu 1979.

Evropski film sedamdesetih živi od novih talasa, reditelja autora i novih priča na stari način filmske tehnologije i vizuelnog jezika tog vremena. Werner Herzog je autor-zvijezda njemačkog tj. evropskog filma u to vrijeme. Brilijantni vizuelni narator odaje počast njemačkom njemom filmu u novom jezivom ruhu bolesno-žutog kolorita u igri sjenke i svjetla. Nosferatu: Phantom der Nacht prati Stokerovu naraciju. Lucy je Johnatanova zaručnica, a ne Mina. Lucy će se takođe žrtvovati kao i kod Murnaua, sa tom razlikom da policija hapsi Van Helsinga sa krvavim kolcem u rukama, a Johnatanu izrastu groteskni prednji zubi. Klaus Kinski, koji je sjajno odigrao, ne grofa Orloka, već samog Max Shreka, jeziv je, no i bizarno smiješan. Imena nisu promijenjena u odnosu na original. Dakle, radi se o grofu Drakuli, no on je vizuelna replika Murnauovog grofa Orloka. Film ima dozu crnog humora, no ipak izaziva uznemirujuće osjećaje. Ovdje nema romantike, već se radi o kugi koja dolazi sa grofovog broda u vidu malih štakora, koji su u krupnom planu veoma simpatični i umiljati. Igra bizarnog, komičnog i stravičnog kod Herzoga rezultira verzijom priče o vampirima koja je mistična, misteriozna i urbano letargična. Posljednja western scena Johnatana koji odjaše prema horizontu nagovještava širenje vampirskog virusa, dakle priča nije gotova, već Herzog naglašava da je pitanje čudovišta koje živi u ljudskom tijelu, a hrani se drugim ljudima, vječni arhetip čudovišnog i prokletog. Ovaj film, iako je tribute originalnom Nosferatuu, autorski je i sugestivan, nekonvencionalan i magičan. Za razliku od njegovog nasljednika iz 2024. godine.

Nosferatu 2024.

S obzirom na svoje inspirativne korijene i zaostavštinu Murnauovog Nosferatua, adaptacija Roberta Eggersa iz 2024. naslijedila je velika očekivanja i publike, fanova vampirskih legendi i filmske kritike. Nažalost, film na kraju ne ispunjava standarde jer nije uspio efikasno razviti svoje likove i atmosfersku napetost koja je karakterizirala original. Film pokušava uključiti moderne tehnike pripovijedanja, ali često žrtvuje dubinske slijeve priče, za vizuelni spektakl.

Jedna od primarnih kritika Nosferatua iz 2024. je njegovo oslanjanje na vizuelne efekte i homage prethodnicima, a ne na narativnu supstancu, tj. sadržaj je žrtvovan formi i kontekstu. Film često citira originalnog Nosferatua, pokušavajući digitalizirati napetost filma iz 1922. godine. Pored toga, vidljivi su tribjuti Draculi iz 1992. godine, u smislu vizuelnih, scenografskih elemenata, no nikako u smislu priče i kompleksnosti karaktera. U već dovoljno citata uvlači se i scena savijanja tijela opsjednutog iz Egzorciste, tako da je nejasno u kojem pravcu ide opsjednutost. Tu je još i referenca na Kaligarijev somnambulizam, što dodatno pojačava ludilo nepovezanosti i nekoherentnosti u filmu. Na kraju filma se ispostavi da je sve vezano za bolji vizuelni dojam, bez imalo konekcije sa likovima i pričom. Na račun naracije i razvoja odnosa između likova, film je dao prioritet vizuelnim impresijama.

Motivaciji protagonista nedostaje složenost i dubina koja je vidljiva u prethodnim adaptacijama. Ellena, iako se svojevoljno žrtvuje, što takođe ostaje karakterno neutemeljeno, zapravo je osnovni pokretač zla, sa svojim ranijim seksualnim težnjama (koje možda vuku porijeklo iz puberteta) a kojima je prizvala demona u svijet živih. Iako sa udaljenosti od milion kilometara, čak iz Transilvanije, ova priča ne stoji, s obzirom da u njoj nema ničega romantičnog. Naime, grof Orlok nju ne voli. No, ni ona njega ne voli. Pretjerana kritika tjelesnog, bez imalo osjećanja, vidljiva je u pokušaju njenog zaručnika Huttera da je siluje. On je jednodimenzionalni lik, sa kojim uopšte nema potrebe da se saosjeća, osim u par komičnih scena tokom njegovog putovanja u Transilvaniju. Njegova jedina svijetla strana je što je on jedini od svih likova koji je lijep i zgodan. Svi ostali likovi nisu nimalo upečatljivi, niti imaju profinjene crte lica koje su estetski ugodne.  Jedini lik koji je iole dosljedan je Profesor, koji sjajno igra pomućenog naučnika i ludog mudraca, no većinom ostaje po strani priče (kao i u širim planovima, uz izuetak nekoliko krupnih kadrova njegovog monologa). Međutim, elementi razvoja naracije, koji su vezani za njega, kao što su komparacija Ellene sa Izidom, velikom sveštenicom Egipta, koja je komunicirala sa mračnim silama, te Solomonarijev kodeks tajni i devetokraka zvijezda (grofov amblem), ostaju potpuno neispraćeni i nimalo objašnjeni ili istraženi.

