Jasenka Paralija: Kada nam mir počne ličiti na dosadu?

Piše: Jasenka Paralija

Postoji jedan neobičan trenutak u ljubavnim odnosima o kojem se mnogo manje govori nego o prekidima, prevarama, toksičnosti i emocionalnoj nedostupnosti: trenutak kada je sve, zapravo, u redu. Nema velikog problema. Nema nestajanja, nagađanja, poruka koje čekamo satima i onda zajedno s prijateljicom analiziramo do posljednjeg interpunkcijskog znaka. Druga osoba je tu, javlja se, dolazi, zainteresovana je i prilično dobro znamo na čemu smo. I onda se, pomalo neočekivano, može pojaviti pitanje: „Je li to – to?“

Ponekad kažemo da nema hemije. Ponekad da je odnos postao dosadan. Ponekad jednostavno imamo osjećaj da nešto nedostaje. Ali šta ako nam ponekad ne nedostaje ljubav? Šta ako nam nedostaje tenzija?

Ne mislim pritom da je svaka mirna veza dobra niti da je svaka uzbudljiva veza nezdrava. Naravno da postoje odnosi u kojima nema privlačnosti, zajedničkih vrijednosti ili stvarne bliskosti i ne treba svaki osjećaj dosade psihologizirati. Ali postoji jedna zanimljiva mogućnost koju vrijedi pogledati malo dublje: da smo toliko navikli na emocionalnu neizvjesnost da intenzitet koji ona proizvodi počnemo doživljavati kao dokaz dubine osjećanja.

Jer neizvjesnost je vrlo moćna. Kada ne znamo šta druga osoba misli, počinjemo misliti više. Kada ne znamo hoće li se javiti, provjeravamo telefon. Kada se približi pa udalji, pokušavamo razumjeti zašto. Kada nismo sigurni koliko joj značimo, tražimo znakove koji bi nam mogli dati odgovor. I odjednom je druga osoba stalno u našoj glavi. Ali biti stalno zaokupljen nekim nije isto što i biti blizak s nekim.

U svom radu kao terapeutkinja često se susrećem s ljudima koji dođu upravo s tom vrstom nedoumice. Sjećam se jedne žene, nazvat ću je Lejla, koja mi je govorila o muškarcu s kojim je nekoliko mjeseci bila u odnosu koji je bio emocionalno vrlo intenzivan, ali nikada sasvim jasan. Jedan period bio bi izuzetno prisutan, pažljiv i zainteresovan, a onda bi se povukao. Ona bi pokušavala razumjeti šta se dogodilo, čekala da se javi, analizirala posljednji razgovor i svaki put kada bi se ponovo pojavio osjećala ogromno olakšanje.

U jednom trenutku rekla mi je: „Znam da ovo nije normalno, ali kada ga nema, mislim na njega cijeli dan. Kada je tu, kao da sve ima smisla.“

A onda je upoznala drugog čovjeka. Nije bilo velikog emocionalnog rolerkostera. Bio je jasan, javljao se, želio je da je vidi, zanimalo ga je kako je i nije od nje tražio da nagađa šta osjeća. Nakon nekoliko susreta rekla mi je: „On mi je super, ali nekako nema ono nešto.“

Možda zaista nije bilo „onog nečega“. To uvijek moramo ostaviti kao mogućnost. Ali upravo je to pitanje koje vrijedi postaviti: šta ako je ono „nešto“ na koje smo navikli zapravo bila neizvjesnost?

U kognitivno-bihevioralnoj terapiji često učimo razlikovati događaj od interpretacije koju mu pridajemo. Partner se, recimo, nije javio nekoliko sati. To je činjenica. Sve ono što nakon toga počnemo govoriti sebi – „ohladio se“, „više mu nije stalo“, „sigurno sam nešto pogriješila“ – već je naše tumačenje.

A onda dolazi emocija i ponašanje: provjeravanje telefona, ponovno čitanje poruka, traženje potvrde, povlačenje ili približavanje, pokušaj da iz druge osobe izvučemo odgovor koji će nas umiriti. I kada odgovor konačno dobijemo, osjetimo olakšanje. Ponekad čak i veliku sreću. Ali možda nas nije usrećila samo ta osoba. Možda nas je usrećilo prestajanje neizvjesnosti. To je velika razlika.

Jer ako smo navikli da ljubav prepoznajemo po tome koliko nas neko emocionalno pomjera, odnos u kojem je druga osoba jednostavno prisutna može nam u početku djelovati gotovo neobično. Nema šta da rješavamo, nema misterije koju moramo razotkriti, nema stalnog pitanja „šta sada ovo znači?“, pa se prvi put susrećemo s nečim što je mnogo manje dramatično, ali možda mnogo dublje: sa samim sobom. I tu, zapravo, počinje jedan novi nivo otkrivanja veze.

Igra tenzije je laka. Pravila su nam uglavnom poznata. Približi se, udalji se. Čekaj, pa dobij. Pokaži interesovanje, pa se povuci. Pokušaj pročitati drugoga prije nego što on pročita tebe. To jeste emocionalno iscrpljujuće, ali je istovremeno poznato.

