Malo je ljudi o kojima sam slušala toliko koliko o Semezdinu Mehmedinoviću. Ponekad bih pomislila da vrijeme dodaje zlatnu prašinu sjećanju njegovih prijatelja. Jer toliko je sve pojeftinilo, pa se učini kako su nenametljivi renesansni junaci samo dio neke zaboravljene, bolje prošlosti. I onda se pojavio na sarajevskih minus petnaest stepeni, koje opisuje u intervjuu, i donio uz pahulje na reveru i onog Me'meda, kako ga zovu u Americi kad ne znaju izgovoriti komplikovano ime, i Semezdina i duh osamdesetih u Sarajevu, kada se znalo da imamo ne samo važnog pisca već i jednog od najboljih poznavatelja književnosti. Svoju poziciju najvažnijih koji pišu na „našim jezicima“ potvrdio je i nakon rata, po čijem okončanju je iz Sarajeva otišao u Ameriku, stvarajući u izmještenosti najbolju književnost, koja godinama nije objavljivana u bosanskohercegovačkoj produkciji. Uskoro će i to biti korigovano jer će izdavačka kuća Buybook objaviti nekoliko Mehmedinovićevih naslova. Ovaj posljednji, „Me’med, crvena bandana i pahuljica”,koji je objavio njegov zagrebački izdavač Fraktura, još jednom potvrđuje koliko je vrhunska književnost ljekovita.

Piše: Kristina Ljevak

Foto: Edvin Kalić

Književnost kao nagonska potreba suprotstavljanja zaboravu

Pišući o Vašoj knjizi Miljenko Jergović je zapisao kako ste svoj tekst izjednačili sa svojim životom, a da niste pisali autobiografiju. Ipak, mnogi će tražiti dokumentarnu legitimnost u Vašem tekstu. Ima li smisla takva potraga? Nije li na neki način sve napisano i proživljeno na nekoj razini i obrnuto? Da li bismo, ako želimo olakšati teoretičarima romana, knjigu „Me’med, crvena bandana i pahuljica” mogli označiti kao monološku prozu?

Mnogi čitaoci ove knjige, čak i kada prihvate da je ovo književni tekst, svejedno imaju potrebu da mu pristupe kao da je u pitanju moj medicinski izvještaj. Njih u pravilu više zanima činjenica srčanog udara nego moja potreba da nešto ozbiljno kažem o tijelu, o vremenu, o zaboravu, identitetu, ljubavi i smrti. I to je „prirodna“ potreba čitalaca za pojednostavljivanjem.

Prije koju godinu, sjećam se, objavljena je knjiga Witolda Gombrowicza „Posmrtna biografija“. Ali se samo uslovno može reći da je to njegova knjiga. Naime, ovdje su Gombrowicz i njegovi tekstovi, ulomci iz različitih knjiga, naknadno, uredničkim zahvatom, organizirani kao biografija ispisana u strogom vremenskom kontinuitetu. I knjiga je dobra (jer ju je Gombrowicz pisao!),ali da je on uistinu htio kronološki ispričati svoju životnu priču, on bi to sigurno učinio. Gombrowicz to nije uradio s razlogom. Kad se tako in continuo ispriča život, onda je to vulgarizacija, onda je to kalendarska, pojednostavljena slika vremena.

I valjda je to neki duh vremena, potreba za pojednostavljivanjem, za samorazumljivošću, ona nas je možda i dovela do ovog vala populizma u svijetu danas.

Ovo što ja pišem posljednjih godina, to jeste i monološka proza, koja mi omogućuje da se kroz svoj život, kroz svoje vrijeme krećem slobodno, u svim pravcima, to mi omogućuje da sebi stvorim iluziju kako u tekstu prostor pretvaram u vrijeme i obrnuto.

Pišući o Slovaku Lukasu Ciernyju, koji u bolesničkoj postelji uz Alchajmera na pitanje kako je odgovara: „Dobro“, na jeziku koji ne razumiju njegovi potomci, pišete i o sarajevskom pjesniku Iliji Ladinu, koji je posljednje dane proveo u amneziji, i postavljate pitanje: „Ostati bez sjećanja, da li je to kazna? Ili blagoslov?“,te na neki način definišete temu romana na njegovom početku.
Ako bismo se poslužili patetikom i rekli da je sjećanje jedino što imamo, da li onda uopšte postojimo mi van svojihsjećanja?

