Umjetnost Mersihe Merdžanović Memić prožeta je introspektivnošću, promišljenošću i dubokim osjećajem za prirodu i unutrašnja stanja čovjeka. Njeni crteži, grafike i minijature odražavaju suptilnu igru između stvarnog i imaginarnog, promatrajući svijet kroz intimnu prizmu unutrašnjeg iskustva i reflektirajući vlastiti odnos prema prostorima, simbolima i ritmovima prirode. Likovni rukopis istaknute samostalne bh. umjetnice Merdžanović Memić kombinira osjetljivost prema detaljima s filozofskom promišljenošću, stvarajući radove koji nisu samo vizualno dojmljivi, nego i emotivno i intelektualno angažiraju posmatrača.
Tokom svoje karijere, mr. likovnih umjetnosti Merdžanović Memić sudjelovala je u više od 170 kolektivnih izložbi, realizirala preko 20 samostalnih izlaganja i likovnih kolonija, te osvojila veliki broj nagrada i priznanja, kako u zemlji tako i na međunarodnoj sceni. Njen rad „Razočarani oblak“ nedavno je nagrađen na Trećem bijenalu crteža Pula 2025, potvrđujući njen jedinstveni likovni izraz i promišljen odnos prema prirodnim motivima. Prije nekoliko mjeseci, u Aiudu u Rumunjskoj, na Interkontinentalnom bijenalu male grafike, njen rad „Ljubav na visini“ dobio je specijalnu nagradu Fondacije Inter-art Aiud, naglašavajući njen kontinuirani doprinos savremenoj grafici i crtežu.
U ovom intervjuu Merdžanović Memić govori o svom umjetničkom putu – od studentskih dana do statusa etablirane umjetnice – osvrćući se na utjecaje mentora i kolega, vlastiti odnos prema tradiciji i inovaciji te kontinuirano istraživanje simbola, formata i tehnika koje oblikuju njen prepoznatljiv rukopis. Razgovor otkriva fascinaciju prirodom, introspektivnu energiju koja prožima svaki rad i posvećenost procesu stvaranja, koji umjetnica vidi kao srž svog umjetničkog života i neiscrpni izvor kreativnosti.
Vaš rad „Razočarani oblak“ osvojio je priznanje na Trećem bijenalu crteža Pula 2025. Kako ste doživjeli sudjelovanje na ovom prestižnom događaju?
Kolektivno izlaganje nesumnjivo doprinosi obogaćivanju iskustva kroz suradnju s drugim umjetnicima, kustosima, različitim kulturama i samim posjetiteljima. Svaka kolektivna izložba donosi razmjenu novih, kreativnih energija, omogućava sagledavanje vlastitog rada uz radove kolega iz drugih sredina, upoznavanje novih likovnih pristupa i uvid u aktualnosti međunarodne i svjetske likovne scene. Posljednjih sam godina vrlo često izlagala na međunarodnoj i europskoj likovnoj sceni, počevši od Srbije, Hrvatske, Rumunjske, Bugarske, Španjolske, Francuske, pa sve do Engleske. Pulski selektivni bijenale crteža, u organizaciji HDLU Istra, treći je u nizu. Od 160 selektiranih autora odabranih za izložbe u dvije pulske galerije, naknadno je selektirano 56 radova za izlaganje u galeriji MMC u Rovinju. Moj rad je imao privilegiju biti izložen u Pulskoj gradskoj galeriji, kao i u galeriji MMC u Rovinju. Naravno, iznimno mi znači što je, od toliko radova, moj prepoznat po kvaliteti crteža i što je od stručne komisije dobio priznanje. „Razočarani oblak‟ je kombinacija suhe igle s olovkama u boji i grafitnim olovkama. Tehnika je manje važna, bitno je da je rad proizašao iz mog viđenja prirodnih oblika koji me okružuju, te da sam ostala vjerna crtežu. U mom crtežu oblak plače, pretvarajući se u kišu, u materiju vode. U središtu rada je kuća koja ima jedan prozor, u toj kući boravi čovjek zarobljen u četiri zida. Tamo vani je oblak, kiša. Iznad njega je trava kao simbol Božje energije. Priča je to o čovjeku koji je sam po sebi prostranstvo, a koji je život proveo u skučenom stanju ne vidjevši prozor koji je on sam. Taj skučeni čovjek gleda u svoja četiri zida, a prostranstvo oko njega i u njemu ostaje mu nepoznanica. Tužno je kako zarobljenost duha zarobljava naše vidike, isto kao što je olakšavajuće shvatiti da je prostranstvo satkano u nama samima.
