Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Jelena Janković
Ovo je jedan poseban razgovor. U vremenu kada se umjetnički procesi često predstavljaju kroz pojedinačne autoritete i lične narative, razgovarati istovremeno sa tri izuzetne autorice – rediteljicom Selmom Spahić te dramaturginjama Eminom Omerović i Nejrom Babić Halvadžija – velika je privilegija. Tema razgovora je Svijet i sve u njemu – predstava nastala po romanu Aleksandra Hemona Bejturan i ruža, u koprodukciji SARTR-a i Realstagea, već je prepoznata kao jedan od najvažnijih teatarskih događaja sezone, a potvrdio je to i Grand Prix 65. Internacionalnog teatarskog festivala MESS. Ali iznad svake nagrade, ovo ostvarenje svjedoči o rijetkom obliku umjetničke hrabrosti – onoj koja proizlazi iz kolektivnog rada, iz zajedničke vjere u teatar kao prostor istine i osjećanja. Govori o tome kako se iz literature može roditi živa scena, kako se kroz stvaranje može pronaći vlastiti smisao, i kako se u vremenu nepovjerenja još uvijek može stvarati iz ljubavi. Ovo je, doista, jedan poseban razgovor – onaj u kojem se susreću tri umjetnice (i jedna kustosica) koje vjeruju da pozorište i dalje može mijenjati svijet i sve u njemu!
Emina Omerović
Kako je izgledao trenutak kada ste odlučili da Hemonov roman „Bejturan i ruža“ želite postaviti na scenu? Kako je izgledao proces sastavljanja kompleksnog autorskog tima?
Selma: Kada sam kupila knjigu, hodala sam satima i slušala je, bila je zima i već neko vrijeme nisam bila kući. Zaljubila sam se u sve u tom romanu, radio mi je nešto potpuno iracionalno, osjećala sam neko suštinsko prepoznavanje i utjehu. Bio mi je preplavljujući i činilo mi se nemogućim da ću ga raditi, a nisam mogla to da ne predložim. Maja Salkić i Ishak Jalimam, producenti iz SARTR-a i Realstage-a su podržali tu ideju i na našu sreću, Aleksandar Hemon se složio da ga dramatiziramo. Pozvala sam Nejru i Eminu i nas tri smo radile oko pola godine prije početka procesa proba. Cijeli tim se formirao u tom periodu. Pozvala sam umjetnike i umjetnice čiji senzibilitet dobro poznajem i znam da je blizak romanu. Uvijek je, naravno, jako važno povjerenje unutar tima, a u ovom slučaju mi je bilo posebno bitno, jer je materijal izgledao nesavladivo veliko i složeno i trebali smo bez straha ući u stvaranje tog svijeta. Sjećam se da su me skoro svi pitali: “Kako ćemo mi ovo?”, s osmijehom na licu.
Nejra Babić Halvadžija
„Bejturan i ruža“ je roman izrazite jezičke i emotivne gustoće, ali i velike formalne složenosti. Koji je bio Vaš ključ za njegovo scensko otključavanje – da li poetski, emocionalni, idejni ili formalni?
Emina: Pričamo priče da bismo preživjeli, priča koja putuje, migracija jednako naracija, bezdomnost, privremene zajednice, alternativne porodice, multijezičnost i otkrivanje novih svjetova kroz jezik, ideja ljubavi u ekstremnim okolnostima, svi slojevi ljubavi, sve vrste ljubavi… Ovo su neke od bilješki s našeg prvog sastanka i Selmine smjernice koje je dala Nejri i meni za promišljanje buduće dramatizacije i otključavanje romana. Sve su to bili naši ulazi kroz koje smo čitale roman, a suštinski ključ je bio postupak pripovijedanja kao čin preživljavanja i kretanja koji se onda rastvarao u svim navedenim slojevima – poetskim, emotivnim, idejnim, formalnim. I otvarao nove prostore razmišljanja o svijetu u kojem je naše permanentno stanje – stanje preživljavanja, borbe za smislom i vjerom u ljubav…
Selma: Slažem se. Niste ovo pitali, ali mi je važno reći da je za cijeli proces bilo jako bitno imati Eminu i Nejru kao dramaturginje i dramske autorice. Naš proces je sve skupa trajao devet mjeseci, u kojima su one ne samo prve sagovornice, sa kojima prolazite sve sumnje i sva pitanja, često van svakog razumnog radnog vremena, nego i svojevrsne psihologinje procesa. Paralelno vode računa o svim aspektima teksta i pišu ga zajedno sa mnom, istražuju i provjeravaju historiju, jezike, političke i društvene kontekste, rade sa glumcima i glumicama i svim ostalim autorima i autoricama. Probajte zamisliti vezivne niti procesa, u ovom slučaju najnježnije, a izrazito čvrste. Jako malo govorimo o važnosti profesije dramaturginje ili dramaturga u teatru. Trenutno razgovaramo sa dvije vrhunske dramaturginje.