Postojimo još u sjećanju drugih. A nakon što i to sjećanje iščezne, tada nastupi zaborav.

U Sarajevu se ovih dana vozim taksijem i prisluškujem glas dispečera, to su uglavnom pozivi za vožnje, kratko izgovorene adrese: „ulica Kurta Schorka“, „ulica Vitomira Lukića“, „ulica Karima Zaimovića“. A svaka treća ulica izgovorena na tom krčećem radiju ime je nekog čovjeka kojeg sam poznavao ili prijateljevao s njim. I onda se sjetim kako je 1994. godine (još je trajala opsada) u grad došao Mika Tripalo. Šetamo pustim ulicama u starom gradu, a Tripalo gleda natpise ulica i kaže: „Sve su to moji drugovi iz partizana!“ On je to izgovorio s ushitom, kao da se upravo sreo s poznatim, dragim licima. I dojmilo me je njegovo radosno otkrivanje; dojmilo me je, zapravo, živo tijelo vremena u tijelu ostarjelog partizana. Jer meni imena njegovih prijatelja, ispisana na pločama s natpisom ulica, uglavnom nisu imala lica, oni su pripadali jednom već zaboravljenom i iščezlom svijetu. I nakon rata, ta imena su zamijenjena novim. I pitam taksistu – gdje je ulica Vitomira Lukića? I pitam – gdje je ulica Karima Zaimovića? On strpljivo odgovara, a onda se zanima – zašto ga sve to pitam? I ja onda nisam siguran šta da mu kažem, pa skratim: „Sve su to moji drugovi iz partizana!“

I to je tako, sve će jednom nestati, i sve će biti zaboravljeno. Književnost,između ostalog,postoji i kao naša zaludna, nagonska potreba suprotstavljanja zaboravu.

Da bismo voljeli, moramo ubiti sebe

U nastavku romana i sami odgovarate na moje prethodno pitanje, pišući o dilemi nakon razgovora sa liječnikom, a koja glasi: „Ako zaboravim sve, cijeli svoj život, ako ne mogu prepoznati lice svog djeteta, ako i vlastito ime zaboravim, zar to nije isto što i smrt?“

To jesu ozbiljna pitanja. Ja sam ovu knjigu pisao u fazama, to su tri teksta nastala nezavisno jedan od drugog, povodom tri različita događaja u mome životu, u rasponu od 2010. do sredine 2016. godine. I za sve to vrijeme moj odnos prema sjećanju i zaboravu se mijenjao. Suštinsko pitanje je dakle – treba li se sjećati?Ili, treba li zaboraviti? I velim, ja sam imao faze u kojima sam zagovarao zaborav, kao i faze preferiranja sjećanja.

Prošle godine sam malo pisao o tome, potaknut američkim arhitektomLebbeusom Woodsom, koji se našom neposrednom prošlošću ozbiljno bavio. On je imao projekat „Rat i arhitektura“, u kojem je iznio ambiciozan i iznimno zanimljiv koncept rekonstrukcije Sarajeva nakon rata. I on je u tom procesu promijenio mišljenje. Naime, bio je uvjeren dok je radio na projektu da oni koji su živjeli u ratnoj traumi najbolje mogu razumjeti dubinu svog gubitka i, također, neophodnost da ga se prevlada da bi gradili novo društvo i svoj grad. To je, naknadno je razumio, bila romantična i pretjerano herojska vizija koja je jako potcijenila potrebe većine ljudi da ponovo dobiju ono što su izgubili, ma koliko to bilo nemoguće. Na kraju je, dakle, shvatio da njegov projekat rekonstrukcije Sarajeva nije bio koristan, jer ljudi preferiraju da se sjećaju onoga šta su izgubili u ratu više nego da „odrežu svoje gubitke“ – zaborave ih – i nastave dalje, gradeći nešto novo na ruševinama starog.

Ja sam, velim, mijenjao svoju poziciju. U svojoj privatnosti, navikao sam se živjeti sa zaboravom. Svejedno, sada mogu reći da spadam u ovu grupu koja je razočarala Woodsa. Razumijem njegovu poziciju, postoje sjećanja s kojima se naprosto ne može živjeti, i da bi se živjelo, neophodno je zaboraviti, ali ja sam, na kraju, ipak samo pisac koji nije u stanju živjeti bez sjećanja.

