Emina Mujić Rajković: Planina je život!

Razgovarala: Elma Hodžić

Za Eminu Mujić Rajković planina nikada nije bila samo izlet ili hobi – ona je životna filozofija, mjesto gdje se susreću hrabrost, disciplina i ljubav prema prirodi. Od djetinjstva u olimpijskom Sarajevu, preko ratnih godina i prvih opreznih pohoda po okolnim brdima, do osvajanja stotina vrhova u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, Emina planinarenje doživljava kao kontinuirani susret sa sobom i prirodom. Za Urban magazin, govori o važnosti planinarskih društava, solidarnosti među planinarima, ali i o izazovima i mogućnostima za žene u planinarstvu. Njene priče o zimskim usponima, olovnoj kiši, dubokom snijegu i nezaboravnim planinarskim iskustvima otkrivaju koliko planina oblikuje karakter, testira granice i pruža osjećaj slobode i pripadnosti. Za Eminu, planina je prije svega život – stoga je ovaj razgovor pravi proljetni intervju. U susret toplijim danima i buđenju prirode, Emina nas podsjeća da je pravo vrijeme da se zaputimo u planine, osjetimo svježinu zraka i pronađemo svoj kutak slobode pod otvorenim nebom.

Planinarstvo se često doživljava kao hobi, ali za mnoge ono postaje životna filozofija. Kada je za Vas planina prestala biti izlet, a postala opredjeljenje?

Prije svega, ja sam treća generacija u porodici s majčine strane koja planinari. Kako pripadam olimpijskim generacijama Sarajeva, u djetinjstvu su mi zanimljiviji bili klizanje i skijanje, dok je planinarenje došlo tek poslije agresije. U tim drhtavim vremenima, kada smo stalno razmišljali o minski sumnjivim područjima, kretali smo se oprezno – najprije po izletištima u okolini grada, a potom sve dalje. Planinari starijih generacija brzo su organizovali mnogo pohoda i transverzala, čiju je tradiciju rat prekinuo. Bili su to susreti puni topline i razigrane energije, kao da će sve trajati kao nekad. Međutim, okolnosti su se mijenjale – sve je manje ili nikako bilo onih koji su mogli odvojiti pet, šest, sedam dana za neprekidno tumaranje po brdima i dolinama. Također, planinarski objekti obnavljali su se sporo, a oni koji jesu, nisu nudili ono što su nadolazeće generacije očekivale. Sve je manje onih koji žele spavati u desetokrevetnoj sobi s jednim mokrim čvorom na trideset ljudi.

Ipak, horizonti su postajali sve širi. Željni novih vidika i koraka, uporno smo obilazili bosanskohercegovačke planine, a potom je došlo vrijeme i za prelazak granice te istraživanje brda u okruženju. Stizali smo do Alpa, Karavanki, dolomitskih čarobnih krečnjaka i mliječnobijelih rijeka… U velikom zamahu, na jednom od putešestvija upoznala sam ekipu planinara iz Hrvatske koji su obilazili njihove planine po određenom obrascu, sa dnevnikom, sve pečatirajući i slikajući se na pojedinim vrhovima. Prihvatila sam izazov – uspon na 150 vrhova širom Hrvatske, klasificiranih po određenom obrascu. Iako je tu najviši vrh ipak ispod 2000 metara nadmorske visine, bilo je tu lijepih tura, uspona, strmina i bogaza, stijena sa sajlama i bez njih.

Negdje na pola puta, ili nešto prije toga, kada sam već bila duboko zaražena planinom, shvatila sam da me ništa ne ispunjava tako kao boravak u prirodi.

Kako vidite ulogu planinarskih društava danas – jesu li ona sportske organizacije, zajednice solidarnost ili čuvari jedne kulturne tradicije?

Takmičenja kao takvih, sa mjerenjem vremena ili drugih egzaktnih parametara, u planinarstvu nema. Od svih disciplina, sportsko penjanje i turno skijanje doživjeli su svoje olimpijske trenutke – na ljetnoj, odnosno zimskoj olimpijadi. Mi planinari, međutim, svoju aktivnost zasnivamo na međusobnoj solidarnosti i pomaganju, po principu “svi za jednog, jedan za sve”. Cilj je za sve, a ne samo za odabrane. U smislu planinarenja kao rekreativne forme, na neki srednje zahtjevan vrh može se popeti svako – neko brže, neko sporije.

Veliki je broj planinarskih društava u FBiH – preko stotinu – sa tradicijom od jedne do 120 godina postojanja. Ona okupljaju sve starosne, polne i socijalne kategorije, i zapravo je jedan planinarski dan pravi sociološki fenomen. Na jednom mjestu i sa istim ciljem, istim žarom i u istoj koloni mogu biti student, radnik, ljekar i penzioner.