Film pati od problema s ritmom koji narušava narativni tok. U nastojanju da predstavi zanimljivu i brzu priču, gube se trenuci napetosti i neizvjesnosti. Nekoliko kritičnih scena koje su imale za cilj da izazovu strah i oklijevanje se požuruju. Takvi problemi sa tempom ometaju izazivanje straha kod publike (a film itekako pretendira da izazove strah), što je od suštinskog značaja za horor pripovijedanje.

Murnauov klasik iz 1922. godine maestralno je koristio sjenu i svjetlost kako bi stvorio opresivnu atmosferu koja je upotpunila njen narativ. Nasuprot tome, verzija iz 2024. često se oslanja na jako osvjetljenje i otvoreno dramatičnu scenografiju. Šminka, kostim, scenografija i kamera svako za sebe radi sjajan posao. No, oni se zajedno nikako ne uklapaju. Sjajna je scena dugačke sjene ruku, ali kombinovana sa radnjom i ostalim kadrovima, gubi na težini. Putovanje prema dvorcu brilijantan je kratki video, koji sa muzikom i zvučnim efektima čini zaseban mračni muzički spot. No, nažalost susretom sa grofom, ovo obećanje pada u vodu.

Naime, u svom kaputiću, sa šubarom na glavi i facijalnim karakteristikama Hajduka Veljke, jasno je da ova adaptacija ne želi da govori o Murnauovom čudovištu, a još manje o sofisticiranim urbanim varijantama Dracule. No, sličnost sa potretom Vlada Tepeša, čisti je promašaj. Stil i izgled grofa više podjećaju na janičara otomanske vojske iz 16. vijeka koji se putem neke mašine za putovanje kroz vrijeme samo obreo u Njemačkoj sa kraja 19. i početka prošlog vijeka. Njegov izgled nije ni smiješan, ni odvratan, ni strašan. Samo je nepripadajući priči koja se odvija. Ovo je vampir sa brkovima koji podsjećaju na jednog od pjevača benda „Rokeri Smoravu“ , a cjelokupnom pojavom  komparativan je četnicima sa naših prostora.

Asmatično disanje nema nikakvog opravdanja. Ukoliko je vampir neživ, i potrebna mu je krv, spava u kovčegu ili u zemlji svoje domovine, nije mu disanje nikakav prioritet. Čudovište koje svojom voljom pokreće maglu, munje, oblake, vukove i pacove, kreće se brzinom svjetlosti, caruje sjenom i tamom, zasigurno da ne bi trebalo da ima astmu. Sa druge strane ovaj zvučni efekat liči na početničke korake u B produkcijama horor filmova, kada se jezivi zvukovi režanja dodaju uz sve i svašta, pa i ajkulama pod vodom, samo da bi se napravio veći efekat strave.

Prikaz grofa Orloka pokušava uravnotežiti teror sa ranjivošću, ali ova dualnost ostaje neuvjerljiva i na kraju liči na karikaturu. Nemamo nimalo simpatije za njega. Specijalno kada ga vidimo na kraju, mrtvog, uvehlog, nakon svog monstruoznog seksualnog čina u krevetu preko mrtve Ellene. Gomila krvi koja izađe iz njega ne doprinosi elegantnosti trenutka žrtvovanja mlade djevojke za spas svijeta. Pored svega, ovaj vampir ne ugriza za vrat, već su mu je draža prsna kost i nešto malo rebaraca! Suština horora leži u suptilnostima atmosfere i raspoloženja. Žrtvovanjem ovih suptilnosti, najnovija adaptacija se otuđuje od svog izvora.

Što se tiče historijskih implikacija filma, prijem Nosferatua iz 2024. zajedno sa hororom The Last Voyage of Demeter iz 2023. i crno-humornom akcijom Renfield iz 2023. godine, mogao bi signalizirati promjenu očekivanja publike u pogledu remake žanra horora. Pohvalno je da filmski umjetnici nastoje ponovo osmisliti klasične priče, a publika također želi nostalgičnost, autentičnost i emocionalnu rezonanciju. Nosferatu iz 2024. može poslužiti kao priča upozorenja za buduće adaptacije, što ukazuje da vizuelni sjaj i savremene digitalne tehnike, upotreba CGI-a i AI-a ne mogu zamijeniti osnovne elemente koji definiraju efikasnu režiju i narativne tokove.

Ovaj film se predstavlja kao značajna studija složenosti prilagođavanja klasika unutar horor žanra. Definitivno ne spada u saosjećajni, niti erotski ciklus filmova o vampirima, ali ne donosi nikakvu novu žanrovsku karakteristiku da bi mogao otpočeti svoj ciklus. Sa svojim nedostacima u razvoju karaktera, suštini priče, ritmu, atmosferskoj napetosti i interpretaciji likova, filmu na kraju nedostaje supstanca neophodna da bi u potpunosti uključio svoju publiku. Adaptacije klasika u budućnosti mogu uspjeti samo kroz pažljivu ravnotežu digitalnih inovacija i vjernosti suštini narativnih tokova, sa čuvanjem mitoloških struktura i arhetipa priče. A mitologija vampira uvijek će biti aktuelna, na svakom kontinentu, u svako vrijeme i u svakom obliku.