Piše: Alex Saša Glušac
Tao studio Sarajevo | Tel. 060 307 6337

Nekad davno bijah Ratnik.

Biljeg koji mi se provlačio kroz ovaj život. Susreti sa Smrću koja mi je dolazila i sve više me čuvala. Ne, to nije manjak poštovanja prema elegantnoj dami u crno-sivim tonovima Chanel kostima. Ona je uvijek, prvenstveno, Učitelj.

I kada sam kao dječak sjedio pored oca koji je uzbrdo preticao tamo negdje prije Konjica, zurio sam i prihvatio Nju dok nam je slala drugi kamion u susret. To je bila prva lekcija prihvatanja. Bilo ih je mnogo. Očigledno je tako trebalo biti. Previše živ dječak. Odavno prepušten jednoj dugokosoj vili koja je vršila funkciju moje majke. Mala konstitucijom, ali neumoljiva, pokušavala je obuzdati taj dječački, herojski, fatalni um koji je volio srljati u razne belaje.

Alex Saša Glušac | Foto: Jasmin Memagić

Interesantno je da me sunce južne Italije s nepunih osamnaest potpuno preobratilo. Neka posebnost koja je upijala tu umjetničku okolinu mog III-d razreda vukla me da svako jutro trčim, treniram i kušam svaki dan opijenost impresionizmom kroz kopiranje raznih božanskih veličina italijanske renesanse.

Da, to bijaše opijenost suncem i divnim ljudima juga. Nepregledne, puste plaže okoline grada bile su moje platno unutrašnjeg življenja pod ogromnim plavim nebom iznad pučine. Da, to bijahu sati i sati slikanja i divljenja toj fascinantnoj spontanosti Mediteranaca.

A već se pitate gdje je Ona?

Smrt mi je slala poruke suočavanja, uvide kroz nesreće iz kojih sam izlazio nepovrijeđen. Da, upravo tako — da se pitam zašto. Jer život, u svojoj punoći, kada ga živimo punim plućima, kao poslije pretrčavanja raskršća dok smo bili hodajuće mete tokom opsade…

Alex Saša Glušac | Foto: Jasmin Memagić

Da, trebalo mi je skoro godinu dana čišćenja sa mojim prvim pravim Majstorom, Bosnom Antoniom. Izašao sam iz grada u kojem su svjetlo i ljubav bili luksuz, a demoni, poput Odiseja, htjeli su me odvući sa tim strašnim ženskim bićima tame rata.

Paranoja gladi, tuge, bijesa na sebe i one tamo, straha od invaliditeta i misli o nekoj „časnoj“ pogibiji inficirali su mi um i tijelo. Strah koji postaje grč dok božićni vatromet igra na nebu.

Da, bilo je čudno biti i Ratnik i Umjetnik, spreman da se bilo kada zaljubi do grla u lijepu riječ i mio pogled. O, koliko vremena autoposmatranja… Šta je šta i odakle to dolazi iz mene?

Da, zvuči kao zbrka. Ludilo i traženje smisla u besmislu života. Pa Veliki Majstori, pa prosvijetljeni Učitelji — gurui koji su nježno skidali sloj po sloj, gurajući me duboko u sebe. Kakav životni teatar. Pa gužva na sceni, pa drama, borba, bol i traženje razumijevanja koje ne dolazi baš odmah.

Alex Saša Glušac | Foto: Jasmin Memagić

Sada samo znam da nikada ne trebate odustati od sebe. Sve je to već posloženo u nama. Svi odgovori, sve uloge koje smo imali — neke smo apsolvirali, druge još gledamo kako cvjetaju… i puštamo da ono što nam treba, ono što je naš san, dođe u naš život, jer tako treba.

U tom dugom procesu traženja ravnoteže između Ratnika i Umjetnika, između haosa i tišine, počelo se otvarati nešto što me nije učilo da budem “neko drugi”, nego da se vratim sebi. To nije bila ideja, ni trend, ni trenutna inspiracija, nego unutrašnji rad koji me je postepeno učio kako da se iznutra stabilizujem bez borbe. Tako sam došao do izvornog medicinskog Zhineng Qigonga — sistema koji ne traži bijeg od života, nego ulazak u njega svjesnije, smirenije i cjelovitije.