Maja Zećo, glumica: Biram ulogu, biram slobodu

Razgovarala: Elma Hodžić

Maja Zećo je glumica koja je svoje korijene utvrdila u Bosni i Hercegovini, a danas neumorno korača svjetskim pozorišnim scenama – uvijek u potrazi za novim izazovima i slobodom izraza. Odrasla u sunčanoj Hercegovini, Maja se danas kreće između berlinskih pozorišta i vlastitih projekata. U razgovoru za Urban magazin govori o izazovima nezavisnog stvaranja, kompleksnim ulogama, Berlinu, Mostaru – i umjetnosti koja (ipak) mijenja male kosmose. Bez suvišnog glamura, s dozom humora i puno iskrenosti – Maja otvara prostor u kojem je dozvoljeno misliti drugačije, osjećati duboko – i smijati se smjelije.

Odrasli ste uz Neretvu. Koliko su hercegovački pejzaži i mitologija oblikovali Vašu ličnost i umjetnički senzibilitet?

Oblikovali su me hercegovački temperament, humor, želja za slobodom, ali i osjećaj za estetiku. To je za mene Hercegovina, ali i hedonizam i skretanje s “pravog” puta su također Hercegovina. Hercegovačka priroda je varljiva. Lako vas zavara suncem i cvrčcima – koji opijaju, a čovjeku daju želju da samo uživa, da se skloni u hlad pod bor, lipu ili stari hrast i sanjari. Prelijepa i čudnovata Hercegovina oblikovala je moj senzibilitet jednako koliko i moja porodica te sve ono što nam se dogodilo, i meni lično i kolektivno. I jedan prijedlog za čitateljke i čitatelje – pročitajte Hercegovca Hamzu Humu i njegov Grozdanin kikot, ako već niste.

Šta Vas je tada „zarazilo“ umjetnošću – i glumom?

Branko Kockica, priče za laku noć Zijaha Sokolovića, Nedjeljni zabavnik, Neven i sve što je stvarao sjajni Timothy John Byford. I sad volim pogledati te emisije. Voljela bih da i nove generacije dobiju priliku za takve programe – bilo bi dragocjeno da se neko opet usudi da pokrene tako kvalitetan, kreativan sadržaj.

Mostarski teatar mladih bio je važna stanica Vašeg umjetničkog sazrijevanja. Kako gledate na to iskustvo sada, s vremenskim odmakom? Kakva je Vaša veza s Mostarom danas?

Mostarski teatar mladih je nakon rata bio spas za mnoge. Bio je to veliki i važan teatar, koji je okupljao vrhunske reditelje i umjetnike iz cijelog svijeta i povezivao nas s njima. MTM je obilazio svijet, a ono što su tada radili prije više od 20 godina, mnogi teatri u BiH tek danas pokušavaju ostvariti. I dalje pamtim putovanja, druženja i predstave, ostala sam u kontaktu s tim ljudima i zahvalna sam na svemu što sam tamo naučila. Veza s Mostarom za mene je poput borbe s vjetrenjačama, donkihotovska.

Kako izgleda biti glumica s Balkana u jednoj od najživljih kulturnih metropola Evrope? Da li se u Berlinu osjećate kao „strana glumica“ ili jednostavno kao umjetnica među umjetnicima?

Nikada se nisam osjećala kao stranac, nigdje, i to se ne mijenja gdje god da odem. Mogu živjeti bilo gdje, sve dok ima sunca, dobronamjernih kreativaca i prirode. U Berlinu nema sunca i, priznajem, to mi jako teško pada, ali znam da sam umjetnica među umjetnicima, čovjek među ljudima. To je dobar osjećaj – ne osjećaš se kao stranac, nego kao stvaralac. Berlin je grad mogućnosti: ništa nije nemoguće, a ja sam uporna i teško prihvatam „nemoguće“. Zato mi se čini da je za sada ili do sada Berlin za mene najbolja opcija.

Igrali ste u nizu zapaženih predstava i filmova. Koja Vam je uloga dosad bila najzahtjevnija – emocionalno, fizički, profesionalno?

Predstava T4 i Ofelijin vrt, u režiji Davida Stöhra po tekstu Pietra Floridije, već je osvojila brojne nagrade u Njemačkoj i uvrštena je među deset najboljih predstava 2023. godine u Berlinu. Zahvaljujući Goethe-Institutu igrali smo je prije dvije godine i u Sarajevu. To je bila moja prva velika uloga u Berlinu i zahvalna sam Davidu što mi je ukazao povjerenje da igram tu slojevitu i zahtjevnu Gertrudu. Posebno sam uživala radeći s kolegicom Neele Buchholz. Predstava govori o eutanaziji osoba s poteškoćama u razvoju u Trećem rajhu. Neele je rođena s Downovim sindromom, dala je cijelom procesu posebnu dubinu i snagu. Rad s njom bio je vrlo inspirativan, emotivan i nježan. Volim raditi s Neele – sjajna je kolegica i izuzetna glumica, i vrlo, vrlo duhovita i odvažna.