Zaključila bih da mi ovo priznanje za crtež mnogo znači, ali bih rekla da ono nije slučajnost, ali jeste slučaj iza kojeg stoji mnogo rada, a volim reći da je rad radost i da je stariji od rezultata.
“Razočarani oblak”
Kako biste opisali svoj umjetnički razvoj od studentskih dana do danas?
Činjenica je da me je oduvijek sve, osim likovne umjetnosti, limitiralo, činilo moju osobnost skučenom, čak me je pomalo i plašilo. Likovna umjetnost nikada me nije izdala i slobodna sam reći da je vrijedilo što se nismo rastale jer smo mnogo toga zajedno uradile, izrodile smo preko 170 kolektivnih izložbi, više od 20 samostalnih izlaganja i likovnih kolonija, organizirale smo nekoliko kulturnih događaja i dobile veliki broj nagrada i priznanja. Sve je vodilo k tome da shvatim da je bavljenje likovnom umjetnošću privilegija koju moram prigrliti, jer je neraskidivo vezana za moju osobnost, odnosno za suočavanje s pravim životnim vrijednostima.
Kada sagledam svoj put od studentskih dana do danas, mogu reći da je on trnovit, neizvjestan. Mnogo rada, zalaganja, mnogo lutanja, raspršene kreativne energije, materijalnog limita… mnogo poslova koji su donosili materijalnu sigurnost, a odnosili moju osobnost i vrijeme za kreativnost. Bilo je poslova koji me nisu ispunjavali, kao i onih koje sam jako željela, a na koje sam bila odbijena. Mnogo je razvučenosti između materijalne sigurnosti i kreativne slobode. Za današnje poimanje uspjeha, vjerojatno sam siromašna osoba koja se bavi poslom od kojeg nema koristi. Kada se spomene korist, uvijek se misli na novac, evo, ja ću reći da od umjetnosti imam ogromnu, jer me je suočila s pravim vrijednostima i otkrila mi čitav niz nevidljivih svjetova bez kojih bih teško opstala u ovom surovom svijetu. Ljubav, duhovnost, sloboda, intuicija, empatija, spontanost, maštarija, priroda, možete li samo zamisliti koliki beskraj sa sobom nosi čudo zvano likovna umjetnost!?
Koji su mentori, kolege ili umjetnici, bilo iz prošlosti ili sadašnjosti, imali najveći utjecaj na Vaše stvaralaštvo?
Na radne navike, tehnologiju visoke štampe, ozbiljnost pristupa likovnoj umjetnosti u toku studentskih dana zasigurno je imao utjecaj profesor Salim Obralić i neizmjerno sam mu zahvalna na tome.
Nerijetko je profesor Dževad Hozo podržavao moj likovni izražaj, imao je razumijevanje za moje grafičke postupke koji su izlazili iz domena naučenog i odlazili u potpuno eksperimentiranje. Vjetar u leđa u tim studentskim danima me je samo tjerao naprijed. Moj ljubavni, duhovni, slobodni i maštalački odnos s grafikom uvijek je težio da svoju unutrašnju energiju pokušam utkati u matricu. Nikada nisam imala uzore, kako u grafičkom izražaju tako ni u ličnoj potrebi za ispisivanjem tekstova po grafičkim listovima. Nisam imala potrebu za imitiranjem bilo kakvih autora, niti sam imala htijenje za bilo kakvom vrstom posebnosti.
Veliki broj likovnih umjetnika me fascinira, s naših prostora bih navela lik i djelo neponovljivog Halila Tikveše, a lik i djelo Paula Kleea mi je u samom vrhu likovne umjetnosti uopće.