Šta planina uči čovjeka o granicama – fizičkim, ali i unutrašnjim?

Granice su tu da se ispituju i pomjeraju – fizičke, ali i mentalne. Kad kažem „JA TO MOGU“, tako i bude. Korak po korak. Planinarim, pa kažu: „Imaš dosta iskustva, mogla bi postati vodič!“ Uh, zar ja?! Treba to sve pripremiti, brinuti o svakom koraku, raskršću, svakoj pertli i prosutoj boci vode – hoće li se imati gdje nasuti druga… Razmislim i krenem. Lake ljetne ture (A kategorija), pa onda zimske (B kategorija), i nakon duge pauze opet sam pripravnik, sada za teške ljetne ture (C kategorija). Kasnije i druge specijalističke edukacije – orijentacija, itd. Onda vidiš da granice zapravo i nema. Postavljamo je sami. Crepoljsko, Lisin, Triglav – svejedno je!

Ljubav prema prirodi

U vremenu ubrzanog urbanog života, može li povratak prirodi biti oblik lične i društvene ravnoteže?

U posljednje vrijeme grade se veoma nezgrapna naselja koja nepovratno nagrđuju predjele koji su imali istinski kapacitet da postanu nacionalni parkovi ili parkovi prirode. Ako dođete tamo i sjedite u restoranu, posmatrajući ljude koji skijaju – slično je kao biti na špici i kibicovati kako raja hoda Ferhadijom. Vjerujte mi na riječ, ima prostora koje ljudska ruka još nije dotakla svojom željom za sopstvenim potpisom, ali i nezajažljivošću. Gaziti netaknuti snijeg ili travu tek malo polegnutu od oštrog vjetra uvijek je katarza. I doživljavam je svaki put kao prvi put.

Da li se pozicija žene u planinarstvu promijenila u odnosu na ranije decenije?

Mi smo na Balkanu. Time je sve rečeno, ali evo: trenutno sam jedina žena u upravi PSFBiH, od ukupno 11 članova. Veliki je to teret i žarko bih željela podijeliti ga s drugim ženama. Ranije je, recimo, u visokogorstvu, planinarskom skijanju, pa i alpinizmu, bio značajno manji broj žena, opet iz balkanskih, praktičnih razloga – briga o porodici itd. Sada je ta slika nešto raznolikija, naročito po šumama i gorama.

To što smo mi nježniji spol nije spriječilo ni mene ni druge da budemo rame uz rame s jačim spolom na stazama i stijenama. Neke od nas su u ovom trenutku u pećinama, u okviru speleo tečaja u organizaciji PSFBiH. Ipak, tamo gdje se izražavaju ideje, oblikuju vizije i donose odluke, još uvijek je veoma mali procenat žena.

Planinarska društva u  Bosni i Hercegovini imaju dugu tradiciju.  Koliko je važno očuvati taj kontinuitet, ali ga istovremeno prilagoditi savremenim generacijama?

Kao što sam već rekla, naša planinarska društva imaju tradiciju od jedne do 120 godina. Nekada su to bile male zajednice u kojima je svako mogao za sebe da pronađe neki kutak, neku poveznicu, komapnjone koji mu odgovaraju… Sada je to nešto drugačije. Interesne skupine se udružuju i ciljano formiraju planinarska društva i klubove, unaprijed znajući u kojoj će sredini naći izlete za penziće i poluturističke ture, a gdje visokoadrenalinske pohode.

Postoji li uspon koji Vam je posebno ostao u sjećanju – ne zbog visine, već zbog lične transformacije?

Eh… Čvrsnica je za mene drugo ime za “rezervni rođendan”. Šesti januar, tamo neke godine – olovna kiša koja pada na već veliku količinu snijega na površini, dvoje sporijih u ekipi, jedan s preteškim ruksakom, propadanje u dubok snijeg, padanje, podizanje, vjetar, hladnoća.

Nas dvije čekamo u takozvanom zaklonu od nevelikog bora, jer drugovi se ne ostavljaju. Kiša i dalje dobuje po našim već izgrebanim licima. Pod tim borom sjetila sam se naše najveće alpinističke tragedije, gdje su poginula trojica naših tada najboljih alpinista nakon uspješnog prvog zimskog uspona na Lupoglav. Ispod jednog, baš sličnog bora, pronađeno je smrznuto tijelo Milorada Stjepanovića. Ta slika probudila je i svijest, i podsvijest, i tijelo. Dobro se, srećom, završilo.

Bijele stijene na Velebitu – jedna teška, ali ljetna priča. Pokidana sajla, uz puno peripetija, prošli smo bez posljedica.