Nejra: Otključavanje teksta je uvijek kompleksno, a u ovom slučaju je meni lično bilo jako izazovno, jer se radi o romanu autora čije pisanje vas jako inspiriše i intrigira, pa se samim tim otvara prostor i za vlastite nesigurnosti i strahove – da li ću nekom svojom odlukom narušiti Hemonovo umijeće pripovijednja. I upravo u tom trenutku vam postaje jasno zašto je jako bitno ovako velike poduhvate raditi u timu. U tom malom svijetu poruka, poziva i sastanaka, gdje je moguće preispitivati i vlastite svjetove, proći svaku repliku do detalja, smijati se vlastitim idejama, vratiti se romanu po ko zna koji put, tražiti kontakt osobe koja govori ujgurski jezik samo da bi preveli tu jednu riječ koja nam je potrebna – sve su to mali koraci putem kojih se dolazi do finalne dramatizacije. Često je sve to neobjašnjivo ljudima koji se ne bave dramaturgijom, i upravo zbog toga sam jako zahvalna Selmi koja uvijek nastoji da ukaže na kompleksnost i važnost profesije dramaturga u pozorištu.
Predstava “Svijet i sve u njemu”
Roman je „epski“ po svojoj ambiciji, ali Vaš zadatak bio je da ga svedete u scenski oblik. U romanu, prostor se neprestano pomjera – od Sarajeva do Šangaja. Kako se u pozorištu gradi takav „beskonačni prostor“?
Nejra: Rekla bih da je taj proces najsličniji procesu izgradnje kuće za porodicu sa jako puno članova. Prvo se grade temelji, koji počivaju na nevjerovatnoj spremnosti rediteljice da se upusti u rizik gradnje. Kada su ti temelji čvrsti, ostatak kuće (predstave) se slaže postepeno – uz spremnost svih članova autorskog i glumačkog tima da zajedno grade Svijet. Tokom procesa izgradnje “beskonačno” prestaje biti samo prostorna širina, nego unutarnja – prostor emocije, sjećanja i imaginacije. Sve se na kraju zapravo svodi na želju da se ispriča jedna priča, da se napravi prostor u glavi i tijelu glumaca, u kojem njihovo kretanje po uskoj scenografiji, tijela zalijepljenih jedno uz drugo, postaje kretanje kroz pustinju, u kojem gledaoci zatvaraju oči da se zaštite od pijeska. Još uvijek vjerujem da pored svih elemenata koji čine predstavu postoji i jedno zrno magije, koje omogući da publika zaista putuje od 1914. do 1949. godine, bez da napusti prostor teatra. Ali također vjerujem i da se to zrno magije pojavi nakon nevjerovatno puno sati promišljanja i istraživanja.
Selma: Od početka je ideja bila da publika bude okružena zidovima na kojima se odvija putovanje. I onda smo postepeno donosile odluke, kakvi zidovi, kuda putuju, u čemu su glumci i glumice itd. Lili, Selena, Mirna i ja smo stalno razgovarale o tome šta je moguće izvesti i šta će dočarati koji dio svijeta, a da istovremeno ne uđemo u ilustraciju. Paralelno je bilo ključno razvijati muziku sa Draškom i Damirom, jer sam znala da će ona biti esencijalna ne samo za atmosfere i ritam, nego i za mjesta i vremenske epohe. I, što i Nejra kaže, pored svega što rade, ansambl je taj koji nam neprestano pomjera svjetove. Publika na sceni ne vidi Čapej koji gori, ali ga jasno zamišlja, jer ga Ermin, Tatjana, Snežana, Faruk, Kemal i Hana u tom trenutku vide i igraju. Sa Enom smo u načinu kretanja nalazili skoro nemoguće stvari, ne samo protoke vremena, nego i vremenske nepogode ili stvaranje hiljada tijela od samo osam. U finalnoj fazi Nedim i ja smo danima radili svjetlo, i kao da je sa svjetlom, ventilatorima i dimom sve dobilo atmosferu koju je trebalo da ima. Tako da svi aspekti predstave grade taj beskonačni prostor. Ali sigurna sam, kao i Nejra, da ima i zrno magije.