Tako je sada, sutra ću možda misliti drukčije.

Nostalgiju definišete kao žal za onim vremenom u kojem su se neke odluke mogle drugačije donijeti. Koliko je uopšte u Vašem iskustvu bilo prostora za donošenje odluka koje su izbori, a ne nužnosti?

Zapravo, nostalgija je naš sentiment koji osjećamo za ono vrijeme u kojem je postojala mogućnost izbora.

U posljednjih dvadesetak godina nostalgija je proskribirana riječ, dijelom zbog njene ideološke zloupotrebljivosti. Jedna moja američka poznanica Svetlana Boym, koja nažalost više nije živa, napisala je važnu knjigu o nostalgiji, o različitim oblicima nostalgije, i onaj koji naziva reflektivna nostalgija vrlo je bitan, jer se temelji na našim ličnim sjećanjima i našem odnosu prema vlastitoj, a ne kolektivnoj prošlosti. A taj koncept nostalgije integriran je u književnost i umjetnost. Nostalgija je vatra na kojoj se grije naša potreba za pričom, za svakim oblikom ličnog narativa.

Recimo, ovih dana sam obilazio neke adrese u Sarajevu, one koje meni nešto znače, i tako sam otkrio da je moja studentska soba u ulici Franje Račkog sada Ambasada Države Palestine (kako to na ploči do „mog“ prozora piše). I sad se budi ta reflektivna nostalgija. Ona bi ovaj bizarni podatak o mojoj studentskoj adresilako mogla transformirati u roman, ili neku dužu, kako kažete, monološku prozu…

I sad da konkretno odgovorim na pitanje: ja mislim da se nama život događa, i uglavnom vjerujem da ništa nije bilo posljedica nekog mog izbora.

Iako je “Me’med, crvena bandana i pahuljica” možda u svom prvom sloju knjiga o sjećanju i zaboravljanju, po meni je itekako knjiga o ljubavi. Iakoće mnogi reći kako na kraju uvijek ostajemo sami, nije li jedna od najvećih radosti u životu spoznaja da postoje odnosi koji su se odnjegovali po onim „i u dobru i u zlu“ pravilima?

Naravno, slažem se da jeovo prije svega knjiga o ljubavi. U procesu pisanja knjige i ja sam transformiran.Moj metod je pisati iz sadašnjeg vremena, u toku događaja. Dakle, pišem da bih sebi objasnio što mi se događa, i onda u tom procesu, onda kad sam bio suočen s gubitkom nekoga ko mi je iznimno bitan, shvatio sam da je taj neko meni bitniji od mene, i tako sam zapravo direktno, iz vlastitog teksta, otkrio što je to ljubav. Da bismo voljeli, mi moramo poništiti sebe, svoju taštinu i želju za posjedovanjem. Drugim riječima, da bismo voljeli, moramo ubiti sebe. I to je meni srce ove knjige.

Istinit sam samo onoliko koliko je živ moj tekst

„Nevolja nas je svela na suštinu. I ništa više od nas nije ostalo, osim ljubavi“, pišete na kraju knjige. Osim ljubavi, zanima me i Vaš stav o našoj nesposobnosti da prepoznamo suštinu i bez nevolja i upozorenja u vidu bolesti kao podsjetnika na ovozemaljsku prolaznost.

Ljudi žive uglavnom kao da njihova smrt ne postoji, i onda imaju ozbiljan problem da razdvoje bitno od nebitnog. Ali, sada govorim onako kako ne volim slušati druge kad govore – autoritativno i savjetodavno – pa ću se ovdje zaustaviti… Samo još da kažem, važan je mikrosvijet najbližih, svijet prijatelja. A najvažnija je ona ruka što vrati deku kad spadne s tebe u vrijeme nemirnog podnevnog sna.

Važan je i Vaš ironijski odnos prema političkom konceptu „čistih identiteta“. Da nas razlike obogaćuju danas počesto djeluje kao prevaziđeni koncept iz kraja prošlog stoljeća. Ali se pitanje identiteta nameće kao najvažnije pitanje i mnogi su skloni tvrditi kako je ono ključna tema cjelokupne savremene književnosti. Koliko ste pišući i o ovoj temi, te boraveći više od dvadeset godina van formalne domovine i vlastitog jezika, sami prevazišli „identitetske dileme“ koje se nužno nameću onda kada se posjeduje emigrantsko iskustvo? Ili kad se, kako pišete, „većina važnih događaja u našem životu dogodila u našem jeziku, ali su se najvažniji dogodili u engleskom“?

