Piše: Kenan Zuković
Ovdje mjesto nalaže da budem otrcan, pa ću biti otrcan i citirati hejbet puta citirano:
“Zar nije sve što vidimo, ili mislimo da vidimo, samo san unutar sna?” – Edgar Allan Poe
***
Snimanje je završilo oko pet. Dok sam pakovao kameru, Mukiju je zazvonio telefon. Nije govorio mnogo.
Razgovor je završio jednom riječju:
– Dobro.
Okrenuo se prema meni.
– Sutra u devet.
– Gdje?
– Poslat će mi lokaciju.
– A šta snimamo?
– Nekog poznatog.
Sutradan smo stajali ispred zgrade u dijelu grada koji nisam mogao prepoznati. Fasada je bila nova, prozori su se ljuštili od starosti. Na ulazu je sjedio stariji portir. Rekao je da jedan može gore, drugi neka sačeka.
Muki se izgubio u stepenicama.
Ostao sam sam.
Poslije nekoliko minuta prišla mi je djevojka. Nije izgledala kao neko ko tu radi. Stekao sam dojam da je u prolazu.
– Konačno si stigao – rekla je.
Da je ovo bio običan susret, vjerovatno bih osjetio onaj titrajući ibret i pokušao pronaći neko logično objašnjenje. Ali ovdje je sve teklo previše glatko. Čak i preglatko. A kad stvari idu bez ikakvog otpora, u meni se obično probudi stari skeptik.
– Mislim da si me zamijenila.
Odmahnula je glavom.
– Pogledaj u bilježnicu.
– Kakvu?
– I odjednom mi se našla u ruci.
Ime je bilo tu. Broj takođe. Pojma nisam imao odakle i kako. Okrenuo sam papir prema njoj.
Potvrdno je klimnula.
– Mi se poznajemo?
– Odavno.
– Ne sjećam se.
– To je tvoj problem.
Pomislio sam kako je nemoguće da se ne mogu sjetiti nekoga koga očigledno poznajem. Sve se odigralo brzo kao u snu. Okrenula se i otišla. Nisam imao namjeru krenuti za njom. Imao sam osjećaj da ću zakasniti na nešto što se već dogodilo. Već sam krenuo prema stepenicama kada sam shvatio da sam tu scenu već jednom proživio.
Skoro sam se sudario s Mukijem.
Na drugom spratu bila su samo jedna vrata. Iza njih mala soba s velikim krevetom. Na krevetu trojica Džeka. Svi su bili djeca. Nisu bili slični Edinu.
Bila su Džeko. Sva trojica.
Razgovarali su između sebe nešto što nisam razumio. A onda je jedan od trojice, ne sjećam se tačno koji, izvadio plastični pištolj i ispalio nekoliko metaka u plafon. Niko nije reagovao.
Prišao mi je čovjek u bijelom mantilu. Nije se predstavio. Stavio mi je kameru na glavu. Bila je teža nego što je izgledala.
Rekao je:
– Ne okreći glavu bez potrebe.
Pitao sam zašto.
Rekao je:
– Onda se previše snimi.
– Kada počinjemo?
– Već je počelo.
Od tog trenutka moja pitanja su izgubila smisao.
Kamera nije imala dugme. Nije imala ni ekran. Nije to bila GoPro kamera koja se navuče na čelo. Nekako je bila prikopčana na moje misli. Kamere volim dugo. Ova me osvojila odmah svojom fluidnošću. Snimala je tačno ono što želim, bez trzaja i bez ponavljanja.
Prolazio sam kroz prostorije koje su ličile na eksperimentalni bunker kakve sam ranije gledao samo na filmu.
U jednoj od prostorija ležao je starac. Pored njega dječak je slagao fudbalske sličice. Neko je unosio I iznosio ogledalo. Da me (Bippppp) ništa nisam skontao.
Toliko me je ponijelo to snimanje da sam tek nakon dužeg vremena primijetio kako kroz pore zidova isparava Moby. Svirao je svoje najbolje pjesme.
Na jednom zidu visila je velika fotografija. Na njoj je bila djevojka iz prizemlja. Prišao sam bliže. Tada se lik na fotografiji pomjerio. Uzmakao sam nekoliko koraka. U staklu se pojavio moj odraz. Tek tada je okrenula glavu prema meni. Ali ne prema meni koji se nalazio u prostoriji. Pogled joj je otišao prema mom odrazu. Kao da sam ja bio unutra, a ona napolju. Posmatrali smo se kao u muzeju beskonačnih ogledala.
Naljutio sam se i skinuo kameru. Čovjek u mantilu odmah je prišao.
Vratio mi je na glavu.
– To nije predviđeno.
– Šta nije?
– Da vidiš sebe prije završetka snimanja.
Poslije toga sjećam se još samo nekoliko stvari.
Moby je svirao Natural Blues. Pomislio sam kako mi je samo to još trebalo u ovom već poprilično uspješnom sudaru stvari koje se, prema svim pravilima zdravog razuma, nikada nisu trebale sresti.
Kad smo izlazili iz zgrade, portir je i dalje sjedio na istom mjestu.
Pitao sam ga:
– A koji je ovo (CENZURISANO OD LEKTORA) bio?
Nasmijao se kao lik iz Lynchovog filma, i naravno, nije ništa rekao.
– Čekaj.
Pomislio sam da će ipak nešto dodati.
Rekao je:
– Ma ništa, samo te (PONOVO CENZURISANO OD LEKTORA).
Ispred zgrade više nije bilo nikoga.
Izvadio sam bilježnicu. Umjesto slova i brojeva bile su upisane note.
E (CENZURISANO) ga, pomislih.
