Piše: Tarik Hadžirović, Blindography
Već dvadeset minuta sjedim i razmišljam. Kursor trepće na praznoj stranici, a ja ne znam šta napisati. Osjećam se kao da sam rekao sve što sam imao, kao da sam svaku temu obradio i svaku rezervu inspiracije iscrpio.
Možda je to i normalno nakon pet uzastopnih mjeseci pisanja kolumni. Možda mi ljeto ne da da se fokusiram i dublje razmišljam. Tolike su vrućine da čak i Haris Džinović skida šešir. A možda sam samo obradio sve teme koje se tiču slijepih i slabovidnih osoba…
Ma ne, ovo posljednje sigurno nisam. Ali dođe tako trenutak kada ne znaš ni gdje bi, ni šta bi, ni kako, ni koliko. Osjećam neki pritisak da moram nešto napisati kako ne bih iznevjerio publiku koju sam valjda trebao steći za ovo malo vremena koliko se bavim pisanjem.
Umjetnička blokada, da! Kažu da se tako zove. A ironično je da pišem, a da je tema upravo ova.
I koja je poenta svega ovoga? Šta se na kraju desi pa čovjek samo zablokira? Ništa se značajno nije promijenilo, a ja kao da sam na pismenom zadatku dobio temu o kojoj ne znam ni riječi napisati. A eto, opet pišem. Pišem jer nisam na pismenom. Ali opet se očekuje da ostanem u okviru teme.
Ko mi brani da pišem o nečemu drugom? Pa ne mora čovjek pričati samo o onome što mu je blisko. Ne moramo mi, slijepe i slabovidne osobe, uvijek govoriti o tome kako nam je teško, kako ništa nije prilagođeno, kako sve moramo sami i tako dalje.
Ima onih koji vole sport, a to ste najbolje vidjeli kroz moju prethodnu kolumnu. Ima i onih koji vole muziku, knjige, filmove, parfeme…
Eee da, parfemi! Eto, eto! Rijetko mi se ovo dogodi, ali sada znam koja vas tema čeka u avgustu. Inspiracija ne dolazi na komandu, već je nekada treba potražiti ili joj dati prostora da se sama javi.
I tako, danas nisam pisao o velikim temama, a opet sam nenadano došao do inspiracije za sljedeći mjesec. Potrebno je samo krenuti. Promjena ne dolazi iz motivacije, nego iz akcije.
Vidimo se vrlo brzo, kada ćemo obraditi jednu temu koja predstavlja nešto više od estetike i forme.