Međutim, na moj likovni put najveći utjecaj imala je moja učiteljica Ljubica Rončević koja je svojim vrhunskim pedagoškim radom znala prepoznati potencijale svojih učenika.
U Vašim radovima često se prepliću stvarni i imaginarni svjetovi. Kako gradite i održavate taj specifičan izraz u crtežu?
Likovna umjetnost stoljećima je bila podređena racionalističkim raspravama i pravilima teoretičara koji su vješto razdvajali racionalno od iracionalnog. Naravno da snagu razuma ne smijemo zanemariti jer ona pomaže čovjeku da shvati šta je dobro, a šta loše, dok srcem i intuicijom, kao krajnjim osjećajem i skrivenim poimanjem, on dokučuje pitanja kao što su njegova veza sa svijetom i postojanje te zadire u dublje značenje stvari. Intuicija, kao čudesan impuls čovjekovog duha, spremna je upustiti se u ogromno, nevidljivo, bogato prostranstvo kojem je svaka riječ nedostatna. Pravo razumijevanje, interpretacija, prava percepcija skrivenih značenja koja se kriju iza svega stvorenoga, mogu se postići jedino unutrašnjim instinktom, uvidom koji nije ograničen samo na ono što je čovjek naučio ili iskusio u životu. Do suštine stvari možemo doći samo uz pomoć iracionalnog, kako u životu tako i u likovnoj umjetnosti. Paul Klee je, naprimjer, živio s dubokim uvjerenjem da je iracionalnost neophodna za umjetničko, ali i znanstveno razumijevanje prirodnih procesa i zakona prirode. Smatrao je da iracionalnost, kada je povezana sa znanstvenim istraživanjem, može doprinositi napretku te da istraživanja takve vrste ponekad mogu biti i superiorna. Klee je davao poseban značaj moći intuicije, smatrao je da je u umjetnosti presudan faktor upravo ona i vjerovao je u njenu nezamjenjivost. Rekla bih da je život umjetničkog djela satkan između samog odabira motiva i produkta rada. Kakve će linije, tačke i oblike izroditi unutrašnja slika, misterija je i za samog autora. Kakav god plan da um skroji, duša i njeno „navođenje‟ će ga nadvladati. Likovni uradak, kao veoma slojevita vrijednost, kojoj prethodi beskrajan splet misli, kolora, linija i oblika, te beskrajno eliminiranje naučenog i uvježbanog, nikako nije nastao olako i nema htijenje osim da izađe iz posljednjeg atoma autora koji ga porađa. Umjetnost od autora očekuje doraslost i duhovno sazrelu individuu ili barem težnju ka ovim visokim ciljevima. Unutrašnja slika koja nastaje prije same likovne izvedbe, ima moć da pokrene autora u prostor matrice i ne sluteći kakva kreativna radost ga čeka nad tim praznim prostorom kojim on gospodari i u kojem može raditi šta god da poželi. Možete li samo zamisliti u kakvo prostranstvo autor ulazi i koliko je darežljiva sila zvana likovna umjetnost!
Možete li nam nešto reći o formatima s obzirom na to da ste dobili više nagrada i priznanja za minijaturu. Koliko se u pristupu rada razlikuje mali od velikog formata?
