Piše: Tarik Hadžirović
Znam da će Bosna i Hercegovina ponovo igrati utakmice. Doći će novi napadači, novi kapiteni, novi selektori i nove kvalifikacije. Fudbal tu nema mnogo razumijevanja za nostalgiju. Jedna utakmica završi, ubrzo počne priprema za sljedeću i sve se nastavlja.
Ali ne znam kako izgleda reprezentacija Bosne i Hercegovine u kojoj Edina Džeke jednostavno nema. Ne mislim taktički. Ne pitam ko će igrati špica, ko će davati golove niti imamo li nekoga ko ga može zamijeniti. To su pitanja za neke druge tekstove. Mislim bukvalno: kako izgleda gledati Bosnu i Hercegovinu, a unaprijed znati da se broj 11 neće pojaviti?
Ja to, zapravo, ne pamtim.
Rođen sam 30. maja 2007. Tri dana kasnije, 2. juna, neki 21-godišnji napadač koji je igrao za Teplice debitovao je za Bosnu i Hercegovinu protiv Turske na Koševu. I, čisto da odmah najavi šta će raditi narednih gotovo dvadeset godina, zabio je golčinu. Ja se, iz sasvim razumljivih razloga, ta tri dana ne sjećam.
Zato Edin Džeko nikada nije „došao“ u reprezentaciju koju ja pamtim. On je jednostavno oduvijek bio tu. Bio je tu toliko dugo da sam prestao razmišljati o tome da će jednom doći sastav u kojem njegovog imena neće biti. Selektori su dolazili i odlazili. Mijenjali su se saigrači, protivnici, kvalifikacije, dresovi, očekivanja. Mi smo odrastali. Džeko je bio tu.
A onda dođe jedna obična oktobarska noć i neko ti kaže: ovo je posljednji put.
Naravno da sam zaplakao. I možda sam tek tada potpuno shvatio zbog čega. Nisam plakao zato što reprezentacija više neće imati napadača. Imat će ga. Nisam plakao ni zato što fudbal bez Edina Džeke prestaje. Ne prestaje. Plakao sam jer je nešto što je za mene oduvijek bilo normalno upravo postalo prošlost.
Valjda vrijednost nekih stvari i nekih ljudi potpuno shvatimo tek kada počnu nedostajati.
Večeras smo posljednji put znali da će, kada izađe sastav Bosne i Hercegovine, negdje u njemu biti Edin Džeko. Posljednji put smo čekali njegov gol u našem dresu. I dao ga je. Samo što je poništen. Posljednji put smo gledali kapitena kojeg gledamo otkad pamtimo reprezentaciju. I onda je utakmica završila.
152 nastupa i 73 gola sada su brojke koje se više neće mijenjati. Mogu se prebrojavati golovi, rekordi, baraži, pobjede i porazi. Sve će to ostati zapisano. Ali meni će vjerovatno trebati više vremena da se naviknem na nešto mnogo jednostavnije.
Sljedeći put kada Bosna i Hercegovina bude igrala, Edin Džeko neće biti na spisku. Zvuči kao sasvim obična rečenica. Samo što je moja generacija nikada nije morala naučiti.
Reprezentacija će nastaviti. I mi ćemo je nastaviti gledati. Doći će neki novi klinci koji Džekine utakmice za Bosnu i Hercegovinu neće pamtiti, nego će ih tražiti na YouTubeu. Njima će reprezentacija bez Džeke jednog dana biti potpuno normalna. Nama tek treba postati.
I možda mi je od svega večeras ostalo još nešto. Uživajmo u ljudima i stvarima koje volimo dok su još tu. Dok su dio običnog dana, dok podrazumijevamo da će biti i sljedeći put. Jer sljedeći put nekad stvarno ne dođe.
I, šta sad poslije Edina?
Pa, ništa. Igrat će Bosna opet. Samo će prvi put, barem za mene, biti malo drugačija.
