Piše: Dr. Bilgin Sait
Dok čitam biografije umjetnika i naučnika, zastajem na redovima o njihovim bolestima. Od čega su bolovali, kako su liječeni, šta se u to vrijeme moglo učiniti… A onda ta znatiželja poprimi drugi oblik: čime su se bavili dok se sve to događalo?
U mojim starim bilježnicama nakupilo se takvih zapisa. Usred priče o bolesti, neki usput spomenut posao: kompozicija koju treba dovršiti, pismo koje treba poslati, istraživanje koje se nastavlja. Uz sve nevolje koje tijelo zadaje, čovjek je i dalje zaokupljen nečim drugim.
Čitajući te živote, naslućujem jednu razliku. Bolest je teška, mogućnosti liječenja ograničene; pa ipak, čovjekovo se cijelo postojanje ne preuređuje oko bolesti. Na putu se pojavila prepreka. S njom se nosi, čeka se, mijenja se pravac. Posao, znatiželja, strast traju dalje.
S onim što je od tijela preostalo.
Danas se, međutim, bolest već od prve sumnje može nastaniti u središtu života. Počinje se pratiti svaki osjet u tijelu, pitati se nagovještava li nešto. Dan se ispuni nastojanjima da se sazna u kakvom je tijelo stanju i da se to stanje popravi. Vrijeme namijenjeno životu prolazi u pripremanju za život.
Sačekajmo nalaz. Neka se ova vrijednost popravi. Još jedna kontrola. Pa onda.
Horizontalni život: ono življenje u kojem čovjek izlazi iz sebe i pruža se prema drugima, svom poslu, svijetu. Ono što ga zanima, u čemu učestvuje, u šta ulaže trud, što voli. Dok služi svome tijelu, taj život zna osiromašiti. U poretku koji je uspostavio da bi sačuvao zdravlje, sve mu je manje jasno zbog čega uopće želi biti zdrav.
Ne mislim da je to nešto što se sa strane može reći čovjeku koji teško boluje. Neke bolesti zaista ne ostavljaju prostora za djelovanje. I biografije koje čitamo uglavnom nam donose priče onih koji su mogli nastaviti. Ipak, važan mi je stav na koji u tim knjigama neprestano nailazim: baveći se bolešću, nisu se prestali baviti svijetom.
Zato se vraćam i svojoj bilješci o Šostakoviču.
U pismu iz 1967. opisuje stanje svoga tijela. Desna noga slomljena, lijeva noga slomljena, desna ruka izgubila funkciju. Kaže da je ostvario sedamdeset pet posto cilja; preostala je još lijeva ruka. Kad i nju pokvari, račun će biti potpun.

Iz moje stare bilježnice: Šostakovič
Prijelomi obje noge, gubitak funkcije desne ruke. Koliko li se suzio prostor djelovanja čovjeku koji se nosi s tegobama u tri od četiri ekstremiteta. Ironija mu je, međutim, netaknuta. Piše pismo prijatelju.
Pismo. Iz dana koji se mogao zatvoriti oko njegovog tijela, on poseže prema prijatelju; priziva njegovo čitanje, osmijeh, odgovor. Čak i kada govori o sebi, njegova riječ ide drugome. Čovjek nastavlja s onim što mu je preostalo; još je na putu.
Sličan glas čujem i u Chopinovom pismu.
S Majorke piše Julianu Fontani. U bilježnicu sam prenio ovako:
„…Oko mene se okupljaju ljekari, razgovaraju, savjetuju se; prema dvojici, uskoro ću umrijeti; prema trećem, već sam mrtav!”

Iz moje stare bilježnice: slobodno prenesen odlomak iz Chopinovog pisma
Mislio sam da ga je napisao pred smrt; provjerivši datum, ispravio sam se. Treći decembar 1838. Tek mu je dvadeset osam godina.
Poslije rečenice o ljekarima vraća se svojim preludijima. Kasne zbog bolesti. Ni klavir mu još nije stigao. U svijetu bolesnog čovjeka postoji klavir koji nedostaje. Pažnja mu se pruža izvan bolesti, prema muzici koju još nije dovršio.
Bol, otežano disanje, slabost usmjeravaju čovjekovu pažnju na tijelo. Kada ga i nastojanje da ozdravi počne neprestano zaokupljati samim sobom, sužava se vrijeme otvoreno prema vani. Tijelo postaje posao za cijeli dan.
Svoj susret s Emirom Nuhanovićem u Sarajevu sada stavljam uz ove bilješke.
U nesrećama koje je doživio sedmicu prije koncerta slomio je desni ručni zglob i prst na desnom stopalu. Sreli smo se. Pregledao sam ga kao ljekar; preporučili smo ortopedsku operaciju. Nije pristao.
„Imam koncert.”
Tražio je da mu stavimo udlagu. Neka prođe koncert, pa ćemo vidjeti.
Emiru sam propisao lijekove protiv bolova. Rekao sam mu koji da uzme i kada, naveo tačne sate. Pružajući mu recept, prolazim još jednom kroz svaku stavku. Uz blag osmijeh kaže:
„Neposredno pred koncert neću ih uzeti, da mi se ne pomuti glava! Malo boli je dobro…”
Pokušao sam mu objasniti mehanizam i djelovanje propisanog lijeka, pa zastao. Nije imalo smisla. Čovjek je rekao: neka malo boli.
O onome što je Emir proživio 1994. u opkoljenom Sarajevu pisao sam u tekstu „Rekvijem koji je promijenio sudbinu Sarajeva”. Pred nekim ko je prošao tim putevima, prijelomi na dva ekstremiteta zbog kojih smo razgovarali o operaciji jedva da su bili vrijedni spomena. Njegovo mjerilo i moje nikako da se susretnu na receptu.
Na koncert je izašao s jakim bolovima. Ne znam koliko su lijekovi uspjeli pomoći.
Na kratkom snimku koji sam napravio dok je dirigovao Lacrimosom možete vidjeti udlagu na njegovom desnom ručnom zglobu. A onda pogledajte njegovu glavu. Kako se njiše, kako se naginje naprijed, kako cijelim tijelom traži nešto u muzici.