Igra formatima predstavlja veoma veliki likovno-poetski izazov. Format grafičke ploče ili papira uveliko određuje raspoloženje autora i njegov ulazak u prostor, odnosno prostranstvo praznog papira. U pristupu minijaturama umjetnik se suočava s posebnom kreativnom dimenzijom, te može razbuktati maštu do granice simpatičnog i istovremeno vrlo ozbiljnog putovanja u male prostore. Mala ploča, mali papir, mali motivi, sve je potpuno drugačije od pristupa velikim formatima. Na velikom formatu, i kada radimo minijaturne oblike, oni imaju drugačiji smisao, te ostaju mali u velikom prostoru. Na minijaturnom formatu mali motivi postaju veliki. Minijatura zahtijeva poseban tretman uživljavanja i prenošenja određenih likovnih elemenata. Mali format nerijetko kaže više od velikog, nije isključivo da je upravo onaj mali format zapravo veliki i obrnuto. Iako je format minijature čulom oka i razuma izmjeren i definiran kao mali, slika koju minijatura stvara unutar nas ne želi biti izmjerena jer je prostor u nama bezgraničan. U jednom dijelu poglavlja o minijaturi u knjizi „Poetika prostora‟ Gastona Bachelarda, autor govori o tome da pjesnici mogu upotrijebiti maštu da bi mijenjali veličinu stvari, stvarajući veliko od malog i obrnuto. Ako je prostranstvo beskonačno i ako je malenost beskonačna, dvije beskonačnosti imaju mnogo toga zajedničkog u svojim krajnostima. Rekla bih da se u potpunosti slažem s konstatacijom Gastona Bachelarda da je dualizam jednakost i da suprotnosti ne postoje jer se međusobno mogu spajati. Naravno da jedna suprotnost ne bi mogla postojati da nema ove druge, njih ne moramo pomiriti u filozofskim raspravama i teškim temama, dovoljna je kreativna mašta.
Čime se vodite pri izboru motiva i tema? Postoje li one kojima se uvijek vraćate?
Priroda kao veoma složena i prostrana sila najčešće je promatrana čulom oka i racionaliziranjem viđenog, ali ne smijemo sebi dopustiti da prirodu promatramo jednostrano. Moji radovi su uveliko našli utočište u prirodi i stvarnosti; bez njih bi teško mogli biti realizirani. Prirodni oblici u svojoj raznovrsnosti pružili su mi psihofizičke doživljaje koji su prethodili likovnom uratku. Fascinacija prirodom i njenim elementima bliska je mojoj osobnosti još od najranijeg djetinjstva, kada sam duboko osjećala horizonte planina, nebeska prostranstva, smjene godišnjih doba, travu, lišće, oblak, kišu… Moji krajolici bave se istraživanjem oblika, linija i prostora u želji da svoja najdublja osjećanja, svoju maštu, kao i prikaz fizičkog svijeta pomirim u likovnom rukopisu. Pejzaži koje radim ne odnose se na pojavne vrijednosti; oni govore o osjećajima koje određeni krajolici bude, sjećanjima i određenim mislima koje ti pejzaži potiču. Kada god su unutrašnja stanja i emocije izazvane prirodom bili složeni, simboli i likovni rukopisi težili su jednostavnim formama. Motiv na mojim grafičkim radovima našao je utočište u pejzažima koji su, u pojednostavljenim linijskim crtežima, htjeli ispričati priču o čovjeku kroz motiv trave. Događaji između prve i zadnje horizontalne linije uglavnom su ispričani uz pomoć travki koje same po sebi teže vertikali, isto kao i čovjek. U likovnom jeziku, ono što se događa između te dvije ili više horizontalnih linija možemo nazvati životom umjetničkog rada, njegovom suštinom, eventualno porukom. U stvarnom životu bismo mogli reći da su te linije granice od rođenja do preseljenja. Ono između je život.
Velika je odgovornost stati pred matricu i pustiti joj da nas vodi u prostranstvo likovnih elemenata koje treba dovesti u red. U konačnici je potrebno vršiti selekciju, cijepiti, eliminirati. Prije sažetka putovanje je vodilo kroz milione oblika i linija. Djelovanje likovnog umjetnika u ovakvim prilikama svakako iziskuje ogromnu količinu energije. Suha igla me svojom jednostavnošću poticala da pejzaže svodim na što prostije likovne elemente, bez težnje za imitacijom. Ponekad me je i sama nepolirana grafička ploča svojim vremenskim obrisima fantastično navodila i objašnjavala likovno putovanje u pejzaž. To putovanje veoma često je protkano čudesnom energijom koja me samo na momente vraća u stvarno stanje. Moj proces rada spoj je božanske i svjetovne energije, bez ambicije da se produkt rada udvara ikome. Onoga trenutka kada je likovnost bila zadovoljena, moja ruka je zastajala u želji da likovnosti da na značaju. Pred matricom sam uvijek stajala ogoljena i otvorena, spremna upustiti se u plovidbu najljepšim nevidljivim svjetovima koje likovna umjetnost otvara u procesu rada.