Možda sam i u krivu, ali ja mislim da je važan dramski okvir ove knjige to što opisujem događaje koji su mi se dogodili u engleskome, pa ih onda simultano, u tekstu, sebi prevodim. Ja sam tu ontološki stranac. To uznemirava zagovornike čistog identiteta. Ja njih malo ironiziram, premda oni imaju opasne namjere. A pamtim ih i kao elementarne zlikovce i ratne zločince iz devedesetih u Bosni. Njihov je stav „ili-ili“, ne možeš imati komplikovan identitet, moraš služiti jednome, i njima je identitet izjednačen sa etničkim porijeklom, a ja sam se uvijek zalagao za koncept „i-i“, koji podrazumijeva više identiteta združenih, kako je to inače s ljudima. Zbog toga na kraju knjige imam bilješku o autoru u kojoj razvrstavam svoju DNK analizu, koja je pokazala da imam, između ostalog, i određeni procent finskog porijekla, pa ženi nekad u šali kažem: „Ja sam tebi, dušo, Viking!“

I onda, neki dan šetam po gradu, a tamo kod Bezistana dvojica glasno, u hodu, ogovaraju nekog trećeg, i jedan za njega kaže: „Kakav je to čovjek? Pa on ne voli ni Želju, ni Sarajevo.“ I meni je taj treći odjednom postao simpatičan, i super bi bilo da je ovdje sve više takvih kao on, koji zastupaju neki novi, „niti-ni“, baš bosanski princip…

Kada u knjizi pišete o nehumanom odnosu službe human resources prema Sanji, pišete i kako se to „kod nas zvalo zajedničke službe“. Iako ste u nekim intervjuima govorili, parafraziraću, kako i sami sebi iz onog vremena izgledate samo kao osoba koju ste poznavali, da li ovo „kod nas“ ipak sugeriše gdje pripadate?

Možda je to više tehnička stvar. Porijeklo glasa u tekstu je na neki način definirano jezikom i to onda po prirodi stvari definira i identitetsku poziciju i pripadanje. Ali to svejedno treba uzimati vrlo uslovno, jer ja ipak u Americi živim više od dvadeset godina, i to je bitan dio moga identiteta. Ipak sam ja i lik iz knjige koji izgovara to „kod nas“, a istinit sam samo onoliko koliko je živ moj tekst. To što ja puno o sebi znamza književnost ne mora biti dovoljno. Danas čitam novu, posthumno objavljenu knjigu Muriel Spark („A Good Comb“) i tamo ona, otprilike, kaže kako neki svoj lik nije poznavala u realnom svijetu, ali onda kasnije, kad je roman već objavljen, ona je tu osobu srela i u stvarnosti. To je književnost, forma uvijek prethodi sadržaju.

Ali još samo malo o temi identiteta i ovome „kod nas“, koje spominjete. Ja sam posljednje tri sedmice bio u Sarajevu i imam jake dojmove, pa mi grad ne izlazi iz glave. Sarajevo spada u ona sretna mjesta koja se mogu pogledati odozgo, u miru, s neke restoranske terase, i steći utisak cjeline, ali dobiti i jasnu sliku vremenske arheologije u arhitekturi koja iz otomanskog prelazi u austrijsko, iz austrijskog u arhitekturu jugoslavenskog socijalizma itd. I sam grad je lijep identitetski košmar kroz koji je ugodno u šetnji proći.

