Predstava „Njih više nema“, čija je premijera zakazana za 11, 12. i 13. novembar u 20 sati, nastala je prema tekstu Doruntine Bashe, u režiji Andreja Nosova, kao koprodukcijski projekat Heartefacta (Srbija), Sarajevskog ratnog teatra SARTR (BiH) i My Balkansa (SAD, Srbija), u saradnji sa La MaMa Experimental Theatre Clubom (SAD), Ibsen Scopeom (Norveška) i Allianz fondacijom (Njemačka).

Glavne uloge ostvaruju Mirjana Karanović, Svetozar Cvetković i Alban Ukaj. U predstavi također učestvuju Maja Salkić, Davor Sabo, Kemal Rizvanović, Matea Mavrak, Hana Zrno, Sanin Milavić, Faruk Hajdarević, Alen Konjicija, Natalia Dmitrieva i Dino Hamidović.

„Ova predstava ispituje poziciju svih nas u publici – kako razumijemo i odnosimo se prema onima koji su preživjeli genocid u Srebrenici – što je posebno važna perspektiva za mene kao nekoga ko dolazi iz Srbije. Ona je i naš umjetnički način da preispitujemo i razumijemo sudbine i posljedice ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Duboko vjerujem da bez empatije i prihvatanja odgovornosti nema dugoročnog mira na ovim prostorima. Kada odbacimo sve velike i pomalo otrcane riječi koje stalno koristimo i čujemo u javnom prostoru, ovim umjetničkim činom pokušavamo da živimo na sceni one živote kojih više nema. Pokušavamo i da shvatimo i osjetimo da je preživljavanje, za one koji ostaju, ne samo tuga zbog gubitka, već i veliki strah od zaborava. Zaborav, lični i kolektivni, ubija. Zaborav je kazna za žrtve, a melem za počinioce i one koji još žive zločinačke ideje.

Upoznat ćete Sadiku, koja je fikcija, i njenu porodicu, koja je, također, fikcija. Upoznat ćete porodicu koju je izgubila i koju, zapravo, nikada nije imala. Mogu li ljudi zaista i dalje da žive ako ih se sjećamo, i šta ako ih zaboravimo? U modernom pozorištu lako zamišljamo vitezove, kraljeve, heroje, a veoma rijetko obične male živote za čiju smo smrt mi odgovorni, ili su bili naši savremenici, živjeli u istom trenutku kad i mi, koje su mučile iste strepnje i strahovi za budućnost. Sada, dok nastaje ova predstava, mi ovdje na Balkanu živimo decenijama slušajući iste glasove – one koji mrze, šire strah i produbljuju posljedice rata od prije trideset godina“, rekao je Andrej Nosov, reditelj.

Direktorica SARTR-a Maja Salkić Burazerović nije mogla opisati količinu emocija i zahvalnosti prema Heartefact timu za uloženi trud, istraživanje i rad tokom posljednje četiri godine na predstavi „Njih više nema“, na čelu s Andrejem Nosovim.

„Veoma rijetko predstave budu više od samog umjetničkog čina. Slobodna sam da kažem da je ovo ljudski i pozorišni stav o bolnom periodu naše zajedničke historije. Komad prati Sadiku, koja je preživjela genocid u Srebrenici i koja proslavlja svoj rođendan, daleko od svoje domovine u Holandiji. Smatram da je od velikog značaja imati predstavu o Srebrenici, koja je svoj život počela premijerama 8. i 9. maja u Beogradu, i koja će se igrati na redovnim repertoarima Heartefact kuće i SARTR-a.

Predstava „Njih više nema“ treći je projekat SARTR-a u okviru obilježavanja 30 godina od počinjenog genocida u Srebrenici. Sa vremenskom distancom i osjećajem odgovornosti, SARTR nastoji da kroz umjetnički izraz predano govori o ovim temama, ali i da pronađe način kako da priđe publici, kako da komunicira i potakne na razmišljanje. Praveći veze između vremena u kojem živimo i prošlosti koja se često potiskuje u zaborav, pozorište postaje prostor dijaloga i istinska podrška u stvaranju zdravijeg društva“, istakla je Maja Salkić Burazerović.

Prema riječima glumca Albana Ukaja, predstava „Njih više nema“ nije samo podsjećanje na prošlost. „Ona je tiho upozorenje sadašnjosti, svima nama koji živimo u vremenu u kojem se istina lako mijenja, rasteže, relativizuje. Zato mi se čini da je ova predstava došla u pravi trenutak. Ona ne pokušava da udovolji, već da probudi, da udari tamo gdje najviše boli – pravo u pleksus, u ono mjesto gdje se duša i dah susreću. Gledajući Miru i Cveleta na sceni, i prateći kako Andrej gradi svaku emociju, stalno sam mislio o toj nepodnošljivoj lakoći postojanja. O tome koliko je lako proći pored bola drugih i koliko je teško kad taj bol jednom zaista dotakneš. Premijera u Beogradu bila je važna, ali vjerujem da sarajevska premijera nosi dodatnu težinu. Kao da će se ovdje sve zatvoriti u krug, kao da će svaka riječ dobiti svoje pravo značenje. Sjećam se procesa rada, onih trenutaka kada smo, nakon progona, samo šutjeli. Nismo mogli, a ni morali ništa reći. Ta tišina bila je zajednička, gusta i teška. U njoj smo prepoznali jedni druge i nosili tu tugu i bol kućama, u sebi, kao nešto dragocjeno i strašno u isto vrijeme. ‘Njih više nema’ nas je naučila nečemu što se ne uči riječima – da empatija nije slabost, već snaga koja nas povezuje. I da ono što dijelimo u tišini možda najviše govori o tome ko smo.“

Važan segment predstave je audio doživljaj, zbog čega je broj publike po pojedinačnom izvođenju ograničen. Također, neophodna je blizina između scenskog prostora i prostora za publiku. Svaki gledalac i svaka gledateljica dobija personalne slušalice koje koristi tokom predstave.

Predstava se titluje na engleski jezik.