“Jedan gore”
Koje tehnike i medije najradije koristite, i kako oni oblikuju Vaš likovni izraz?
Način na koji sam promatrala i doživljavala prirodu i njene pojave uveliko je našao mjesto u grafičkoj tehnici suhe igle. Volim reći da se suha igla prkosno izdvojila iz ogromne grafičke ponude, i jednom davno ponudila mi je druženje. S poštovanjem i stidom istovremeno, uzela sam je u ruku i ne sluteći da će se useliti u moje srce, te da će to druženje prerasti u prijateljstvo, i da ćemo imati neopisivu i neraskidivu vezu. Ta veza me je, kroz proces rada, uvodila u nematerijalne svjetove, pružila mi je utočište, povezala s duhovnošću, filozofijom, slobodom, te uveliko doprinijela rastu mog unutrašnjeg bića. Bogatstvo suhe igle leži u tome da ona nije izbirljiva likovna tehnika, zavodljiva je i sočna, te kao grafička tehnika u svoj svojoj raskoši nudi autoru živu energiju crteža koju, kada prihvati, ne može i ne želi pustiti. Ovisno o individui i njenom pristupu grafici i likovnoj umjetnosti uopće, rukopis koji nudi suha igla daruje autoru mogućnost radosne zaigranosti u čitavom bezgraničnom linijskom bogatstvu. Ova tehnika nam ne pruža mogućnosti za veliki broj otisaka, te je zbog toga i rijetko odabrana kao „glavna“ grafička tehnika koju će umjetnik koristiti. Grafika, u ovom slučaju suha igla kao umjetnost negativa, veoma je zavodljiva jer autoru nudi čar neizvjesnosti u čitavom procesu rada, ali ne smije se zaboraviti da ona, kao i svaka druga grafička tehnika, od autora traži određenu dozu discipline i ozbiljnosti u pristupu.
“San”
Kako su iskustva iz različitih kulturnih i umjetničkih sredina utjecala na Vaš pristup crtežu i njegovu interpretaciju?
Prvo bih spomenula Bosnu i Hercegovinu koju sam jako dobro upoznala. Osjetila sam vrhove i podnožje Bjelašnice, djetinjstvo i većinu svog života provela sam u predgrađu Sarajeva, ispod impresivnog Igmana koji mi je donekle i odredio motiv i umjetničku sudbinu. Svaki djelić naše Bosne i Hercegovine sam obišla i proživjela. Zavoljela sam svoju domovinu i ne mogu prestati da joj se divim i da joj zahvaljujem što je upravo ona ta koja je utjecala na motiv u mojim radovima.
Druge kulture su svakako davale doprinos u dopunjavanju temelja koje mi je dala moja domovina. Kada putujem izvan Bosne i Hercegovine to je na duži period i uvijek dovoljno dugo da osjetim puls mjesta u kojem se nalazim. Mnogo putujem, najčešće kamperom, prilično slobodarski, dopuštajući da me određeno mjesto zavede; bilo je i situacija kada sam bila pod šatorom. Nisam pobornik smještaja koji drugi organiziraju, ali rekla bih da se ne mora puno toga vidjeti; bit je u osjećaju i širini gledanja.
Nije bit otići u Pariz da biste se fotografirali pored Eiffelovog tornja, niti otići u Rim i fotografirati Sikstinsku kapelu. Imate i ljude koji idu na more jer svi idu na more, mnogi se pate misleći da se odmaraju. Smatram da su oni koji putuju na takav način u ogromnom mentalnom problemu.
Rekla bih da ni osobe koje se bave likovnom umjetnošću nisu pošteđene ovakvog vida putovanja u svrhu kulturne nadgradnje.
“Crveni pejzaž”
Izlagali ste na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Koja od tih iskustava su Vam najvažnija i po čemu ih pamtite?
Divno je iskustvo izlagati, sretnete mnoge ljude. Istaknula bih samostalnu izložbu u gradu umjetnika Grožnjanu. Divna energija, profesionalan kustos, divni posjetitelji, gradić koji odiše i koji ima poseban fluid. Svaka izložba je donosila nove energije koje su doprinijele građenju mene kao osobe koja je u stalnom pokušaju bavljenja likovnom umjetnošću.