Siguran odnos traži nešto sasvim drugo. Traži da naučimo biti bliski bez stalnog straha da ćemo izgubiti drugoga. Da kažemo šta želimo i kada ne postoji opasnost od odbacivanja. Da primimo ljubav bez potrebe da je prvo zaslužimo. Da budemo ranjivi i onda kada nas niko na to ne tjera. I možda najteže od svega: da upoznamo sebe kada nemamo dramu koja će nam skrenuti pažnju.

Jer kada partner nije problem, ostaje pitanje: Ko sam ja u ovoj vezi? Šta zapravo želim? Kako pokazujem ljubav? Znam li je primiti? Mogu li vjerovati nekome ko je dosljedan? Mogu li ostati zainteresovana za osobu koja me ne tjera da se neprestano pitam šta joj značim?

Ovo je možda jedan od razloga zbog kojih sigurna ljubav nije samo „ljepša“ verzija nesigurne ljubavi. Ona traži drugačiju vrstu psihološkog rada. U odnosu punom tenzije stalno smo usmjereni prema drugome: pokušavamo razumjeti njegovu šutnju, promjene raspoloženja, približavanje i udaljavanje. U sigurnom odnosu više nemamo toliko toga da analiziramo, pa se počinjemo susretati s vlastitim potrebama, strahovima, očekivanjima i načinima na koje uopšte doživljavamo bliskost.

Zato mi je zanimljivo koliko često riječ „hemija“ koristimo kao neku vrstu konačne presude. Ima hemije. Nema hemije. Kao da smo time objasnili sve. A šta zapravo podrazumijevamo pod hemijom? Privlačnost? Seksualnu energiju? Novost? Uzbuđenje? Osjećaj prepoznavanja? Neizvjesnost? Strah od gubitka? Sve to može biti dio iskustva koje nazivamo hemijom.

Zato intenzitet osjećaja nije uvijek mjera kvaliteta odnosa. Ponekad je samo mjera toga koliko nas je nešto snažno pokrenulo. A snažno nas mogu pokrenuti i ljubav i strah i neizvjesnost i neka stara rana.

Zato ne bih nikome rekla da treba izabrati mir umjesto strasti. To bi bila samo nova verzija istog pojednostavljivanja. Mir nije odsustvo strasti. Siguran odnos može biti strastven, zabavan, seksualan, spontan, pun smijeha i iznenađenja. Samo ne mora svoju živost proizvoditi kroz nesigurnost.

Mislim da je upravo tu važna razlika. Ne tražimo mir umjesto uzbuđenja. Tražimo odnos u kojem uzbuđenje ne mora nastajati iz straha da ćemo izgubiti drugoga.

Možda smo nekada toliko navikli da ljubav prepoznajemo po tome koliko nas pomjera da nam ljubav koja nas ne tjera da stalno nešto dokazujemo u početku djeluje gotovo nevidljivo. A možda tu pravimo još jednu grešku: kao da vjerujemo da sigurnost i zaigranost ne mogu živjeti zajedno. Mogu. Samo je pitanje kakvu tenziju želimo.

Možemo njegovati odnos u kojem postoji iščekivanje, zavodljivost, radoznalost, iznenađenje, seksualna energija, smijeh i ona lijepa neizvjesnost koju nosi upoznavanje drugog čovjeka. Ali ta tenzija ne mora počivati na starim igrama u kojima je jedno pitanje uvijek u pozadini: ima li me ili nema, želi li me ili ne želi, jesmo li zajedno ili nismo, približava li se ili odlazi.

Možda prava tenzija u ljubavi počinje tek kada smo sigurni. Jer tada možemo biti zaigrani bez straha. Možemo istraživati drugu osobu, a da je ne pokušavamo uhvatiti. Možemo se iznenađivati, a da ne pokušavamo proizvesti nesigurnost. Možemo flertovati, zadirkivati se, otkrivati nove dijelove jedno drugoga i ostaviti malo prostora za nepoznato, a da ispod svega toga ne postoji pitanje hoće li neko sutra nestati.

I možda je upravo to mnogo zanimljivija ljubav. Ona u kojoj ne istražujemo drugoga zato što se bojimo da ćemo ga izgubiti, nego zato što shvatamo da čovjek kojeg volimo nikada nije do kraja istražen. A možda ni mi sami.

Jer sigurnost ne znači da smo jedno o drugome sve naučili. Naprotiv. Sigurnost nam tek daje dovoljno prostora da zaista počnemo istraživati.

Kada znamo da smo voljeni, možemo pokazati i one dijelove sebe koje smo ranije skrivali. Kada znamo da nas druga osoba neće napustiti zato što smo rekli šta želimo, možemo postati iskreniji. Kada nema potrebe da stalno provjeravamo odnos, možemo se konačno posvetiti onome što je u njemu najzanimljivije: upoznavanju dvoje ljudi koji se iznova mijenjaju.

Možda zato prava zabava u ljubavi nije u tome da jedno drugome stalno uskraćujemo sigurnost. Možda je prava zabava u tome da se, unutar sigurnosti, nikada sasvim ne prestanemo otkrivati.

I možda nam onda više neće trebati pitanje: „Ima li između nas tenzije?“ Nego nešto mnogo zanimljivije: „Šta još ne znamo jedno o drugome?“