Piše: Merima Kovačić Mehinović, sociologinja i istraživačica

I tada su snobovski političari zaposjedali državne gostionice, častili se narodnim parama i na čekove. Istina, bilo ih je mnogo manje.

I tada su umjetnici kraj s krajem sastavljali. Zibac je poslije rata preživljavao od onoga što naslika. Često su te genijalnosti odlazile za koju marku, a bilo je i onih koji su malo više plaćali.

Tako su trojica, sa položaja, po prvi put došli do šanka u hotelu Kristal, naručili slijedove i flaše viskija, sjeli za posljednji sto u mermernoj sali, a Zibca postavili ispred sebe da ih slika. Tek su se dočepali fotelja pa nisu znali gdje bi prije isprobali partijske slastice.

Tako su poželjeli, k’o onomad Gorbačov sa nekim američkim izaslanikom u salonu, sliku kakva je osvanula na svakoj pijaci, isprintana. Njihova će na platnu biti zapisana, a našli su i pravog pravcatog slikara.

Sto maraka slikaru i da jede i pije koliko hoć,  pala je pogodba. Poveo je Zibac i jarana da mu pravi društvo, tačnije još jednog umjetnika koji će nam ovu priču darovati u autobusu iz Žepča za Minhen.

Pare su dali odmah.

Tako su oni gozbe smjenjivali, a stalak im okrenut tako da vide samo tri daske i zahrđale eksere. Zibac ih skicira, pije najskuplje vino i mezi bečku šniclu bez sosa. Prilog: restovani krompir.

Uzme zalogaj, otpije gutljaj, pa tri poteza kistom.

Na svakih pola sata podigne pogled i uputi ga družini sa uflekanim rukavima. Gleda ih tačno po minutu, svakog. Ponekad im predloži da obrišu obraz i usta.

Zalogaj. Gutljaj. Tri poteza kistom.

Traje to satima.

Toalet je svakako na drugoj strani pa pored umjetnika i ne prolaze. Konobar prođe pored umjetnika i djela u nastanku, u hodu prema šanku. Brk mu se pomalo nasmiješi. On vidi stvaralaštvo.

– Eh, odoh ja, trgnu ih glas čovjeka koji je kaput prebacio preko desnog ramena i na njemačkom pozdravlja dok nestaje iza mermernog stuba.

– Ja budale čovjeka. Dečko, deder donesi sliku, prosikta ovaj sa najvećim stomakom.

Konobar položi sliku na praznu stolicu.

Poguzije se samo zgledaše.

Tri konja u livadi makova. Samo što nisu progovorili.

– Je*o mater ako je on normalan.