Spomenula bih i da su likovne kolonije odlično mjesto gdje se razmjenjuju kreativne energije, dok ste mladi i ne mislite da će to ostaviti značajan utjecaj na vašu osobnost i na vaš umjetnički put.
Dobitnica ste više nagrada i priznanja, uključujući one za crtež, minijaturu i grafiku. Koja Vam je najznačajnija i kako priznanja utječu na Vaš daljnji rad?
Nagrada je posljedica rada. Sve moje nagrade su mi drage. Nagrada za digitalnu grafiku je neka vrsta iznenađenja jer sam se tek prije nekoliko godina susrela s ovom likovnom tehnikom. Čak sam imala i otpor prema digitalnim medijima, ali sam, srećom, tokom master-studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu upoznala divnu profesoricu koja je vrhunski umjetnik i pedagog. Zahvaljujući profesorici Dragani Antonić, zavoljela sam i prilično dobro savladala ovu likovnu tehniku. Nevjerojatno je kako neke osobe utječu na to da zavolite nešto prema čemu ste imali veliki otpor… Da zaključim, najdraža mi je moja prva nagrada koju sam dobila na Annalu crteža Mostar 2005. godine. Iznenađenje su mi dvije nagrade za digitalnu grafiku: jedna u Apatinu, gdje sam osvojila nagradu za ex libris, i druga prije nekoliko mjeseci u Aiudu u Rumunjskoj, na Interkontinentalnom bijenalu male grafike. Na ovom bijenalu, moj rad pod nazivom „Ljubav na visini“ dobio je specijalnu nagradu Fondacije Inter-art Aiud.
“Ljubav na visini”
Kako doživljavate ulogu crteža u savremenoj umjetnosti i gdje vidite njegovu budućnost? Postoje li teme ili tehnike koje biste voljeli dalje istraživati?
Sve je crtež, barem ga ja svugdje vidim. Vidim ga od pogleda do pogleda, nekada te linije osjećam, nekada ih bojim crvenom, zelenom ili plavom, nekada su isprekidane, dugačke, tanke… Nije nužno da crtež mora biti na papirnoj podlozi ili podlozi uopće. On može živjeti kroz razne druge dimenzije. Osobno, svuda mi je prisutan i nije nužno da tradicionalan crtež mora biti i dobar crtež. Isto tako, crtež koji ima sve elemente suvremenog crteža nećemo proglasiti dobrim samo zato što je suvremen.
Umjetnost nije trend, i ne bismo se trebali prema njoj tako odnositi.
Dobar crtež je samo onaj koji nije izdao vrijednost likovnosti, on može biti rađen bilo kojom tradicionalnom tehnikom ili bilo kojim suvremenim medijima. Umjetnička vrijednost je bitna. Kada je u pitanju moj pristup crtežu, onda bih rekla da mi je najbliži onaj koji kombiniram sa suhom iglom.
Kako zamišljate svoj umjetnički razvoj u narednim godinama? Imate li ciljeve ili vizije kojima težite?
Ne zamišljam i nemam ciljeve, osim što znam da moram još mnogo raditi. Nekako me svako postavljanje cilja limitira i ubija i zadnje zrno kreativnosti u mom biću. Nisam ljubitelj ciljeva, draže mi je putovanje. Nisam pobornik ni „umjetničkog djela‟ kao krajnjeg cilja, jer je proces sve, proces je život autora. U njemu su sadržani svjetovi svjetova. Ti svjetovi su istinite vrijednosti koje kroz proces rada njegujemo, čuvamo i gradimo. Vjerujem u nevidljivo. Ako se desi da u narednom periodu moja osobnost izrodi i radove, bit će dobro. U tom slučaju ću ih sigurno i izložiti. Gdje i kada – ne znam.
Kako uspijevate uspostaviti ravnotežu između tradicije i inovacije u svom radu?