Koje biste projekte ili aktivnosti iz svog rada posebno izdvojili kao one koji su vam ostavili najjači utisak – i zbog čega?

Posljednjih nekoliko godina ponosna sam članica tima edukatora u okviru Škole planinarstva za učenike sedmog razreda osnovne škole. To je projekat koji se realizuje pod pokroviteljstvom Ministarstva za obrazovanje Kantona Sarajevo i sastoji se od tri planinarska pohoda – na Igman, Trebević i Bjelašnicu. Na tim izletima učenici se upoznaju s načinom kretanja na planini i drugim vještinama neophodnim za bezbjedan boravak u prirodi. Učenje i uživanje – u jednom.

U Kantonu Sarajevo ima oko 4.000 učenika sedmog razreda. Ipak, posebno mjesto u mom srcu imaju djeca iz Zavoda Mjedenica i Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu. Toliko ljubavi na jednom mjestu teško je i zamisliti – njihova želja, njihova radost na licima… Kada to vidite, ništa više nije teško i nijedna misija ne djeluje nemoguće.

Koliko planinarstvo razvija osjećaj odgovornosti prema prirodi i okolišu?

Ja sebe prije svega doživljavam ljubiteljem prirode – i upravo je to moja vječna veza s planinom. Kroz ovih tridesetak godina, tokom desetina pohoda, shvatila sam da je to jedini motiv koji ljude zaista zadrži u planini.

Oni koji traže samo fizičku aktivnost ubrzo je potraže u sportskoj dvorani; oni koji traže adrenalin poslije planine traže ga u drugim avanturama. Ali ljubav prema prirodi uvijek, i iznova, vraća ljude planini. Onaj ko nema taj osjećaj, teško će ikada zakoračiti van asfaltnog tla.

Ono što me najviše raduje je kada na planini sretnem nekoga koga poznajem godinama. Znali su da planinarim i uvijek me čudno gledali – narodski rečeno, smatrali blesavom što u ponedjeljak dolazim na posao s teškim nogama, ali sa stamenim osmijehom i blistavim sjajem u očima. Ta ljudska veza s prirodom je prirodna sama po sebi – samo je treba u sebi prepoznati, pročeprkati ispod površine, pronaći je i osloboditi. Kada se to dogodi, otvara se pravi osjećaj slobode i pripadnosti planini.

Planine imaju nešto za svačiji ukus

Šta smatrate da je danas prioritet u radu jednog planinarskog društva?

Nekada je bio veoma mali procenat planinarskih društava ili klubova koji u svom posjedu nisu imali nikakav objekat. U današnjim uslovima života i njihovog funkcionisanja, jako je teško imati samoodrživ planinarski dom. Sada je situacija obrnuta – puno je više planinarskih zajednica koje su slobodne od tog građevinskog “samara” na leđima i posvećene su aktivnostima planinarskih i turističkih tema.

Istini na volju, ima ih i koje uspješno balansiraju – uspijevaju domaćinski voditi objekat, a istovremeno imati dovoljno aktivnosti. Ipak, prioritet je, po meni, edukacija, edukacija i opet edukacija. Podizanje svijesti o ljepoti, ali i opasnostima koje vrebaju u prirodi, na planini.

Osnovna planinarska škola za sve, male i velike – usvajanje osnovnih znanja o tome šta ponijeti u ruksaku, kakve cipele kupiti, kako procijeniti svoje mogućnosti.

Živimo u pretežno planinskoj zemlji, vrhovi privlače poglede, a sve više i noge. Na nama je da svima pružimo osnovna znanja za boravak u planini, da podignemo svijest o važnosti pripadnosti planinarskoj organizaciji i o benefitima koje članstvo donosi.

Kako privući mlađe generacije planinarstvu u vremenu digitalnih distrakcija?

Kao pripadnik srednje generacije, uviđam da su mlađe generacije ili potpuno nezainteresirane za outdoor aktivnosti, ili su vatreni trekeri i hikeri. Uglavnom ih zanimaju vrlo jake i adrenalinski nabijene ture. Posljednjih godina posebno su atraktivne tzv. ferate – osigurane teške staze.

Najčešće se radi o stijenama koje su prvobitno alpinističke, ali ugradnjom adekvatnih pomagala – nogostupa, sajli, pa i visećih mostova – postaju dostupne odvažnim planinarima sa nešto više iskustva. Uglavnom su to kraće dionice, što odgovara mlađoj populaciji. Teško se odlučuju za duže, a pogotovo višednevne formate planinarenja.

Planine imaju nešto za svačiji ukus, spremu, želju i potrebu. Naše je da odaberemo.

Ako biste planinu morali opisati jednom riječju – da li bi to bila sloboda, disciplina, tišina ili nešto četvrto?

Život!