Uloga Kobre u Klasnom neprijatelju Harisa Pašovića, po tekstu Nigel Williamsa, također je bila izuzetno zahtjevna. Predstava je govorila o maloljetnim delikventima u BiH, a mi smo s njom putovali svijetom, igrali na najvećim festivalima i dobivali najbolje kritike i nagrade. Zapravo, pričali smo priče naše djece u tranzicijskom društvu. Predstava je bila i fizički i psihički vrlo teška – morali smo redovno trenirati, učiti borilačke vještine i održavati kondiciju zbog uvjerljivih scenskih tuča. Bili smo mladi, puni energije, osjećali krv i naboj tih likova i njihovih sudbina. Išli smo s mladima na nastavu, družili se s njima, živjeli uz njih, da bismo ih što vjerodostojnije predstavili. To je bilo jedno neponovljivo i dragocjeno iskustvo.

A onda dolazi i moja uloga umjetničke direktorice, rediteljice, spisateljice i glumice u predstavi Kako smo se smijali (humor u ratu), koju smo prije četiri godine u Berlinu postavile na scenu Ina Arnautalić i ja. Predstava je nastala u saradnji s Narodnim pozorištem Berlin (Deutsches Theater), Lukom Percevalom i Sandinom Pucom. Tada smo angažovali mlade pisce iz BiH – Nejru Babić, Mirzu Skenderagića i Adnana Lugonića – te smo svi zajedno oblikovali jedan izuzetno zahtjevan, ali i uzbudljiv projekat. Predstava je ostvarila veliki uspjeh i dobila samo najbolje kritike, ali za nas je cijeli proces bio ogroman i vrlo zahtjevan izazov – od same organizacije do premijere. Da budem iskrena, organizacija nikada nije bila moja jača strana… možda zato što radije sanjarim i kreiram, nego telefoniram i organiziram tehniku, ljude i datume.

Smijmo se više i smjelije

Kada birate projekte – da li više slušate intuiciju, tekst, režisera, ili nešto treće?

Biram ulogu. Izborila sam se zato da budem slobodna umjetnica tako da biram šta želim da radim, a ne šta mi drugi nameću.

Kako vidite poziciju glumica u današnjem društvu – i ovdje, i u inostranstvu?

Vidim je kao borbu koja još traje. Glumci se svuda bore za bolji status, ali u BiH je situacija posebno loša – nema zajedništva, nema sindikata, nema zaštite, bar koliko ja znam. Dok god se kolege ne ujedine, biće teško. To povlači i druge probleme i utiče na odnose s rediteljima, producentima, agentima. Ako se sami ne izborimo za svoj status, svi će nas gaziti. U svijetu postoje udruženja koja te štite, situacija nije idealna, ali postoje pravilnici i zaštita. Producent te ne može kupiti za „kikiriki“.

S druge strane, bez obzira na poteškoće, vjerujem da moramo još više raditi, pisati i stvarati vlastite projekte. Svaki rad se na kraju vrednuje. A mi imamo sjajne umjetnike i umjetnice, i ja imam želju da još više od njih čujem i vidim.

Mislite li da umjetnost još uvijek ima moć da mijenja društvo – ili smo prešli u fazu gdje se više reflektuje nego transformiše?

Umjetnost može mijenjati pojedinačne svjetove – mini kosmose – i to nije zanemarljivo. Ali da mijenja društvo u cjelini – mislim da ne, jer bismo to već osjetili. Zato cijenim iskrenu i angažovanu umjetnost koja ima više ciljeve. Vjerujem da promjena počinje od mladih – kad rade vlastite projekte, govore o onome što ih muči, hrabro, odvažno, snimaju svoje filmove, pišu svoje predstave i rade performanse. Tada se stvari pomjeraju i mijenjaju.

Šta Vas danas najviše pokreće da stvarate?

Radoznalost me pokreće i želja da bolje shvatim život i sve što on nosi. Smatram da je prekratak da bismo ispričali sve priče koje nas zanimaju. Zato već odavno ne čekam da me neko pozove, nego sama radim i pišem priče koje smatram važnim. Sve to dolazi iz želje da bolje razumijem svijet u kojem živimo, ali i da svojoj inspiraciji i mašti dam oblik.

Šta ste o sebi naučili kroz uloge koje ste igrali – nešto što Vam nijedna knjiga ili razgovor nije mogao reći?

Da su fleksibilni ljudi – zdravi ljudi, i da je humor ljekovit, zato se smijmo malo više i smjelije.

Kada biste morali ostaviti samo jednu rečenicu kao trag svog umjetničkog puta – kako bi glasila?

Uzdaj se u se i u prirodu koja ti diktira tempo. (To su me naučili dobri drugovi – Nikola Piacun i njegov unuk Stjepan Vozenilek, zvani Chipy.)