Ne smatram da su moji radovi inovativni niti tradicionalni. Jednostavno, radim kako mi nalaže unutarnji osjećaj, bez želje da budem inovativna, tradicionalna, posebna ili moderna. To su nebitne stvari; možda likovni kritičar može reći nešto tako o mom radu ili čak o mom stanju. Ali to je sigurno samo moje, a i meni samoj je misterija jer dotiče nebeske sfere, druge fluide, posebna stanja. Slojevitost likovne umjetnosti traži ili gradi slojeve u nama. Najbitnije je ne izdati je. Unutarnji glas govori kako, kuda i kada stati. Tradicionalno ili inovativno, nevažno je. Onog trenutka kad se likovni uradak otrgne od našeg bića, postaje nebitan. Neka ga drugi proglašavaju, tumače i daju mu mjesto. Bitan je sljedeći prazan prostor kojem uvijek iznova pristupam s istim žarom. Mašta, empatija, intuicija, poetika, filozofija – i odlazim u svoj svijet likovnosti…
“Nevrijeme”
Koliko pažnje posvećujete simbolici i metaforama, te u kojoj mjeri publika može pronaći vlastite interpretacije u Vašim radovima?
Moji radovi satkani su od simbola, elemente pejzaža svodim na horizontalne linije, nekada gusto ugravirane, a nekada dosta likovno pojednostavljene, u pojedinim radovima čak i oskudne. Na horizontalnim likovnim elementima, kao događaji, pojavljuju se vertikale koje pričaju priču o pojedincu, grupi, haosu, zaljubljenom paru, Božjoj energiji, samoći, dogovoru, razgovoru, strasti, a ponekad ne pričaju ni o čemu. Vertikale su trave, trave su ljudi… Trava u grafičkim listovima, u mojim radovima, simbolično predstavlja čovjeka, odnosno ljude, u odnosu na horizontalne linije koje se nižu i pokazuju nivoe djelovanja pojedinca u društvu ili pojedinca usamljenog, zatvorenog, ponekad uplašenog, ali dovoljno odvažnog da bude „jedan‟ ili „sam“. Ponekad grafički listovi sadrže vertikalu na zadnjem linearnom „nivou‟, kao simbol Božje energije koja nas sve promatra, vuče naše niti i podsjeća na svoje postojanje i svoje prisustvo. Trava je oblik koji ima tijelo, ima korijen iz kojeg se napaja, njihova tijela se pružaju visoko, ponekad nisko, ponekad ne mogu izrasti od drugih, a ponekad izrastu uprkos svemu. Sve je sažeto u korijenu i tome koliko se on života napio. Umnogome podsjeća na čovjeka i njegova previranja unutar sebe, sve u zavisnosti od toga gdje je ta trava nikla i koliki je korijen pustila i je li ga uopće pustila. Koliki joj je izdanak i kakve je strukture i jačine. Ponekad su na mojim grafičkim listovima prisutne veoma naivno ugravirane male kuće, neke imaju vrata, prozor, dimnjak i krov, dok neke nemaju sve nabrojane elemente. Kuće na kojima su prisutni svi elementi, nisu nužno sretnije od onih koje imaju manjak elemenata, sve je satkano u njihovoj unutrašnjosti. U realnom prikazu pejzaža, elementi su poredani po prirodnom zakonu, umjetnost je ta koja nam omogućava da ono što je u prvom planu smjestimo u zadnji i obrnuto. Imamo pravo uvećavati ili smanjivati objekte i bezgranično razbuktati maštu. Sve navedeno predstavlja pravi kreativni, maštom protkan izazov! Kuće kao motiv na pojedinim grafičkim listovima stoje koso, pojedine lete, a neke su čvrsto na zemlji, zatim u zemlji, pa na nebu, neke su s prozorom ili bez njega… Sve su veoma različitih karaktera, te svaka od njih posjeduje vlastiti prostor u prostoru, vlastiti život prenesen u likovni jezik. Ono što je unutar njih, mi ne vidimo, ali po svom položaju na radovima, da se naslutiti njihov unutrašnji svijet. Svaka od njih je svakako svijet za sebe. Bez obzira na to što ne vidimo njihovu unutrašnjost, možemo je izmaštati, i to tako da uđemo u njihove prostore.
“Kad oblak postane voda”