Što se mene tiče, kad sam u Sarajevu, rado svratim do hotela „Evropa“. Kad sam u Sarajevu, dobro se osjećam u Austriji, i Ugarskoj…

Izvjesno je da se u skorijoj budućnosti vraćam u Sarajevo

„Moje želje nisu bile velike, ipak se nijedna nije ispunila. Čeznuo sam za malim prozorom s kojega se vidi plava voda. (…) Želio sam jednu sjenovitu kafanu u kojoj bih se subotom ili nedjeljom prije podneva nalazio s prijateljima da ogovaramo svoju prošlost. A završio sam kao zatočenik na velikom kontinentu, sam i bez sagovornika. Stranac. I još sam se navikao na tu samoću, prihvatio je kao nagradu za greške koje sam u životu počinio. I kao zamjenu za neispunjene želje“, dio je iz knjige „Me'med, crvena bandana i pahuljica“. Čak i ako su ovo samo razmišljanja Vašeg pripovjedača, koji ima isto ime i biografiju, zanima me da li imate „recept“ za prihvatanje činjenice da život jednostavno nije fer i da je u Vašem slučaju podrazumijevao izmještanje iz miljea u kojem biste imali prijatelje za ogovaranje zajedničke prošlosti i sigurno lagodniji profesionalni život, s obzirom na vrlo autoritarnu vlastitu poziciju na kulturnoj i društvenoj sceni domovine?

Lijepo je što tako mislite o mojoj poziciji ovdje, na kulturnoj i društvenoj sceni, ali se bojim da to možda i nije tako. Predugo već živim napolju, knjige objavljujem u Zagrebu, ovdje se za njih manje-više i ne zna, niti se piše o njima, niti ih se, mislim, čita. Ja sam ovdje stranac. I ne žalim se zbog toga. Tako lakše podnosim ovo što se s gradom u međuvremenu dogodilo.

Tako lakše podnosim, recimo, to da u Vijećnici više nema knjiga i da se niko zbog toga ne uznemirava. Vijećnica je gorjela zbog tog što su u njoj bile knjige, jer su knjige bile sporneu Karadžićevoj ratnoj strategiji uništavanja grada. To da knjige nisu vraćene u Vijećnicu, to onda znači da su lokalni sarajevski političariuspjeli ono što Karadžić nije. I još su se, na kraju, oni umjesto knjiga uselili u Vijećnicu.

A sada, nakon ovog ispada sa Orhanom Pamukom, čija je kandidatura za počasnog građanina prihvaćena, pa onda odbijena da se ne uvrijedi Erdogan, sve je postalo prilično šizofreno. A posljedica je to da ozbiljan svijet sada odbija prihvatiti priznanje počasnog građanina Sarajeva.

Znači, nije više dobro biti počasni građanin, ali je zato dobro biti stranac u Sarajevu. Tako bez griže savjesti mogu uživati u šetnji gradom dok po njemu pada snijeg. Nigdje na svijetu snijeg ne pada kao ovdje. I ondapovjerujem kako Sarajevo, dok po njemu pada snijeg, ne može biti grad po mjeri onih koji ga unižavaju, i da je ovo grad po mjeri, recimo, Ivana Lovrenovića i onih sličnih njemu, koji su kompliment Sarajevu. Ali se brzo otopi.

Drugi dio knjige, odnosno dijalog s Harunom, rasvjetljava slojevitost odnosa između oca i sina, posebno zbog očeve grižnje savjesti jer je ostao sa djetetom u opkoljenom Sarajevu, ali i govori o velikoj uzajamnoj ljubavi i legitimnoj potrebi sina da izabere (iako umjetničku) profesiju koja neće biti ista kao očeva. Dio u kojem opisujete Harunovo polaganje ispita iz drugog jezika, a zapravo njegovog maternjeg, i trenutak kada čita priču o sebi iz knjige „Sarajevski Marlboro“ meni su jedni od najradosnijih dijelova knjige i doprinose uvjerenju da na nekom višem nivou sve ima smisla i da vrijedi, i živjeti i pisati. Možda je to dio mojih romantičnih potreba za ovakvom interpretacijom, pa ću pitati koliko je Vama ta crtica iz porodične biografije bila važna.

Vrlo važna mi je ta crtica. To moje dijete je magnet za zanimljive događaje i valjda zbog toga često o njemu pišem. Ovakvi događaji su razlog što se bavim književnošću. Ispričati priču koja mora biti ispričana, jer je takva, jer je čudesna kao što je to i ovaj naš svijet u kojem živimo. I mislim da je naša imaginacija inferiorna pred golom stvarnošću. Svima nam se povremeno dešavaju neobični događaji koji nadmašuju našu maštu. Treba ih onda vješto ispričati.

