Piše: Danijela Golijanin

Kažu da je kajati se za svoje pogreške jednako nepotrebnom isticanju vrlina i postignuća. Jesam li u životu omanula? Možda. Grafit na zidu u jednom od gradova koje volim i u kojima sam voljela, kaže sve je za ljude, kao i da su se oni koji su izmislili vatru, također, opekli.

Dok se svakodnevno opijam mirisom obližnje lipe, pokušavajući se u danima svog odmora, jer ljetovanja za mene s godinama nisu pod must have, za početak, naspavati, razmišljam u tišini svoja četiri zida kako je slušati voljene ljude dok spokojno dišu i spavaju, privilegija dostojna bogova, a čovjek se usuđuje tražiti više.

Osluškujem samu sebe, nedostajanja me razdiru. Priznajem, teško mi je, preteško se nosim s odlaskom svojih najbližih, ali se ipak nekako nosim sa svim što me u zadnje dvije, tri godine snašlo u životu. Zahvalna sam na svakom zagrljaju, mahanju, glasovnim porukama od kojih sam se nekad ježila, koje dobijem, koje me prekinu, iznenade. Priznajem, mnogo mi znače, jer dani su ubrzani i svako se od nas bori za sopstveni uzdah nabolje.

Ali, u svemu i dalje mi je jako važno da osjećam, da volim – od mirisa lipe do glasovnih poruka, hladne dinje, čaše bijelog vina… Time se hranim, dišem i hodam; to je moj dom, moje ljeto, jer potpuna ravnodušnost je kraj. U bilo čemu. Sve ostalo je foliranje.

Ne očekivati ništa posebno, nadati se (naj)boljem, to je moj recept za mentalno preživljavanje ovog ljeta, mada mi često padnu na pamet i riječi pregoleme ljudske gromade Dževada Karahasana koji, nažalost, više nije s nama:

Često je čovjeku teško da podnese sebe jer mu se nikad ne događa da uradi upravo ono što je htio. Ili ne uspijeva poželjeti ono što radi, ili ne radi onako kako želi, ili ono što radi i želi ne ispada onako kako očekuje. Nekad se jave sjećanja koja čovjek nipošto ne želi, pa se učine lijepa onako ovijena maglom i daljinom.”

Nemaju svi tu privilegiju upoznati sami sebe, neki to jednostavno ne žele. Zato, narugajte se ponekad sami sebi, možete se za promjenu i nasmijati, jer imate čemu. Jer, naša realnost očekuje – hrabrost. A meni, dok ovo pišem, današnji dan miriše na Paco Rabanne, pržene paprike; tišina u dvorištu ispred zgrade mi je kao tonska proba prije ljetne kiše; zrak je kao da zmajevi uzdišu, ali dišem. Ne znam zašto, ali volim ovo ljeto, ovaj juli. Stvaram zalihe ljubavi u sebi, od svega i svačega, jer oskudica je, a svi je tako trebamo.