Predstava “Svijet i sve u njemu”
Dramatizacija romana ovakve širine nužno podrazumijeva izbor, odricanje, intervenciju. Kako ste određivale gdje se završava Hemonov tekst, a počinje Vaša interpretacija?
Selma: Bile smo dosta vjerne romanu, a u selekciji smo se vodile brojnim kriterijima – dosljednošću pripovijedanja kao postupka, prohodnošću informacija za publiku, razvojnim linijama likova, zakonitostima žanra, kada npr. predstava u jednom momentu postaje triler, zastupljenošću sjećanja itd. Neki postupci su bili važni zbog značenja, npr. od početka sam htjela da scena u Taškentu, u kojoj Osman i Pinto žive jedini period relativno mirnog života, jedina bude u čistom dijalogu. U njoj nema naracije, nema scena iz prošlosti. Oni su sad i ovdje, jedini put u prezentu, jedan sa drugim i sa svojim prijateljima. I mi smo tu s njima.
Nejra: Hemonov roman je za mene jedna duga plovidba brodom u različitim vremenskim uslovima. Nekada je more toliko uzburkano da jedva stojimo na nogama, nekada je mirno, a nekada je oluja takva da nestanemo i mi i brod. Ali, pojavi se neki šlauf, za koji se uhvatimo, taj tračak života, kao što je i rođenje Rahele, jedna od meni najemotivnijih scena u predstavi – nakon svega ipak rođenje djeteta koje tom narušenom svijetu daje smisao. I jako sam sretna da smo kompleksnost takve plovidbe uspjele zadržati i u predstavi, jer kao što je i Selma rekla, bilo nam je bitno ostati vjerni onome što je Hemon napisao.
Emina: Ono čemu smo težile jest da i likove, i nas kao gledatelje, priča i pripovijedanje nose kroz predstavu, da je pripovijedanje uvijek aktivan kolektivni čin u odnosu na situaciju u kojoj se likovi nalaze, da nemamo luksuz pauze, smiraja, refleksije kao što ni naši likovi nemaju. Kao što ni mi kao gledatelji danas nemamo… I mi, kao i likovi, živimo u svijetu ratova, genocida, ekstremne nepravde i nesrazmjera između bogate vladajuće elite i ostale većine koji su “niko i ništa” diljem svijeta, nacionalističkih ideologija, izvrtanja narativa, preispitavanja istine, povijesnog revizionizma… U takvom svijetu na nama, kao i na Raheli, ostaje odgovornost koje ćemo priče pričati, zapamtiti i prenositi novim naraštajima?
Predstava “Svijet i sve u njemu”
Predstava se, između ostalog, bavi pitanjem: u kakvim uslovima je ljubav moguća? Ako to pitanje prenesemo na teatar – u kakvim uslovima je danas uopšte moguće stvarati umjetnost koja se ne odriče emocije i dubine? Koliko je rad na ovoj predstavi promijenio Vaš odnos prema samoj ideji ljubavi kao književnog i scenskog motiva?
Nejra: Mislim da je danas sve teže govoriti o ljubavi bez ironije, bez distance — a upravo to smo pokušavale izbjeći. Rad na ovoj predstavi bio je, za mene, pokušaj da se emociji vrati dostojanstvo, da se ne plašimo njene ranjivosti. Ljubav u ovoj predstavi nije samo sentimentalna, nego bolna, stvarna, prisutna, ona koja daje snagu. U procesu sam shvatila da je i čin stvaranja sam po sebi oblik ljubavi — prema tekstu, prema drugima u timu, prema publici. A ta vrsta ljubavi može postojati samo ako postoji povjerenje, strpljenje i spremnost da se bude ogoljen. To mi je možda i najveća lekcija iz ovog procesa.
Emina: Uslovi za stvaranje umjetnosti u koju vjerujemo, mogući su samo ako ih mi svojim primjerom i radom kreiramo, a za mene je rad na ovoj predstavi bio upravo takva privilegija. Kada vam je svako u timu inspiracija jer svakodnevno na probama promatrate njihovu posvećenost, temeljitost, profesionalnost, znanje, ljubav i poštovanje prema ljudima i pozorištu, onda i vi pomjerate vlastite granice, dajete im ono najbolje i najljepše iz vas kako bi zajedno osvojili sve emocije, dubine, kompleksnosti i stvarali umjetnost, ali i svijet u koji vjerujemo.
Selma: Razmišljam i o ovom dijelu pitanja koje se odnosi na ljubav kao scenski motiv. Ne samo da se bavi ljubavlju, “Svijet” je ljubavna predstava. I to mi se čini vrlo potrebnim danas.
Predstava “Svijet i sve u njemu”