Emir Nuhanović, Sarajevo, 5. oktobar 2024.
Gledam kako mu se glava njiše. Iz tog prizora ne mogu izmjeriti njegov bol; vidim kako izlazi iz sebe i okreće se muzici.
Te večeri postoji za njega nešto važnije od bolesti: interpretirati Lacrimosu. Kako će se otvoriti jedna fraza, gdje zastati, šta će se kroz te tonove čuti. S onoliko pokreta koliko mu je u ruci preostalo.
Ima sela i s onu stranu zdravlja.
Ljubav prema umjetnosti, pozivu, nekom poslu, čovjeku, Uzvišenom… Kako mijenja mjesto bolesti u našem životu?
Dok čekamo glas voljene osobe, bavimo se pitanjem iz svoje struke koje još nismo razriješili ili ponovo sjedamo pred djelo koje stvaramo, pažnju poklanjamo nečemu izvan sebe. U vremenu provedenom s tim drugim zaboravimo provjeravati stanje svoga tijela. Bolest traje; uz nju živi i druga zaokupljenost. Potrebni smo onome koga volimo, posao koji radimo očekuje od nas odgovor. Tražimo način da taj odnos nastavimo sa snagom koja nam je ostala.
I ljubav prema pozivu ima tu stranu. U poslu kojem je posvetio godine čovjek ne zarađuje samo za život; učestvuje u životima drugih, prenosi ono što je naučio, doprinosi da se nešto ostvari. Kada se razboli, boli ga i prekid tog učestvovanja. Njegovu želju da, čuvajući tijelo, ipak ne napusti sasvim svoje djelovanje u svijetu ne možemo tumačiti kao nebrigu za zdravlje.
U ljubavi usmjerenoj prema Uzvišenom čovjek se otvara odnosu koji nadilazi njegov vlastiti vijek. Molitva, vapaj, promišljanje… Obraća Mu se sa svojom bolešću; u taj odnos unosi i strah, i ljutnju, i nadu. Za vjernika se njegovo postojanje ne iscrpljuje u stanju u kojem mu se tijelo toga dana nalazi. Ne možemo obećati da će ta privrženost ublažiti bol ili umiriti svaki strah. Ipak, moguć postaje život u kojem bolest sama ne određuje sav smisao.
Ono što volimo sudjeluje u tome kako želimo živjeti. Podsjeća nas na ono što ne želimo ostaviti nedovršeno. Važno postaje i čemu ćemo posvetiti preostalu snagu.
Naša preporuka za operaciju ostala je jednako ozbiljna i dok sam slušao koncert. Ali da sam Emirov odgovor zabilježio samo riječima „odbio liječenje”, izgubio bih polovinu onoga što je rekao.
Rekao je: „Imam koncert.” I za to je moralo biti mjesta u anamnezi.
Od muzike prelazim pjesniku. Našem Sidranu. Najprije pjesma:
Pohvala jutru
Hvalim te, Bože, koji si stvorio Jutro!
Misli prestižu jedna drugu, kupam se u njihovoj
jasnoći i bistrini!
Dok zapišem jednu, deset mi drugih pobjegne.
Ne žalim, sutra će ponovo doći, u drukčijoj
haljini od riječi, i još ljepše.
I opet ću kazati isto:
Hvalim Te, milosni Bože, koji si stvorio Jutro!
Abdulah Sidran
Bajpas, dva različita karcinoma, dijabetes… Cigarete i alkohol ne računam. Naš Sidran, koji svoje tegobno tijelo nosi kroz hiljadu nevolja. A koliko lirike, koliko života. Šta mu daje krila?
Znam koliko mu je tijelo izmoreno. Potresa me što glas koji čujem u pjesmi dolazi upravo iz tog tijela. Nije čekao da ozdravi kako bi mogao hvaliti jutro. Dok piše, ponese i samoga sebe; sve moje dijagnoze nakratko ostanu iza njega.
Tokom godina provedenih s pacijentima vidio sam kako se čovjek mijenja kada se okrene nekome koga voli, poslu koji radi, onome u šta vjeruje. Teret u tijelu ostajao je; mijenjao se dan proveden s tim teretom. Čekati nečiji glas, ponovo se prihvatiti nedovršenog posla… Iz sati koje je bolest ispunila čovjek je vraćao sebi vrijeme.
Ti koji boluješ, o svemu što voliš razgovarajmo koliko i o tvojoj bolesti. Kome se želiš vratiti, šta si ostavio nedovršeno, za čim ti je ostala misao? Čovjek, neki posao, Uzvišeni — šta god to bilo. Dok čekaš da ozdraviš, veza među vama ne mora čekati.
S onim što je od tijela preostalo. Prema onome što voliš.

Dr. Bilgin Sait































