Piše: Jasenka Paralija
Manipulacija nije prva laž.
Nije ni prva uvreda, podignut ton ili otvorena kontrola. Da jeste, većina ljudi bi iz takvih odnosa otišla mnogo ranije.
Manipulacija počinje mnogo suptilnije – u trenutku kada povjerenje koje ste nekada imali u vlastiti doživljaj svijeta polako počinje prelaziti u povjerenje u tuđe tumačenje vaše stvarnosti.
Nije slučajno što se danas toliko govori o gaslightingu. Iza tog, pomalo potrošenog pojma, krije se nešto mnogo ozbiljnije od partnerskog nesporazuma. Psihologinja Robin Stern opisuje ga kao proces u kojem osoba postepeno odustaje od vlastitih procjena i počinje vjerovati da je drugi pouzdaniji tumač njenog iskustva od nje same.
To je trenutak kada rečenica „To se nije dogodilo tako kako se sjećaš“ više nije samo neslaganje oko činjenica. Ona postaje sumnja u vlastiti um.
Francuski filozof Michel Foucault pisao je da se moć najuspješnije održava onda kada više ne izgleda kao moć. Kada ne djeluje kroz prisilu, nego kroz unutrašnje prihvatanje pravila. Manipulativni odnos upravo je jedan od najsuptilnijih oblika takve dinamike. Ne zato što vas neko prisiljava da šutite, nego zato što vremenom sami počnete uređivati vlastite misli kako biste izbjegli sukob.
Najopasnija posljedica manipulacije nije to što vas neko slaže. Najopasnija posljedica je što vas nauči da sami sebi ne vjerujete.
Zanimljivo je da se ljudi rijetko pitaju zašto neko manipuliše. Mnogo češće pitaju zašto druga osoba ostaje. Kao da je racionalnost jedina mjera ljudskog ponašanja.
A nije.
Psihijatar Bessel van der Kolk godinama upozorava da naši odnosi nisu samo stvar svjesnih izbora. Tijelo pamti ono što je um odavno pokušao zaboraviti. Ako smo odrastali u okruženju u kojem je ljubav bila nepredvidiva, uslovljena ili emocionalno nedostupna, nije neobično da upravo takvu dinamiku kasnije prepoznajemo kao bliskost. Poznato nije isto što i sigurno. Ali mozak često bira poznato.
Zbog toga manipulacija gotovo nikada ne izgleda kao zatvor.
Izgleda kao nada.
Nada da će ovaj put biti drugačije. Nada da će druga osoba konačno razumjeti. Nada da će jedna rečenica, još jedno objašnjenje ili još jedno odricanje promijeniti odnos.
Njemačko-američki psihoanalitičar Erich Fromm smatrao je da ljubav nije osjećaj koji nam se događa, nego sposobnost da drugu osobu vidimo kao cjelovito ljudsko biće, a ne kao produžetak vlastitih potreba. Manipulacija je gotovo njena suprotnost. U njoj drugi čovjek postaje sredstvo za regulisanje vlastitih strahova, nesigurnosti ili potrebe za kontrolom.
Zato manipulativni odnos ne uništava prvenstveno ljubav. On razara identitet.
Polako, gotovo neprimjetno, osoba počinje uređivati vlastite reakcije prema očekivanjima drugoga. Mijenja riječi koje koristi. Izbjegava teme. Preispituje vlastite emocije. Više ne govori ono što misli, nego ono što će izazvati najmanje posljedica.
Na kraju više nije važno ko je bio u pravu. Važno je da više ne znate ko ste bili prije nego što ste počeli stalno objašnjavati sebe.
Možda je zato najvažnije pitanje koje možemo postaviti mnogo jednostavnije od svih psiholoških dijagnoza.
Ne: Manipuliše li neko mnome?
Nego: Šta se dogodilo s mojim unutrašnjim glasom?
Jer zdravi odnosi ne traže da se odreknete vlastite percepcije kako biste sačuvali tuđu ljubav.
Ako cijena bliskosti postane gubitak sebe, tada problem više nije u komunikaciji.
Problem je u moći.
