Piše: Merima K. Mehinović
U zemlji u kojoj vijeća i skupštine uredno odbijaju talente, a kasnije se utrkuju ko će prije objaviti njihove uspjehe na društvenim mrežama, rodila se priča o Ahmedu Prijiću. Dječak iz Zavidovića, tih i nenametljiv, sanjao je kajak. Nije ga imao, pa je posuđivao. Veslao je u tuđim čamcima, borio se u vodi u kojoj je, zapravo, trebalo da se davi svaka nada.
Neke prošle politike odbile su pružiti mu ruku. I to nije samo odluka jedne skupine ljudi, nego ogledalo našeg društva. Kod nas talenti najčešće završe sa slomljenim snovima, u iseljeničkim koferima ili u zanimanjima gdje se ugasi i posljednja iskra motivacije. Umjesto da ih njegujemo, mi im nudimo zidove i šutnju.
Ali ovaj put se dogodilo nešto drugo, doduše nama svojstveno. Ljudi su prepoznali dječakov talenat. Nisu imali mnogo, ali su dali dio. Od kapljica dobrote često nastane rijeka, a tako je bilo i ovaj put. Rijeka koja je donijela Ahmedu kajak. Onaj pravi, odgovarajući i šampionski.
I tu počinje ono što institucije danas zovu uspjehom, a što u suštini s njima nema nikakve veze. Ahmed je danas prvak Bosne i Hercegovine u slalomu i sprintu. Viceprvak Balkana. Zlato je donio i iz Srbije. Prvi je bio i u Hrvatskoj. Zlatni dječak koji osvaja medalje i srca.
I pokazao nam je Ahmed koliko znači samo povjetarac zajednice koja je povjerovala u njega kada su institucije zakazale. On je dokaz da se uspjesi u ovoj zemlji ne dešavaju zbog sistema, nego uprkos sistemu.
Njegova priča je važna jer je univerzalna. Za svakog Ahmeda koji je isplivao, postoje desetine onih koji su potonuli. Djece koja su izgubila motivaciju. Mladih koji su otišli. Snova koji su se ugasili jer niko nije našao vremena, volje ili hrabrosti da kaže: vrijedi.
Ahmedova pobjeda nije samo medalja. Njegova pobjeda je podsjetnik da djeca ne smiju biti prepuštena sudbini. Da budućnost ne grade oni koji dijele budžete, nego oni koji se usude vjerovati u dijete, u san, u kajak koji tada nije postojao.
Zato ova priča nije samo o sportu. Ona je o zemlji. O tome hoćemo li nastaviti jesti vlastitu djecu ili ćemo napokon naučiti hraniti njihove snove.