Problem je što se pisci autocenzuriraju, paze što smiju javno napisati a što ne. Postoje, razumije se, događaji koje potiskujemo i nismo ih spremni ispričati jer nam se čini da sasvim ugrožavaju naš privatni svijet, jer postoji ta granica privatnosti koju je teško preći.

U Sarajevu sam ovih dana čitao Andrića, „Znakove pored puta“, i on tamo na nekoliko mjesta insistira kako u književnosti ne treba pisati o događajima iz vlastitog života. I onda shvatim: to on tješi sebe, to on sebe zalaguje. Najbolje priče on nije ispričao, zbog toga što je krio događaje iz svog života. A taj njegov život je bio čudesniji od svijeta iz njegovih knjiga. I to da je šutio o, recimo, vremenu dok je radio kao diplomat u Hitlerovoj Njemačkoj morala je biti velika patnja onakvome pripovjedaču.

Čitam i tekstove koje Jergović u posljednjevrijeme objavljuje, to je onaj inventar predmeta iz porodične kuće, nevjerovatna je sloboda s kojom on dokumentira svoj privatni svijet, a fascinira i majstorstvo s kojim to radi.

Evo opet da spomenemo Miljenka, koji je pišući o Hemonovoj knjizi „Knjiga mojih života“ napisao kako se Saša dotakao velike i važne teme Sarajeva osamdesetih. Bili ste važan autor i sudionik te scene. Kako Vam je ta specifična dinamika života pred nadolazeću katastrofu uz iskustvo opsade izgledala iz Vaše američke perspektive i kako Vam izgleda danas, kada to Sarajevo možemo pronaći samo u tragovima ili, još preciznije, samo u sjećanju? Trebamo li, kako Vi pišete, „prošlost za vlastito dobro zaboraviti, u državi koja ni zvanično ne postoji, u svijetu kojeg više nema“?

Osamdesete godine naše mladosti! Najbitnije vrijeme u našim životima. I ne samo zbog toga što smo tada bili mladi. Objektivno su se tada događale neke bitne stvari u kulturi, velika kreativna eksplozija. Zapravo, mislim kako je dio te energije uvijek tu, i sada dok odgovaram na pitanja u ovom razgovoru, ili dok pišem svoje tekstove, osjećam kako iz mene progovara nešto od tadašnje žestine. Ovih dana je Milomir Kovačević imao jednu veliku izložbu u Parizu, izložio je fotografije iz toga vremena. Zapravo, treba obratiti pažnju na Milomirove projekte iz posljednjih deset godina i shvatiti da su to manje-više sve radovi iz osamdesetih. Hoću reći, možda je taj svijet sasvim iščezao, politički sistem se promijenio, ulice su promijenile imena, sve se promijenilo, ali je duh tog vremena posredovano prisutan danas i vrši neki uticaj.

Neku noć sam imao iskustvo spajanja svih svojihfaza u ovom gradu, sva moja vremena su postala jedno vrijeme. Bilo je minus petnaest, jedva sam našao taksi, onda sam se vozio kroz cijeli grad, puste ulice pod snijegom, onakve kakvim ih pamtim iz rata, utisak napuštenog grada, i onda uđem u „Zvono“, tamo nađem Sašu Bukvića, onako kako sam ga nalazio davnih osamdesetih, i krene razgovor, s istim entuzijazmom, započet prije trideset godina, kao da ga nismo ni prekidali, krojimo planove o budućim izložbama, i ništa se, naizgled, nije promijenilo, osim valjda moje sijede brade koja je u toj studenoj noći izdajnički blistala. Bila je to vrlo lijepa noć.

A što se Sarajeva tiče, imalo je ono i boljih dana od ovih.

Da li se vraćate u Sarajevo? Ida li Vas plaši, u slučaju povratka, to što su ondapromijenjeni vrijednosni kriteriji po kojima se nekada kulturni i ukupni život u domovini odvijao?

Ja se u Sarajevo vraćam već više od dvadeset godina. Problem je što na to pitanje odgovaram u svakome intervjuu, i svaki put moram izmišljati novi odgovor. Ali sada mogu prvi put reći kako je izvjesno da se u nekoj skoroj budućnosti vraćam, samo mi treba malo vremena da napravim reda oko sebe, da završim neke poslove, tako da se ne vratim kući kao poražen čovjek.

I ne plašim se promjena, ničega se ne plašim. Meni se sve već dogodilo.